Lovro Majer piše za Germanijak: Mojih posljednjih sedam dana u Dinamu

Četvrtak, 19. kolovoz 2021.

"Tiha misa zbog Šerifa"

Dva dana su prošla nakon Šerifa, vraćamo se lagano u rutinu, ali nikako ne mogu izbaciti iz glave tu utakmicu. Tražim odgovore u sebi što smo krivo napravili, kako je moguće da smo doveli u pitanje Ligu prvaka? Iako se trudim najčešće ne čitati komentare, teško je ostati imun na sve. Vidim da se spominje podcjenjivanje što me malo i ljuti jer sigurno nije bilo ništa od toga. Jednostavno se dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi. I sada treba živjeti s time.

Ujutro sam se rano probudio i otišao na kavu kod Mikija na Britanac. Često odem tamo jer mi je blizu kuće, a i opušta me atmosfera. Tamo nisam Lovro Majer, desetka Dinama, već Lovro, dečko iz susjedstva. I neizmjerno će mi nedostajati te kave kod Mikija kada odem iz Zagreba. Danas tijekom dana sam shvatio kako sam još samo sedam dana stanovnik grada pod Sljemenom. Prema dogovoru, letim za Rennes jutro nakon utakmice sa Šerifom. Svi oko mene nešto naslućuju, ali držim se dogovora da nikome ništa ne govorim.

A jako mi je teško ignorirati upite nekih meni dragih osoba, ali valjda me razumiju. U pitanju je ozbiljan posao i stvarno nije na meni da ja otkrivam detalje transfera. Iskreno, za to u ovom trenutku zna moja obitelj, najbliži prijatelj i djevojka. Svi ostali nagađaju. Upravo zbog skorog odlaska, koristim svaku priliku da budem s obitelji. Cijeli život sam u Zagrebu i ne znam kako se trebam ponašati. Vidim da se i oni trude da mi olakšaju. Poraz u Moldaviji me poprilično uzdrmao i svakako je došao u trenutku kada je najmanje trebao. No, sam sebi sam obećao kako ću probati što manje misliti o Rennesu te se više posvetiti nekim stvarima u Zagrebu koji me ispunjavaju.

Oršić: Najgora utakmica Dinama od kada sam u klubu; Majer: U uzvratu moramo igrati kao Šerif danas

Recimo, na zadnjim treninzima zaista dajem sve od sebe. Idem na granici mogućnosti jer mislim da je to jedini način na koji se mogu oprostiti od najdražeg kluba. Meni je Dinamo puno više od kluba i to znaju svi oko mene. I znaju što sam sve prošao da bih došao do ispunjenja dječačkog sna i znam da ću u srijedu navečer imati knedlu u grlu. Vjerojatno ću i zaplakati, ali neka to budu suze radosnice zbog Lige prvaka. Mislim da nema bolje ostavštine nego da ispravimo ovo što smo napravili u Moldaviji te uđemo u Ligu prvaka. I sve ću dati od sebe da tako i bude.

Kad imam trening poslijepodne, onda koristim priliku da malo duže odspavam. Poslijepodne sam imao laganiji ručak i otišao spavati. Vrtio sam se u krevetu, nikako mi nije išao san na oči. Upalio sam laptop i čitao malo o Rennesu. O gradu, povijesti kluba, navijačima. U tom trenutku mi je palo na pamet da skinem aplikaciju za učenje francuskog jezika pa sam to i učinio. I krenuo s lekcijama. Malo me to zabavljalo, ali brzo je došao san. Odspavao sam par sati, sjeo u auto i otišao u Maksimir.

