Mario Carević za Germanijak: “Ne mogu utjecati vole li me ili ne, ali neka presude djela”

Tri dana nakon Dinama - u Turopolju je tema - Dinamo! Bod kao kuća, reći će nam u Gorici gdje smo svratili u utorak na kavu u klupski kafić. Dva sata je do treninga, igrači polako kapaju dok je stožer već u trenirkama i spreman za trening.

“Mislio sam da ćeš im dati par dana slobodno”, govorimo Mariju Careviću dok sjeda za stol.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Najradije bih, svakako su to zaslužili. No, imamo kup s Varaždinom u četvrtak”, odgovora strateg Gorice.

“Pa nedostaje ti par igrača, nije baš najsretniji datum za tu utakmicu”, čudimo se, ali on samo odmahuje rukom.

“Niti Varaždin nije kompletan. Ne tražim alibi niti priznajem to. Skrpat ćemo se nekako i idemo po prolaz”.

Mario Carević povezao je četiri utakmice na klupi Gorice. Prije ove pauze i nije imalo nekog smisla razgovarati o aktualnostima. Trebalo je vrijeme da upozna momčad i da oni upoznaju njega te neke utakmice kao smjer kojim je Gorica krenula nakon ere Rajka Vidovića. Carević je krenuo je s porazom od Varaždina, potom je uzeo tri boda Istri, poraz je upisan na Opus Areni da bi u subotu bio desetak minuta udaljen od trenerskog skalpa karijere. Nešto ranije pričali smo o toj utakmici s njegovim igračima.

“Još vidim da će Mbuku pucati i mislim si u sebi - pucaj, bar ćemo uzeti predah dok se lopta vrati u igru. A majstor pogodi kao nikad prije, vjerojatno kako nikada više niti neće”, rekao je u prolazu jedan od iskusnijih igrača Gorice dok smo čekali Carevića.

“Falilo je tih desetak minuta, ali sam i bez toga sretan i zadovoljan. Veseli me kada zabiju gol na način na koji treniraš. Ne zbog sebe, već zbog njih”, objašnjava Carević i skreće pogled prema igračima. Potom je uzeo trenutak, dva da sabere misli pa nastavio:

“Jako je bitno da te igrači slijede i da vjeruju u to što im namećeš. A nema boljeg načina da se uvjeriš u to nego ne utakmici. Kada zabiješ na način na koji pripremaš, onda me to silno veseli zbog njih. Jer, lakši je idući korak koji spremaš. Njima jer mi vjeruju i meni i mom stožeru da ih uvjerimo”.

“Znaš, nisi mi bio simpatičan kao igrač”, kažemo mu otvoreno. Doduše, gledali smo tada Marija Carevića kroz navijačku prizmu Sjevera Maksimira. Marija Carevića - igrača Hajduka. Nije nam legao taj njegov temperament i svojevrsna prgavost koji su bili dio njegova karaktera. Kasnije sam ga pratio kao trenera i komentatora i činilo se da je sve suprotno od toga.

“Nitko me ovdje nije volio, a što ću vam ja”, slegao je s ramenima, nasmijao se i probili smo led.

U početku trenerske karijere bio je sklon tome da reagira temperamentom iz igračkih dana. Sada smo primijetili da to kontrolira i ne skače na svaku sumnjivu odluku. Pitamo ga jel radi na sebi?

“Radim? A vidi, život te oblikuje. Dođe s godinama zrelost, nadam se i mudrost. Kada pogriješiš, zapitaš se kako odreagirati. Ja jesam po prirodi temperamentan, ali prema igračima ne mogu biti korektniji u smislu međuljudskih odnosa. Malo to iskompenziran. Kada treba tenzija, preuzmem je na sebe. Kada treba spustiti, nalazim druge načine. Ne volim nepravdu i to me pogodi pa reagiram kako možda nije primjereno, ali to je dio mene. Pošten sam i korektan. Obraz mi je čist i svaku večer mirno spavam. Ne mogu utjecati na hoće li me netko voljeti ili ne, ali neka presude dijela”, iskren je Carević koji je brzo uletio u trenersku kabinu seniora.

