Lucas Paquetá: Elegantan

Prije početka SP-a u Kataru mnogi su isticali Brazil kao glavnog favorita za osvajanjem naslova. Nakon poraza u finalu Copa Americe od Argentine (0:1), Brazilci su upisali 12 pobjeda i dva remija pa tako ne čudi zašto se na Neymara i ostatak društva gleda kao one koji bi trebali otići do samog kraja. Brazil uistinu djeluje impresivno na terenu, u svlačionici prepunoj ega je prevladao timski duh, a to se vidi i po proslavama pogodaka u kojima sudjeluje baš cijela momčad. Čak ni Tite nije mogao ne zaplesati, a iako su mu neki to malo i zamjerili, brazilskog stručnjaka zapravo je veoma lako razumjeti. Uostalom, koji to izbornik ne bi zaplesao kad na raspolaganju ima Neymara, Viniciusa Jr.-a, Antonyja, Marquinhosa, Thiaga Silvu, Alissona, Casemira, Raphinhu i ostale megazvijezde? Koji to izbornik ne bi zaplesao kad sve te megazvijezde djeluju kao jedna cjelina, slijepo prate njegove upute i sve podređuju kolektivnom uspjehu? Brazil zaista djeluje zastrašujuće moćno…

No, nije Brazil tako opasan, tako goropadan i tako zastrašujuće moćan samo zato što u svojim redovima ima niz megazvijezda. Uostalom, mnogi će istaknuti kako je 2006. godine, na SP-u u Njemačkoj, tadašnji izbornik Carlos Alberto Parreira raspolagao s još većim majstorima. Na golu je bio Dida, u obrani Lucio, Roberto Carlos i kapetan Cafu, veznu liniju predvodili su Kaka, Ronaldinho i Juninho, dok je u navali imao Ronalda, 23-godišnjeg Adriana koji je pucao od snage i nevjerojatno talentiranog Robinha. U svojoj prvoj utakmici na prvenstvu svladali su Hrvatsku, kasnije su se poigrali s Australcima, Japancima i Gancima, ali dalje od četvrtfinala ipak nisu otišli. Nikada prije u jednoj momčadi nije viđena tolika količina talenta, ali im je svejedno ‘ono nešto’ nedostajalo da bi se okrunili naslovom kojeg im je dobar dio nogometne javnosti unaprijed pripisao.

Momčad Brazila na SP-u 2006. godine. Foto: Action Images / Tony O'Brien

Za razliku od te momčadi iz 2006., u ovom današnjem Brazilu jasno je tko je najveća, najsjajnija, najistaknutija zvijezda. Sve mu se podređuje, momčad igra samo za njega, on ima potpunu slobodu na terenu, a u onom trenutku kad zakaže, drugi su spremni istupiti i njegovu slabiju izvedbu zamaskirati. Neymar je, uz Pelea, Ronalda i Ronaldinha, igrač kojeg će mnogi Brazilci istaknuti kao jednog od najboljih koje su ikada imali. Od svoje 15. ili 16. godine živi život megazvijezde, svaki njegov potez (na terenu i van njega) gleda se pod povećalom te se od njega očekuje da Brazilu, nakon 20 godina čekanja, osigura šesti naslov prvaka svijeta. Neymar je za to spreman, ali bez pomoći ostatka momčadi, to ipak neće moći sam napraviti. Dobra stvar po njega je ta što Tite to jako dobro razumije te upravo iz tog razloga sve veću ulogu daje ‘onim drugima’, jedan od tih 'drugih' je i Lucas Paquetá.

U dresu Selecaa Lucas Paquetá je debitirao svega 10-ak dana nakon što je proslavio 21.rođendan. Tada je još bio igrač Flamenga, inače matičnog mu kluba gdje mu nije uvijek teklo med i mlijeko, ali Tite je odmah uvidio da je baš on ‘ono nešto’ što nedostaje njegovom Brazilu. Iako je riječ o ekstrovertu, čovjeku koji voli plesati, pjevati i družiti se s prijeteljima, Lucas nije netko tko se povlači po naslovnicama i čije izjave uzrokuju kontroverzu u medijskom svijetu, on je samo jedan običan dečko koji uživa u životu i koji je protivno svim očekivanjima postao nogometna megazvijezda. Kad se gleda njegov put, pomalo je fascinantno gdje se nalazi danas, jer kada život započnete na otoku Paqueti nedaleko Rija (njegovo puno ime je Lucas Tolentino Coelho de Lima, Paqueta je nadimak kojeg je dobio po otoku odakle dolazi) na kojem nema automobila, na kojem postoji jedno nogometno igralište i gdje je skoro sve podređeno ribolovu i turizmu, onda je očaravajuća činjenica da ste s 25 godina zacementirani u početnih 11 ponajbolje reprezentacije svijeta.

Foto: REUTERS/Kim Hong-Ji

Odmalena se vidjelo da je drugačiji. Igrajući se s bratom koji dvije godine stariji, Lucas je morao biti znatno bolji ako je mislio opstati. Budući da je bio sitan, krhak, pomalo i neuhranjen, nije mogao svoju igru temeljiti na ‘fizikaliji’, već je sve morao podrediti tehnici. A tehnički se istaknuti u Brazilu je sve samo ne lako. Rijetki su bili trenuci kad pored sebe nije imao loptu, ali kad bi ga se vidjelo bez nje, onda je to značilo da na Paqueti opet puše snažan vjetar što bi značilo da je vrijeme za njegovu drugu najveću ljubav - puštanje zmajeva.