Dok sam sa Borongaja skrenuo u kompleks stadiona, počele su mi se vrtjeti slike iz djetinjstva. Prvi treninzi, suigrači od kojih sam s većinom u dobrim odnosima i danas. Roditelji koji su me dovodili, putovanja, turniri… Pa taj odlazak iz Dinama, povratak preko Lokomotive. Baš nekako sa sjetom u očima gledam te terene na kojima sam ostavio djetinjstvo. Koliko je tu bilo truda i odricanja. Ne samo moga, nego mojih roditelja, prijatelja, suigrača… Svi smo mi živjeli iste snove da ćemo jednoga dana zaigrati na glavnom travnjaku u dresu Dinama. Meni su se ispunili, znam mnoge kojima nisu ali to je život. I nikada mi neće biti žao niti jedne sekunde, jer ja sam svoje snove ostvario onoga dana kada sam debitirao za Dinamo. Bilo je to protiv Rudeša u srpnju 2018., ušao sam u igru umjesto mog velikog prijatelja Danija Olma. Prvi gol dao sam također Rudešu, par mjeseci kasnije…

Lovro Majer i Dani Olmo. Foto: Luka Stanzl/Pixsell

Na treningu nije bila neka atmosfera. Odmah po dolasku u svlačionice se presvlačimo pa okupljamo u klupskom hotelu. Inače je tu stvarno opuštajuće, ali svjesni da smo protiv Šerifa uprskali stvar, nekako je “tiha misa”. Ipak, kasnije na travnjaku se ide jako. Osjetio sam da se kod suigrača probudio neki inat i to me napunilo samopouzdanjem. Možda sljedeće srijede nećemo uspjeti napraviti podvig, ali bar znam da ćemo dati sve od sebe. I to je jedini način koji priznajem kada je dres Dinama u pitanju.

Trening smo odradili na zbilja dobroj razini, poslije je slijedila rekuperacija i otišli smo svojim kućama. Iako je za sva dana Lokomotiva koja je dobro otvorila sezonu, teško je izbaciti iz glave Šerif.

Malo sam se još zabavljao aplikacijom oko francuskog jezika te rano zaspao uz televizor i internet.

Petak, 20. kolovoza 2021.

"Sada je na redu Lokomotiva"

Čim sam otvorio oči, bilo mi je jasno da se nešto dogodilo. Na mobitelu puno poruka čestitka, potpore, zahvala… Očito je netko objavio za Rennes i postalo je službeno. Otišao sam pogledati portale i vidio da je trener Krznar u razgovoru za SN potvrdio transfer. Osjetio sam veliku dozu olakšanja jer više nisam taj koji treba skrivati informaciju da smo sve dogovorili. Naravno, jasno mi je da će sve biti službeno sljedeći tjedan kada potpišem ugovor, ali bar ne trebam više izbjegavati drage ljude iz razloga da im ne moram skrivati informaciju da nastavljam u Francuskoj. Iako, oni koji me dobro poznaju odmah bi me “provalili”. Ne znam skrivati ništa i koliko god to bilo dobro nekada mi bude otežavajući faktor.

Lovro Majer odlazi iz Dinama!

Lagano sam ustao iz kreveta, odradio doručak i otišao na individualni trening. Često odem sam trenirati i radim dosta na sebi jer vrhunski sport ne trpi prosječnost. Moraš učiniti sve od sebe da budeš na potrebnoj razini pa tek onda kreće faktor sreće i slični elementi na koje ne možeš toliko utjecati. Na meni je da budem fizički na razini koja je potrebna i zato jako pazim na svaki detalj. Malo sam se muvao po gradu pa otišao kod mame Antonije na ručak. Naravno da ona zna što volim jesti i baš se potrudila. Puno pričam s njom o nastavku karijere, daje mi savjete. Vidim kako niti njoj nije lako, ali ne želi mi otežati. Tata Egon je na moru. Svako malo nazove da me nešto pita. Shvaćam da i on traži razloge samo da se čujemo pa da mi nekako olakša.

Otišao sam u stan, zatvorio se u sobu i malo čitao. Često nosim knjige sa sobom na putovanja i pripreme jer me opuštaju. Kad imam trening poslijepodne, redovito spavam nakon ručka. Tu sam naviku stekao još kao dječak i zaista mi je draga. Nekada ne može san na oči, ali ovoga puta sam zaspao kao top.