Završio je karijeru pa dvije godine proveo kao pomoćnik u Sloveniji dok ga Zoran Vulić nije zvao da mu se pridrži u Hajduku.

“Moj put je trnovit. Gledam neke bivše igrače koji odmah dobiju priliku na visokoj razini. Neki se snađu i imaju kraći taj put, neki se ne snađu i ne naprave rezultat i onda padnu pet stepenica niže te se ne znaju nositi sa situacijom. Želim reći kako nema pravila. I svako ima svoj neki pravac kojim ide… Ja sam odmah uletio kao pomoćnik i upijao, učio, gledao... Nakon Hajduka dobio sam poziv iz Hrvatskog dragovoljca. Četiri kola je do kraja, oni su u bezizlaznoj situaciji. Ali nešto me vuče da moram probati. I nazovem Vulića pa ga pitam: “Šefe. Što da radim? Ne znam jesam li spreman”. Znaš, taj prvi posao ti lako može odrediti cijelu karijeru. Ispadneš iz lige, nema te na mapi. Svi kalkuliraju oko mene, ali u jednom trenutku prelomim i kažem sebi: “ A što ti se može dogoditi? Otkaz? Pa prije ili kasnije svi ga jednom dobijemo. Pitanje je vremena. Pristao sam i na kraju smo spasili Dragovoljac. Tukli smo Kustošiju, uzeli bod Dinamu B i ostali u ligi”.

No, Carević nije ostao u Sigetu. Bilo je to vrijeme borbe dviju frakcija koje su izazivale pomalo bizarne scene. Tipa, dvije momčadi treniraju u isto vrijeme. Prva je izbor aktualne uprave kluba, druga one koja želi doći na vlast.

“Nije to bilo više za mene i otišao sam u Rudeš. Bilo je to vrijeme korone, sto problema. Uzeo sam ih kada su bili zadnji s tri boda, za šest mjeseci smo se borili za prvaka”.

Za sebe će reći kako je jedini klub u kojem nije napravio uspjeh - Varaždin. Tamo je bio relativno kratko, ali presudilo mu je tinjajuće nezadovoljstvo zbog ispadanja u drugu ligu i odluke kluba da nema raskida ugovora.

“E tu bih povukao paralelu sa Šibenikom. U Varaždinu su svi bili pod ugovorom a ispali su iz lige. U Šibeniku su svi otišli osim Đakovića. Ostao je Perić koji je bio na izlaznim vratima te Đira i Delić koji se vraćaju nakon ozljeda... Gledajući ta dva iskustva, radije bih prihvatio ovo drugo. Nije bilo lako. U tri tjedna smo složili momčad. Očekivanja su bila velika. Od navijača, vlasnika, svih... A sve koje dovodiš, svi su u nekom problemu. Da nisu, ne bi došli u drugu ligu. No bila je prisutna ambicija. Posložili smo se, krenuo nas je rezultat i to je vrhunsko iskustvo. Nije bilo lako, nisam dočekan najbolje ali prepoznali su na kraju moju posvećenost i odali mi priznanje. I meni i mom stožeru koji je sve to napravio. Njihova zasluga je velika”.

Šibenik je napustio nakon 9. kola. Pomalo iznenađujuće jer u tom trenutku je držao peto mjesto na ljestvici HNL-a.

“Nije se dogodilo ništa konkretno. Vjerojatno je u pitanju neko zasićenje. Jer, prošli smo zaista puno toga lijepoga. I osvojili tu drugu ligu, postigli rekorde u pobjedama i bodovima. Prepoznali su to navijači i ljudi iz kluba, u gradu... To će mi ostati vječno u sjećanju. Pa i taj početak među elitom nije bio loš. Četiri kola, tri pobjede i poraz od Dinama”, priča Carević i priznaje kako se počela stvarati negativna klima nakon dva remija s Istrom i Varaždinom.

