A. LesičkiLučonoše "modre" demokracije na djelu: Zeko u zadnjem redu, šutnja u prvom planu
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | pet. 19.12.25. | 10:01
U HNS-u se nazdravljalo kraju godine, u Dinamu su zatvarali Skupštinu. Sve po protokolu, sve u rukavicama. Demokracija, kažu, nije umrla – samo je prešla u “in-house” verziju, uz prešutno pojašnjenje da nije baš za sve.
I u HNS-u su mahnuli posljednji pozdrav ovoj 2025. – sa stilom, naravno. Sedamnaesti kat „Interkontija“ okupio je u četvrtak navečer “svu nogometnu kremu”. Bili su svi oni koji nešto znače. I, jasno, par onih koji misle da još uvijek znače i da su bitni. Takvi su standard — nađu se svugdje, pogotovo kad se toči besplatno.
Marijan Kustić opet je bio u formi. Domaćin kojeg bi svaki protokol rado htio za saveznika. Nasmijan, brz, vozio je slalom između stolova, pozdravljao sve redom. „Nemoj da ikome išta fali“, odzvanjao je uobičajeni refren, dok su konobari jurili s tanjurima, a bend svirao sve od Iloka do Cavtata — taman da se nitko ne osjeti zapostavljenim. Na sve se misli u HNS-u… Za barskim stolom, u svojem svijetu, Bertrand Layec. Šef sudaca uz mobitel. Gledao je tekmu. Rijeka ili netko drugi, nismo uspjeli vidjeti. Francuz, očito, ni na domjenku ne može bez VAR-a. Zorko Srebrić, neumorni kroničar svake ere, kružio je stolovima i „čestitao“ u svom stilu. Bio je i izbornik Dalić, neki bivši reprezentativci i bivši ministri…
Dinamo? Nismo ga vidjeli, ali domaćini tvrde da je Velimir Zajec svratio rano, gospodski – s poklonom, čestitkom i onim osmijehom koji kaže „obavio sam dužnost“. Prominglao je Zeko neko vrijeme, pa otišao u zagrebačku noć. Vjerojatno do Strojarske, gdje su „modri“ imali svoj tulum. Jer u hrvatskom nogometu, svatko ima svoj stol i svoje društvo. I svoju verziju istine, demokracije i vizije...
Večer prije Zeko je, kažu, bio i na skupštini Dinama. Navodno. Na fotografijama ga nema ni za lijek. Možda ga nisu prepoznali u zadnjem redu, kamo su ga, tvrde nam oni koji su bili tamo, smjestili. Što, ruku na srce, baš i nije pozicija za počasnog predsjednika. No, u Maksimiru protokol ovisi o smjeru vjetra – i raspoloženju onih što ujutro pišu priopćenja. Sve je to relativno, kao i shvaćanje demokracije iliti pojma narodnog kluba. Kažu da je Zeko vjerojatno kasnio, ali kasnio je i Boban, pa ga je njegovo mjesto čekalo. Tko će to više pratiti. U Maksimiru se stolice premještaju češće nego treneri, a izgleda i brže.
No, vjerujemo da ima puno istine u onoj koju smo sinoć čuli a koja sugerira da je Zeki puna kapa svega. Dok drugi hodočaste po talijanskim televizijama, on obilazi stadione i recitira prigodne propovijedi o “tradiciji i zajedništvu” a nerijetko sluša "čašćenje" Dinamova puka kojem ne ide u glavu zašto “modri” šepaju i u ovoj sezoni.
Možda su baš zbog toga u Maksimiru odlučili zaključati Skupštinu. Službeno – skupštinari su htjeli “artikulirati stvari”. Neslužbeno – bolje kad nema svjedoka. I da se razumijemo, ovo nije naricanje; novinarima je taj “silenzio” došao kao budali šamar. Umjesto da u srijedu čuče po Maksimiru i čekaju recital skromnog “verbalnog opusa” Frane Šušnjare, stigla je slobodna večer i priopćenje. Civilizacijski iskorak! Brojke je, doduše, već dan ranije objavio Ničota na Germanijaku a drugi brže-bolje prepisali. No, sada je to i formalizirano.
Nije, naime, stvar u sadržaju, nego u principu. Jer te samoprozvane lučonoše narodne demokracije nisu zatvorile vrata medijima – zatvorile su ih onima kojima bi ti isti mediji prenijeli što se tamo događalo. Zatvorili su ih onima koji žive Dinamo, onih 65 tisuća članova koji imaju pravo čuti tko troši, kako troši, tko odlučuje i tko se skriva. I točka. U “najcrnjim vremenima”, kako ih današnji reformatori vole nazivati, Skupštine su bile otvorene. Da ih je tada netko zaključao, isti ti današnji apostoli demokracije prvi bi dizali motike po novinskim naslovnicama.
Ok, možda je problem bilo tih nekoliko skupštinara koji nisu pod kontrolom. Koji su tu dužnost dobili na osnovu broja članova koje okupljaju oko sebe. Možda je netko pomislio da bi se Žiga mogao ustati pa odaslati par neugodnih pitanja. Poput onog, ima li istine da su se šakom i kapom dijelile naknade za prilagodbu kada je menadžment potpisivao ugovore u Dinamu. Možda se netko prepao da bi Žigrović mogao izvući legitimno pitanje poput onog: “zar je bod više od Hajduka vrijedilo tih pola milijarde kuna budžeta”? Ili na osnovu čega se misli reprizirati budžet kada više baš i nema igrača poput Baturine i Sučića ka oje su dobili u ostavštini pa da ih se transferira? Ili zašto se Dinamo skriva od svojih članova, zašto je druženje vodećih ljudi bilo za tek 400 njih iliti 0,62 % od ukupne brojke članova? Zašto ostatak nije dobio cjelovitu snimku iz Branimir centra pa da vide Bobana u nekom drugom, pomalo ležernijem izdanju…
Skupština GNK Dinamo u rujnu ove godine. NEVA ZGANEC/PIXSELLI, napokon – zašto Velimir Zajec sjedi na Skupštini kluba kojem je počasni predsjednik u zadnjem redu, a prije samo godinu i pol je bio nošen na ramenima kao narodni heroj koji je oslobodio Zagreb? Istini za volju, nije Zeko baš briljirao u povratničkom mandatu, ali funkcija počasnog predsjednika barem mu daje za pravo da sjedi u prvom redu. Uostalom, ruku na srce, Zajecova krivnja za gubitak naslova nije veća ili manja od krivnje Zvonimira Manenice, no taj je i dalje u prvom redu!
Previše je tu pitanja, a premalo odgovora. Zato se u Maksimiru sve rješava unutar zidova, po staroj navici – što manje očiju, to manje problema. “In-house”, rekli bi novopečeni strukturalisti koji su, figurativno govoreći, iz opanaka uskočili u lakirane cipele i uvjerili se da diploma iz Excel tablica u kombinaciji sa stažom na tribinama znači i mudrost te sposobnost. A u stvarnosti – samo gaze po vlastitim postulatima, ovoga puta u lakiranim cipelama. Jer moć Dinama, znamo, ne mijenja ljude. Samo ih ogoli.
.jpeg.webp)
.jpeg.webp)