Alarm na mobitelu me probudio i morao sam na trening. Sutra je važna utakmica protiv Lokomotive i svima nam je jasno da nemamo pravo na krivi korak. Ne smijemo pustiti Osijeku da iskoristi našu zaokupljenost Europom i odmakne na ljestvici. Po dolasku u Maksimir sam razgovarao s trenerom Krznarom. Objasnio mi je da će me odmarati protiv Lokomotive jer sam mu potreban u srijedu. Imao je plan da uđem u igru kasnije, ovisno o razvoju situacije na terenu. Imamo dobar odnos. Općenito sam sa svim svojim trenerima imao dobre relacije. Naravno da se nekada nisam mirio s njihovim odlukama jer sam uvijek želio igrati, ali nikada nisam rušio autoritet trenera. Ali baš nikada.

Damir Krznar i Lovro Majer. Foto: Josip Regović/Pixsell

Ja sam svjestan pod kojim pritiskom oni žive, pogotovo treneri koje sam imao u Dinamu. I da tu nema previše prostora za opuštanje. Možda sam nekada dječački reagirao u sebi kada bih bio razočaran nečime, ali to svi mi prolazimo kroz svoje karijere. Tko zna, možda jednoga dana ja budem trener koji će morati suočiti se s nečijom ambicijom i prilagoditi je situaciji. Barem ću imati svoje iskustvo i znati se prilagoditi situaciji.

Nakon treninga sam direktno otišao kući. Iako rijetko kada čitam komentare, ovoga puta sam malo škicnuo. A bilo ih je svakakvih. No, zanimalo me stajalište ljudi. Nekada bi se rado htio uključiti u te razgovore, ali znam da navijači imaju pravo na svoje mišljenje i da nema smisla da ja sada tu nešto objašnjavam. No, najviše me zaboljelo kada su počeli pričati kako je Rennes ispod moje razine i da sam krivo izabrao. Ja baš mislim suprotno. Da je to idealan klub u kojem ću se prilagoditi na zahtjevnu ligu. Stvarno mislim da mi je takva sredina idealna u ovoj fazi karijere i vjerujem da će se to i pokazati.

Za Rennesovog supertalenta bore se PSG i Man Utd, Majer bi mogao postati vođa i 'desetka'

Zvali su me neki prijatelji na piće, ali dan uoči utakmice nikada ne izlazim. Jako mi je bitna i mentalna priprema i nju najbolje odrađujem u osami svoga stana. Razmišljam o protivniku, o nekim situacijama koje me čekaju na travnjaku. Vrtim filmove iz prijašnjih utakmica, prolazim treninge koje smo radili i pripremu za utakmicu. Znam samo da sutra mora biti pravi i ne smijemo si pokvariti ovo atmosferu koju gradimo već par dana. Vrlo rano sam otišao spavati s mislima na utakmicu s Lokomotivom.

Subota, 21. kolovoz.

"Andiju i Akiju ću biti zahvalan do kraja života"

Na dan utakmice je uvijek posebno raspoloženje. Bez obzira na ime protivnika, lokaciju i važnost utakmice, uvijek je sve posebno. I od ranog jutra se u meni miješaju osjećaji uzbuđenja i treme.

Često se susrećem s tezom o “prijateljskim” utakmicama Dinama i Lokomotive. Nekada me to ljutilo, sada se samo nasmijem. Igrao sam s obje strane i nikada, ali baš nikada nije bilo opuštanja s bilo koje strane. Pa nama u Loksi je Dinamo uvijek bio najveća motivacija. Svi mi smo se nadali kako ćemo jednoga dana biti u Maksimiru, gdje ćeš naći bolju priliku nego da se dokažeš u direktnom srazu. Ipak su to zli jezici, ali kako nekome objasniti tko ima unaprijed razrađen stav i ne prihvaća argumente.