“A vidi gdje su ta dva kluba sada? Istra muči svakog u ligi, a Varaždin je stabilan defenzivno s dobrim pojedincima gore i finim mehanizmima u igri. Uostalom, bore se za Europu, tukli su Hajduka, remizirali s Rijekom. A tu se stvorila fama da je taj remi nešto loše. Gledajte, možemo mi sada svašta pričati, ali za sebe smatram da sam u ovom poslu jako realan. Volio bih i ja igrati na protivnikovoj polovici, držati ih u nekoj dominaciji ali je l' ja to uopće mogu? Ne mogu. Moja procjena i odgovornost bila je da izvučem maksimum i skupljam bodove. Mi smo bili u borbi za ostanak i sa Šibenikom i sada s Goricom. Neću zadovoljavati dojmove već se borim da osiguram ostanak u ligi. Dakle, stvorila se negativna klima u kombinaciji sa zasićenjem. Osjetio sam duboko u sebi da je vrijeme za odlazak. Rekao sam im na ljudski način. Objasnio što mislim i oni su to prihvatili...”.

Nije bio dugo bez posla. U takvim trenucima očekivano je da trener malo odmori, napuni akumulatore i čeka priliku. Rezultat koji je ostavio iza sebe bio je dovoljno dobar da bi vrlo brzo stigla neka šansa za iskorak.

“Sve znam. Niste prvi koji mi to kažete. Prijatelji i kolege su mi isto govorili. Da stanem na loptu, pričekam. Ali... Na prvu mi se svidjela ideja da malo budem kod kuće. Supruga je liječnica i s djecom je u Zagrebu i nedostajalo je obiteljsko okruženje. Mislio sam si uzeti malo vremena pa otići u Europu i gledati kako drugi rade. Uvijek možeš naučiti nešto novo u ovom poslu. Međutim, pričao sam sa sobom i shvatio da unatoč nekoj uzlaznoj putanji u karijeri ja zapravo nemam ništa osim tih devet utakmica u prvoj ligi. I tko meni garantira da ću biti nekome izbor u ovom rangu natjecanja? Baš nitko. Nije Gorica bila u idealnoj situaciji, ali meni je to bio izazov. Adrenalin, natjecanje... Vidite, nisam se bavio trenerskim poslom u mlađim uzrastima i pali me taj seniorski nogomet. I nekako se ne vidim da odmaram. Ta misao da ću imati dan za sebe bez obaveze u klubu me nekako i plašila. Imam i dalje na dan utakmice neke svoje rituale koje sam zadržao iz igračkih dana”, priča Carević.

“Kao i Ivanišević kada je osvajao Wimbledon”, dodajemo.

“A ne. To je bilo praznovjerje. Ovo su ipak rituali. Znate, kad je Goran osvajao Wimbledon sjećam se da je pričao kako je ta dva tjedna uvijek išao na toalet i birao isti pisoar. A deset ih je bilo posloženo jedan do drugoga. I jedan dan uđe, vidi lika na njegovom pisoaru i čeka. I ovaj ga blijedo gleda i misli si: “Pa što me čekaš, vidiš koliko ih je slobodno”, smije se Carević i nastavlja:

“To je praznovjerje. Ja imam neke svoje sitnice od kojih nikada nisam odustao”.

Za angažman u Gorici presudan je bio razgovor s Nenadom Črnkom. Alfa i omega Gorice nije previše razmišljao kada je shvatio da može dovesti Carevića za trenera. A koliko je Carević razmišljao o toj opciji?