Uglavnom je po svojem rodnom mjestu loptu naganjao otkako je sunce svanulo pa sve dok ne bi zašlo, a sasvim slučajno je njegov talent vidio i jedan od zaposlenika Flamenga. Stariji brat i on su dobili poziv brazilskog velikana da im se priključe na treninzima, s tim da je stariji Matheus u klubu ponajviše bio zbog mlađeg Lucasa. U klubu su razmišljali da Lucasu treba netko tko će ga pratiti na treninge i s njim stalno putovati, ali budući da je tu obvezu na sebe preuzeo djed kojeg Lucas često ističe kao iznimno važnu figuru u svojoj karijeri i životu, Matheus je uskoro preselio u niželigaša Ceres.

Godinu za godinom, Lucas je kontinuirano napredovao, igrao sve bolje i bolje, ali kad je trebao napraviti iskorak, postojao je jedan ‘veliki’ problem – bio je premalen. Kad je imao 15 godina bio je visok tek oko 150 centimetara, radi čega su u klubu bili veoma blizu toga da ga jednostavno otpišu. Taj ‘otkaz’ se kuhao, ali njegova majka je to osjetila, otišla u klub, trajno zatvorila svoj frizerski salon i u potpunosti se posvetila Lucasu i njegovoj karijeri. Prije i poslije treninga, Lucas je radio posebne vježbe, klupski nutricionisti prepisali su mu posebnu prehranu, više od sat vremena svaki dan radio je posebna istezanja, a onda je, u svega tri godine, izrastao 27 centimetara! Budući da je od najmlađih dana s loptom na ‘ti’, sada više nije postojao ni najmanji razlog zašto ne bi mogao napredovati i priključiti se prvoj momčadi. Tri godine su za čas prošle, njegova majka je u tom cijelom stvaranju Lucasa profesionalcem i prvotimcem Flamenga podnijela veliku žrtvu, a on joj se odužio tako što joj je jednog dana, kad je već bio u Europi, kupio veliki beauty salon u Riju gdje je mogla nastaviti raditi što je najviše voljela, a zbog njega je prekinula.

Kad je postao punoljetan, njegova karijera krenula se rapidno razvijati. Imao je 19 godina kad je debitirao za prvu momčad, a ni dvije godine kasnije dogovorio je transfer u Milan za 35 milijuna eura. Osim talijanskog giganta, Paquetu je htio i PSG, ali odlazak u Italiju za njega je bilo ostvarenje svih snova. U zimskom prijelaznom roku u sezoni 18./19. preselio je u Milano, ali budući da ni s Gattusom ni s Piolijem nije uspio pronaći zajednički jezik, svega godinu i pol dana kasnije otišao je u Lyon za nešto manje od 25 milijuna eura.

Nakon turbulentnog perioda u Italiji, Paquetá se preporodio u Lyonu. Odradio je dvije fenomenalne sezone, bio je najbolji igrač kluba, a prošle sezone je dobio nagradu i za najboljeg stranca u Ligue 1, ostavivši pritom iza sebe Marquinhosa (PSG), Fofanu (Lens) i Davida (Lille).

Svo to vrijeme kako je igrao u Europi, Paquetá je bio standardan u reprezentaciji. Dok je igrao za Milan, Tite je nekoliko puta javno govorio o tome kako ga Talijani ne znaju koristiti na najbolji mogući način. Nije stvar u poziciji, jer u Milanu je igrao praktički isto ono što igra u Brazilu, već jednostavno Talijani su od njega tražili ono što on nije mogao isporučiti. Paquetá zahtjeva slobodu kretanja po terenu, a ne taktičku rigidnost kakva je i danas u Italiji itekako prisutna. Kad je slobodan, kad se u sebi svojstvenom stilu može 'elegantno' kretati po terenu, onda može dati i najbolje od sebe. I, još važnije, svoje suigrače učiniti još boljima.

Foto: REUTERS/Carl Recine

Biti standardan reprezentativac Brazila nije mala stvar, a biti praktički pa zacementiran u početnih 11 je nešto što malo tko može. Paquetá je u posljednje dvije godine za Brazil odigrao 27 od mogućih 32 utakmica, a tek u pet navrata nije bio starter. Iako je Rivaldo kritizirao Titea zbog pretjeranog forsiranja i vjerovanja Paqueti, još prije četiri godine je brazilski izbornik uvjeravao da je njegova važnost na terenu jednaka poput one Neymara ili Coutinha. Ono što ga je fasciniralo je to da je u svojim prvim nastupima za Brazil bio toliko dobro povezan s najvećim zvijezdama kao da s njim igra godinama, a ne da je tek priključen reprezentaciji.

Iako bi zbog igre riječi bilo idealno da se za Paquetu može reći da je ‘puni paket’, on to zapravo nije. Ima problema u svojoj igri, ponekad je sebičan, brazilski zaigran, zna odlutati taktički, a nije baš ni jedan od onih za koje će se reći da su brzi. S druge strane, on je isto tako netko tko je će oduševiti svojim kratkim dodavanjima, sjajno proigrati napadača iz dubine, još bolje odapeti svojom ljevicom kad se nađe u dobroj prigodi te izvesti filigranski precizan prekid. Paquetá nije radilica, a uvijek će se naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Elegantan je, svaki njegov potez govori kako je riječ o nekome tko ‘kuži nogomet’ te je baš zbog toga u Brazilu neizostavan. Možda nema Brozova pluća, Lukinu viziju ili okomiti korak Matea, ali će ih svakako namučiti. Neymar, Vini i ostale megazvijezde uz njega uživaju biti na terenu, a kad te suigrači i trener prepoznaju kao jednog od onih bez kojih ‘ne ide’, onda svoju ulogu i veličinu ne moraš kupovati na druge načine. Čak ni plesom, iako se protiv Južne Koreje vidjelo da je i tu ima štošta za reći….