Kako bilo, znao sam da večeras imamo težak zadatak. Osjetili su da nas je Šerif uzdrmao, a oni su dobro ušli u sezonu nakon turbulencija lani. Iako svi znaju što meni znači Dinamo, moram priznati da u sebi nosim veliki respekt prema Lokomotivi koja me izgradila u seniorskom smislu. Tamo sam dobio priliku o kojoj sam mogao sanjati i upravo su me igre u Lokomotivi gurnule prema Dinamu.

U dresu Lokomotive protiv Dinama. Foto: Igor Kralj/Pixsell

Dok razmišljam o tim vremenima, sjetio sam se prijelaznog roka kada sam došao u Dinamo. Tada sam bio jedini koji je htio u Maksimir, svi oko mene gurali su me u Sampdoriju koja je jako zapela. Nudili su više novaca Lokomotivi, ja bi imao veću plaću, imali su projekt za mene. No, ja sam osjećao kako to nije to. Da ako postoji mala šansa da me u Dinamu žele, da će to biti moj izbor.

Ponekada sam tvrdoglavog karaktera. Jednostavno, nisam želio čuti za ništa drugo. I sjećam se kako me nazvao Andy Bara i rekao: "Lovro, Dinamo te želi. Pripremili su desetku i čekaju tvoj odgovor”. I zamislite taj trenutak. Čitav život treniraš i igraš da čuješ tu rečenicu. Taj tren bilo je jasno kako je Sampdoria prošlo svršeno vrijeme. Ma kakva Serie A, mene zove Dinamo. I na kraju se pokazalo kako sam bio u pravu. Zapravo, tko zna kojim putem bi mi otišla karijera da sam izabrao Italiju, ali znam da se razvila upravo onako kako sam želio.

Lovro Majer prilikom potpisa za Dinamo. Foto: David Urukalovic/Pixsell

Kad smo kod Andija, s vremenom smo razvili jako dobar odnos. Mi više ne funkcioniramo na relaciji agent-igrač, već smo postali prijatelji. Slušam njegove savjete jer znam da mi želi dobro. Uložio je velik trud u moju karijeru, bio je uz mene kada mi nije išlo, kada sam se ozlijedio u trenutku kada sam postao član Dinama i kada mi je propala polusezona. Tješio me, stalno me podizao kada sam potonuo i ovo je i njegova velika zasluga. Sretan sam što ga imam uz sebe i nadam se kako ćemo biti zajedno kroz cijelu karijeru.

U posljednje vrijeme se trudim natjerati se na doručak. Kako - kada, ali redovit sam po tom pitanju. I dana sam doručkovao kod kuće, u miru popio kavu i otišao na stadion. Imali smo aktivacijski trening i lagano se pripremali. To je neka standardna priprema kada su utakmice navečer. Iskreno, teško mi padaju ti termini u 21 sat. Više volim kada ranije igramo jer nikako da dođe vrijeme do utakmice. Osim toga, utakmica završi blizu 23 sata, dok se spremim, odradim sve što trebam, dođem kući i već je prošla ponoć. A svi koji se bave ovim poslom znaju kako je jak adrenalin i da često ne pušta do jutra.

Nakon aktivacije slijedio je sastanak, svojevrsna analiza. Trener nam je pričao o Lokomotivi, o prednostima koje imamo i koje moramo iskoristiti. Skrenuo nam je na njihove vrline. Desetak minuta trajao je sastanak pa smo imali ručak u klupskoj kantini. Poslije toga je slijedilo druženje u hotelu. Neki su odmah otišli prema sobama, neki si završili na biljaru a nas nekolicina je zaigrala šah. To nam je zanimacija u posljednje vrijeme. Bruno je dobar. Potom Jakić, Menalo…

Dnevni odmor proveo sam u sobi koju inače dijelim s Ademijem, ali kapetana nema zbog ozlijede i jako nam nedostaje. Ne znam kako sam završio kao cimer s njime, ali uz Akija sam naučio puno toga. I nedostajat će nam naši razgovori. Kada se pojavio Rennes, on je bio jedna od prvih s kojim sam pričao. I otkrio mu sve što mislim. I uzbuđenje i strahove. Neka ostane među nama što mi je savjetovao, ali znam da su mi njegove riječi pomogle u odluci. I uvijek ću mu biti zahvalan za sve ono što je napravio za mene. Dugujem mu puno.