“OK, ja dolazim na razgovore u zapravo lošiju situaciju. Šibenik i Gorica imaju isti cilj. Što prije skupiti bodove za ostanak i da se ne zabetoniramo na dno ljestvice. Samo je Šibenik u tom trenutku na 5. mjestu, Gorica je pri dnu. I okrenem ja par brojeva, čujem se s bivšim trenerima i niti jedan mi ne kaže jednu lošu riječ. Dakle, prvi preduvjet je ispunjen. Onda je slijedio razgovor, a meni je jako bitna ta ljudska komponenta. Da osjetim povjerenje, pa da si u svakom trenutku možemo pogledati u oči. Uspjeli mi ili ne. Da se zagrlimo i kažemo: 'Bar smo dali sve od sebe'. I to sam osjetio u tom razgovoru. Znam koliko se bori za klub, a opet privukla me činjenica da ovdje nema baš tolikog pritiska. Nemojte me krivo shvatiti, ja volim pritisak i vjerujem da dobro egzistiram u njemu. Želim reći da ovdje imam neki mir na svakom treningu, nema nikoga i to mi daje puno veću frontu za djelovanje i implementiranje nekih ideja. Možda je nešto mirnije nego u drugim sredinama”.

Carević će reći kako nema nekih planova po kojima radi po pitanju osobne karijere. Tako da Gorica i nije bila skretanje s njegova puta. Jer, taj put nije unaprijed uklesan u kamen njegove trenerske mape.

“Imam puno prijatelja koji su isplanirali životne scenarije. Tu su sada, pa u drugoj ligi tri godine... Nisam takav. Idem iz dana u dan. Nemam velike i dugoročne planove. Vrijeme će pokazati jesam li trener za nešto više ili nisam. Bitno je da si pošten, da si dao sve od sebe. Cilj je ostati u ligi, ispromovirati par mladih jer su kvalitetni i imaju potencijal. Negdje ima prostora za napredak. Ma mogu napraviti rezultat ovdje, ali pitanje je hoće li me netko uzeti...”.

Istina, ali s Carevićem se ne bi složili Jakirović koji je preko Zrinjskog i Rijeke došao do Dinama. Ili Sopić koji je napravio dobar posao na Rujevici pa bio kandidat za klupu Dinama. Potom Rendulić koji je isto svojevremeno bio na klupi Gorice.

“Valdas Dambrauskas...”, nastavio je niz sam Carević kojeg pitamo, a s obzirom na to da je Gorica bila odskočna daska za spomenute trenere, vidi li se na klupi Dinama.

“Dinamo? A ne. Dinamo ipak ne. Mene je Hajduk odgojio, volim taj klub. Nekome krivo, nekome pravo, ali nije prirodno da ja budem trener Dinama. Imam puno prijatelja iz svijeta nogometa, neki su legende Dinama i normalno je da oni nikada ne bi pristali na klupu Hajduka. Poštujem ih, imaju vrhunsku sportsku politiku, selekciju, način rada i rezultate, ali moj klub je Hajduk i ne mogu protiv sebe. Bio bih zaista licemjeran da sada ostavim taj odgovor u zraku. To je tako u životu”, reći će Carević. Iskreno, drugačiji odgovor nismo niti očekivali.

“Sad imate naslov”, iznenadio me.

“Ma neće to u naslov. Morao sam pitati, ali smo isto tako bili sigurni da ćete upravo ovako odgovoriti. Krv nije voda”, odgovaramo.

“Znaš, nekada kada si u prošlosti dao intervju, bilo je sve jasno. Danas pustiš tri rečenice, svi izvlače iz konteksta i onda imaš cirkus. Sve se krivo tumači odnosno na način kako netko već želi tumačiti. I zato ne volim davati intervjue, pogotovo ne na te teme”, objašnjava trener Gorice.

Ipak, moramo pitati za Hajduk. Bilo je govora da bi mogao na klupu Poljuda. Da je kandidat.

