Marin Ljubičić: Zeznuo sam i to me pogodilo

Prošlo je otprilike godinu dana otkako je tadašnji privremeni trener prve momčadi Hajduka Boro Primorac na zimske pripreme pozvao talentirane juniore Stipu Biuka i Marina Ljubičića. Ostalo je kako kažu povijest, ili bi bar moglo postati jer ova dvojica 19-godišnjka sada su važan dio planova Vladasa Dambrauskasa, a u proteklih 12 mjeseci demonstrirali su svoj ogroman potencijal. Deset mjeseci stariji Ljubičić sada se u opširnom intervjuu za Dalmatinski portal osvrnuo na prvih godinu dana svoje seniorske karijere, u kojima je za prvu momčad Bijelih postigao devet pogodaka. Poprilično dobar učinak za tinejdžera, uzmemo li obzir da je po ukupnoj minutaži odigrao tek nešto više od 15 utakmica.

"Tad sam još bio junior. Biuk je već neko vrijeme bio s prvom ekipom. Ja sam zadnji tjedan 12. mjeseca bio na treninzima prve momčadi. Dobili smo zatim obojica poziv na pripreme. To nam je bila nagrada za ono što smo dotad napravili. Od tada, u ovih godinu dana se dogodilo puno toga. Malo gore, malo dolje. Ali, zadovoljan sam. Treba nastaviti raditi i ako Bog da bit će još bolje" prisjeća se Marin.

Ističe razliku između juniorske i seniorske razine:

"Meni je baš bila velika razlika. Tehnička izvedba, razlika između umjetne i prave trave, igrači su brži, jači. Drugačiji je nogomet, praktički drugi sport. Nije bilo lako bilo ni meni, a ni Stipi. Trebalo nam je neko vrijeme da se adaptiramo. Ja i on smo imali sličan put prilikom afirmacije u seniorskom nogometu, iako je on malo više igrao i više toga je pokazao."

Odmah se prisjetio svog debija za prvu momčad, bilo je to u utakmici Kupa protiv Zagreba:

"Da, kako bih to mogao zaboraviti. To je bila utakmica u kojoj smo i ja i Stipe debitirali. Imao sam neki udarac, bilo je blizu da uđe u mrežu. Općenito, prvih nekoliko utakmica u Hajduku to je bio 'vjetar u glavi'. Želiš nešto, a umoriš se i u 30 sekundi ne možeš disati. Ubrzo je došla i prva prvenstvena utakmica protiv Šibenika. Samo trčiš, želiš se dokazati. Ali, pamtim tu utakmicu. Prvi gol u HNL-u na asistenciju Vuškovića. Baš je bila loša utakmica."

Što se tiče težih trenutaka, mnogi pamte njegove suze nakon susreta s Lokomotivom u Kranjčevićevoj početkom aktualne sezone:

"Ušao sam u 80. minuti i vidim po zbivanjima na terenu da ću doći sigurno u šansu. Bio sam baš uvjeren. Igrači Lokomotive nisu mogli stati na nogama. To je bila prva utakmica nakon priprema. Bili su svi nespremni. Ušao sam, samo sam čekao. Došla je 92. minuta, rezultat 2:2, gledam koliko nas je ljudi došlo podržati i ja ga malo zeznem. Pogodilo me to."

Za kraj, decidirano je otkrio polje u kojem želi najviše napredovati:

Mlad sam, napadač sam. To je osjetljiva pozicija. Stipe je na krilu, njemu se možda može malo više pustiti. Napadač i stoper su pozicije gdje se ne smije ništa prepustiti slučaju. S minutažom mogu biti sretan. U nekim sam situacijama bio tužan što nisam igrao, nekad sam sretan jer sam igrao nekoliko zaredom. Učinak? Rekao bih da sam mogao duplo više zabiti. Najbitnije mi je samopouzdanje, nekad mi manjka. Tu sam najviše ljut na sebe. Moram biti stabliziraniji u glavi. Mislim da će to s vremenom doći.