Prvo prijatelji, onda suigrači - Lovro i Arijan. Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

Najčešće zaspem na tom dnevnom odmoru, isključim mobitel i totalno se opustim. Tri sata prije utakmice slijedi “snack” i to je posljednji obrok koji jedemo. Kako se bliži utakmica, različite su vrste priprema. Ovi koji igraju kreću iz teretane gdje se zagrijavaju desetak minuta pa kreću na travnjak. Mi ostali smo na terenu.

Utakmicu sam gledao na klupi, između Oršića i Čopa. Stalno smo nešto komentirali, protestirali, bodrili suigrače. Svatko želi izvući najbolje od suigrača. Jasno mi je da svi misle kako je najlakše sjediti na klupi i komentirati, ali nije to baš tako. Vidiš možda neke stvari bolje od suigrača koji su na terenu pa im možeš sugerirati. Čini mi se da smo trebali biti strpljiviji protiv Lokomotive. Eventualno igrati više na bokove jer su bili zgusnuti u sredini. Na poluvremenu mi je trener rekao da ulazim u igru s Oršom i ostali smo vani na zagrijavanju. Teško mi je bilo ući u ritam utakmice koja je bila jako teška. Stalno ti je taj pritisak kao mač nad glavom. Svi očekuju da mi rješavamo utakmice u 20-ak minuta i stvara se nervoza. Na kraju je Orša to riješio i slijedilo je rasterećenje. Ipak, strepilo se do samog kraja kada je Livi riješio da bodovi ostanu u Maksimiru. Koliko puta nas je spašavao, pa i sada…

Ostao sam na travnjaku još dvadesetak minuta, otrčao svoje dionice i ostao još dugo na stadionu. Volim se opustiti u bazenu i sauni. Mislim da je to dobra regeneracija. Pojeo sam nešto i otišao kući. Mislio sam da ću dugo biti budan i vrtjeti kadrove utakmice, ali nije bilo tako. Stigao je umor po svoje i oko dva ujutro sam zaspao.

Nedjelja, 22. kolovoz

"Privilegij je bio nositi desetku Dinama"

U Dinamu je pravilo da uvijek dobijemo raspored tjedan dana unaprijed. Tu i tamo se promjene termini treninga, ovisno o situaciji, ali načelno je uvijek točan i možeš se po njemu ravnati i planirati.

Trener Krznar dao nam je termin treninga u 11 sati. Sasvim dovoljno vremena sam imao ujutro da u miru doručkujem i pripremim se za trening. Popio sam kavu u klupskom hotelu. Pobjeda nad Lokomotivom nam je dala malo na atmosferi i odmah je bilo vidljivo na licima suigrača da je sve lakše. Pili smo kavu, malo se šalili i otišli na travnjak. Dan nakon utakmice, uvijek je regeneracijski trening za one koji su igrali dok oni koji nisu odrađuju jači trening. Bio sam u ovoj drugoj skupini s obzirom na to da sam ušao u igru kasnije. Bilo je jako, intenzivno i zanimljivo. Nakon treninga sam se brzo spremio jer je brat imao rođendan te smo imali obiteljsko okupljanje. Našli smo se u jednom restoranu, bilo je dosta smijeha i zabave. Svi smo bili nekako opušteni dok nije došla tema Rennes. Ma neki čudan osjećaj. Pričamo o tome, a zapravo ne znamo što me čeka tamo. Pokušavaju svi biti dobronamjerni i trude se da budem opušten, ali svima je čudno.