“Po medijima jesam, ali konkretnih razgovora nije bilo. Koncentriran sam bio na Šibenik. Drago mi je što me stavljaju u kontekst Hajduka. Drago mi je zbog bilo kojeg kluba koji bi bio iskorak za mene, a gdje neće biti kad me spominju za moj klub. Ali, ne letim za time da mi uđe velik klub u CV. Moj put je duži i teži, ali to sam ja po karakteru. Niti ću se nametati, niti nuditi. Bilo je puno njih koji su uletjeli u vatru pa se pogubili. Bio bi to san, ali pitanje je trenutka. Kada će doći ako uopće dođe”.

Realnost nudi Goricu za deset dana u Šibeniku...

“Ja sam sve prošao kroz drugu ligu, na kraju smo je osvojili i dobili priliku u prvoj ligi. Bio je dobar rezultat i idemo dalje. Ne zanosim se i ne letim. Niti ovim bodom protiv Dinama, jer u Šibeniku će nam biti najteža utakmica u sezoni. Neće mi biti lako tamo. Vezan sam za te ljude i igrače. Doveo sam ih, selektirao, trenirao... Ako si normalan, ne možeš gledati na to kao dodatnu motivaciju. Želim s Goricom pobijediti sve živo, ali Šibenik će mi ostati u lijepom sjećanju. I na tome bih završio”.

Mario Carević je trofejni igrač Hajduka. Dva puta je bio prvak države, ima kup iz 2003. i Superkup. Formalno se vodi kao član generacije koja je uzela posljednji naslov Hajduka.

“To je zaista samo formalno. Otišao sam koncem kolovoza u Al-Ittihad i ne mogu sada uzeti zasluge za to”.

S klubom iz Saudijske Arabije osvojio je Azijsku ligu prvaka.

“Bilo je ludo. Išli smo kod kralja na prijem. Pa te titule s Hajdukom, pa ta trenerska sezona sa Šibenikom. Stuttgart u Bundesligi, šest godina Belgije. Puno je tu dragih trenutaka u karijeri, nadam se da će ih biti još”.

Nekako je dojam kako Carević nije dosegao u karijeri sve ono što je mogao svojim talentom odnosno što su mu mnogi predviđali.

“Teško je reći gdje je to sve moglo biti u odnosu na gdje je bilo. Puno je tu faktora, uzimam sve na sebe jer ja sam taj koji je odlučivao. Možda je to bila moja realnost. Glupo je reći za sebe, ali bio sam ekstra talentiran i slušao cijelo vrijeme oko sebe kako govore 'Pa što ćemo mi Carevića nešto učiti, kada uzme loptu, predribla deset igrača i zabije gol'. Tek s odmakom sam svjestan da mi desna noga nije bila idealna, da sam mogao popraviti skok, igru s glavom, imati brži korak i bolju reakciju u fazi obrane. Ja bih to kao trener rekao svom igraču. 'Magarče, imaš talenat, ali radi na tome, tome i tome pa da ga iskoristiš do kraja'. Ovako, na talent bilo je korektno. Slažem se da je trebalo i moglo biti bolje, ali takva su vremena bila. Tržište, prilike. Puno je tu elemenata odlučivalo. Možda upravo to što nisam ostvario puni potencijal iz igračkih dana, mogu kompenzirati kao trener. Čovjek uči dok je živ, a iskustvo će pomoći”, reći će Carević za kraj i u potpunosti preuzeti na sebe što nije otišlo putem kojim su se mnogi nadali a puno njih očekivali.

“Bilo je loših odluka. Neke stvari nisu se posložile. Puno tih detalja, ali ne žalim. Život ide prebrzo da bih se osvrtao iza sebe. Što bi pokojni Tonći Gabrić rekao: 'Nikad ne znaš zašto je to dobro'. Ako počneš razmišljati 'što bi bilo kad bi bilo', izgubiš se u sadašnjosti i onda zalutaš u toj budućnosti”.