U novinama se pojavio članak o “modrim” desetkama. Kako su rješavali velike utakmice i čini mi se kao da stavljaju velika očekivanja na mene. No, nije mi problem nositi se s time. Kamo sreće da riješim to u srijedu, ali velike utakmice rijetko kada dobivaju pojedinci. Momčad je ta koja mora iznijeti teret. Malo smo u svlačionici pričali o idealnim scenariju. Nekako smo svi mišljenja da je bitno zabiti gol što ranije. Da učinimo Šerif nervoznim. No, ako to ne učinimo, nema problema. Ovaj Dinamo svakome može zabiti tri gola i ja čvrsto vjerujem u to. Tim mislima sam napustio obiteljsko okupljanje jer me čekala djevojka s kojom sam otišao do Arene. Malo smo šetali, gledali izloge, otišli na piće. Opustilo me to pred početak tjedan u kojem me očekuju velike stvari i životne promjene.

INTERVJU - Lovro Majer: “Nadao sam se pozivu Dalića, ali sada u meni ima najvećeg navijača”

Kada smo već kod te “desetke”, mnogi su me pitali stvara li mi taj broj opterećenje. I zaista, često sam se uhvatio kako mislim o tome i nikada, ali stvarno nikada nisam osjetio težinu tog broja. A znam da je velik. Da ga je nosio Zvonimir Boban puno prije nego sam se rodio. Otac mi je pričao o njemu, kasnije sam na YouTubeu vrtio kadrove njegove karijere. Još više sam bio ponosan na taj broj jer ga je u Dinamu nosio Luka Modrić. Prije nekoliko mjeseci sam pronašao sliku kako izlazim s Lukom na travnjak Maksimira. Ja klinac, on moj idol. I par godina kasnije dobijem priliku odjenuti taj dres. To je zapravo privilegij. Nositi dres Dinama je privilegij za sebe, a kada imaš desetku na leđima onda moraš biti svjestan težine i slavne prošlosti tog broja.

Pitali su me prijatelji posljednjih dana kome bi ostavio broj. I stvarno, zanimljivo pitanje. Hoće li ga uzeti neko od ovih mladića koji su nam se pridružili na pripremama ili će netko od suigrača? Meni se recimo jako sviđa mali Baturina. Ima ono nešto u sebi i siguran sam da će izrasti u velikog igrača. No, je li spreman za taj broj? Nekako mi se više čini da bi ga mogao uzeti neko od sadašnje garniture u svlačionici. Možda Bruno Petković jer njegov nogomet je za desetku. Čitam i slušam kako mnogi imaju svoje mišljenje o njegovom nogometu. Čast i respekt svakom mišljenju, ali nitko nema bolji osjećaj za ono što Petko može od nas koji smo s njime na travnjaku. A može sve… On je igrač za velike stvari i bio bih ponosan kada bi Petko uzeo moj broj. No, to je njegova odluka. Ja, sada na kraju balade, mogu reći da još ne shvaćam ali kada odem, onda će mi valjda sve biti jasnije pa i ta priča o desetki na plavom dresu.

Bivša i buduća desetka Dinama? Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Ponedjeljak, 23. kolovoz

"Samo Šerif, Šerif i Šerif"

I ponovno rano buđenje. Očito mi je prešlo u naviku iako sam vam već napisao kako mi nema boljega nego produžiti spavanje koliko mogu. Već u pola sedam sam bio na nogama i otišao odraditi individualan trening. Danas je krenula operacija “Šerif”. Barem za nas igrače, vjerujem da se stručni stožer već danima priprema za tu utakmicu. Uostalom, to sam vidio na današnjem treningu kada smo uvježbavali neke taktičke zamisli i sustav igre. Tko bi trebao i što raditi. I nekako u tišini te pripreme, naglo sam postao svjestan kako je to moja zadnja utakmica. I kao da su mi se noge odsjekle tim saznanjem. Živim već neko vrijeme u glavi s odlaskom u Rennes. Veselim se novom životnom poglavlju i stvarno sam sretan, ali kada u jednom trenutku postaneš svjestan da si ovdje još tako malo, onda je to svojevrsni šok.

I nikome ne želim dati niti milimetar sumnje da sam mislima već u Francuskoj. Svakoj vježbi i taktičkoj zamisli sam predan sto posto jer drugačije ne znam. Vidim da trener ima nekoliko varijanti za tu utakmicu. Puno toga ovisi o Ademiju koji još uvijek ne zna hoće li nastupiti. Poznavajući njega, on bi istrčao na Maksimir s jednom nogom ako treba ali očito je ozljeda takva da mu bol ne da mira. Iako do utakmice imamo još puna dva dana, nisam optimist po pitanju kapetana što me čini jako tužnim.

Već sam napisao da smo se zbližili tijekom mojih godina u Maksimiru, bili smo cimeri u hotelu i na putovanjima i znam kako Ademi doživljava ovakve utakmice. Pa njemu je sto puta teže nego nama na travnjaku. Grize se u sebi, ali ne možeš protiv prirode. Ma kapetane, ne brini. Idemo riješiti taj Šerif pa igraj Ligu prvaka. Zaslužio si to svojom odanošću.

Jučer, nakon utakmice s Lokomotivom se osjetilo opuštanje. Čini mi se da je ono trajalo tek jedan dan. Opet se osjeti napetost. Nije mala stvar, od Lige prvaka si udaljen 90 minuta ali i tri gola. No, ako itko to može, onda može Dinamo. Podsjeća me atmosfera malo na utakmicu s Tottenhamom. Svi su nas otpisali, Englezi su došli s dobrim rezultatom i čekali samo da rutinirano privedu utakmicu svome kraju. No, pitalo se nešto i nas. I pitat će nas se opet ove srijede. Ako Šerif bude taj koji će slaviti, prvi ću im stisnuti ruku. Ali, prije toga ću učiniti sve da ne dođe do tog scenarija.

U duelu s jednim od najboljih igrača Spursa, Južnokorejcem Sonom. Foto: Adam Davy/Pixsell

Poslije treninga nisam se dugo zadržavao na stadionu. Htio sam što prije doći kući kako bi krenuo sa svojom pripremom. Uzeo sam Normatec kompresijsku čizmu koja mi puno pomaže za oporavak. Stavio sam noge u njih i okrenuo se učenju francuskog. To me opušta u posljednje vrijeme i skreće mi misli s drugih stvari koje me polako opterećuju.

Prijatelji su me zvali da svratim na piće, ali nekako nisam pri volji. Osim što će me ispitivati o Rennesu, a što je valjda i logično, ne želim ništa prepustiti slučaju. Dva dana su do utakmice i definitivno mi nije mjesto u gradu. Pišem ove retke i zanimljivo mi je prenositi svoje neke misli i intimu na ekran. Nemam problem s time i zapravo se veselim što će ovo biti javno za par dana. A i meni će dobro doći s vremena na vrijeme da se podsjetim na ove dane i uzbuđenje zbog utakmice i strah od nepoznatog dan kasnije. Baš sam se čuo s Andijem pa smo dogovorili posljednje detalje. U četvrtak bi trebali poletjeti za Francusku. Tamo me čekaju liječnički pregled i sve što ide uz potpis ugovora. No, pokušavam ne misliti o tome. Samo Šerif, Šerif i Šerif. Čak sam u jednom trenutku odlučio da se dva dana neću zabavljati tom aplikacijom za učenje jezika. Bit će prilike na licu mjesta. Ne mogu vam opisati koliko bi se htio oprostiti od Maksimira uz zvukove Lige prvaka.

S takvim mislima sam utonuo u san. Sutra je trening poslijepodne i karantena. Uvijek smo noć prije velikih i bitnih utakmica na stadionu gdje imamo sav potreban komfor. Bliži se moja zadnja noć u Maksimiru.

Utorak, 24 kolovoz

"Dinamo je emocija, sve ostalo je posao"

Dan prije utakmice. Uvijek me hvata poseban osjećaj kako se utakmica bliži. I ne radim nikada razlike, svejedno mi je tko je s druge strane travnjaka, meni je bitan samo Dinamo. Dan prolazi u laganoj pripremi. Puno imam obaveza, ali uhvatio sam svoj ritam i polako se spremam. Pokušavam izbiti iz glave Rennes i odlazak u Francusku. Međutim, vraća mi se kao bumerang. Gledam malo portale, vidim da se Zagreb budi i da bi Maksimir konačno mogao biti ispunjen. To u meni budi dvojake osjećaje. Sretan sam i ponosan što sam dio ove priče a opet nekako se pitam u sebi kako će to izgledati s distance.

Puno sam razgovarao sa svojim bližnjima. Vidim da se svako od njih trudi dati mi neki savjet, a svi dobro znamo da je ovo nešto s čim se sam moram nositi. To je profesionalizam u kojem nema mjesta emocijama. One su bile rezervirane jedino i isključivo za Dinamo. Sve ostalo je posao… Javlja mi se puno ljudi. Stanem na semaforu, netko me prepozna i krene razgovor. Sve je oko mene pozitivno i to me ispunjava. Shvatim da sam ostavio neki trag u svome gradu. Svi me traže dresove ali teško je ispuniti svakome želju. Iskreno, ne znam broj dresova koje sam zadnjih dana potpisao i podijelio. I žao mi je što svima nisam ispunio želju, ali to je tako. Jednostavno ih nemam toliko.

Andy mi šalje posljednje planove za četvrtak i put u Rennes. Krećemo ujutro avionom iz Zagreba, čekaju me liječnički pregledi i potpis ugovora. Malo sam uzbuđen zbog svega toga, ali pokušavam biti čvrsto na zemlji. Zapravo, jedva čekam da dođem na Maksimir. Opušta me atmosfera među suigračima. Neki od njih su sve to prolazili pa mi dijele savjete. Svaki upijam i pokušat ću ga primijeniti; izvući ono najbolje.

Ristovski i Lauritsen pokušavaju do strijelca Majera. Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

Na stadionu me kao i uvijek dočeka Gale. Jedan od najvećih Dinamovaca koje znam. I on će mi nedostajati, baš kao i svi iz sustava koji se brinu o nama. Od Ivanke do vrijednih djelatnika na stadionu. Oni su Dinamo. Kao što sam to ja i moji suigrači. Svi smo mi jedna velika obitelj, i zato je posebno teško. Poslijepodne smo odradili zadnji trening uoči utakmice. Fokus je samo i isključivo na Šerifu. Želja da isperemo gorak okus od prije tjedan dana je velika i osjeti se na svakom koraku.

Nakon treninga smo otišli na zajedničku večeru u jedan zagrebački restoran. Da se malo opustimo. I tada me prebacilo. U tom trenutku sam osjetio takav val emocije. Nešto neopisivo. Sve ovo što sam pokušavao potisnuti u sebi od trenutka kada sam znao da je priča s Rennesom završena, na večeri je došlo do izražaja. Kao da je u jednoj sekundi došlo mi u glavu: “Lovro, pa ti zaista prekosutra odlaziš iz Dinama”. Teško mogu riječima opisati što sam u tom trenutku osjetio. I ponos, tugu, sreću, veselje, zadovoljstvo, žal… Cijeli koktel emocija mi se pomiješao u glavi. Gledam suigrače oko sebe, stvarno smo s godina izrasli u pravu momčad. I ponosan sam što sam bio dio te priče. I kada me nije išlo, kada zbog ozljede nisam mogao igrati davao sam sve od sebe. To me samo motiviralo da budem bolji i jači.

Često sam se ovih dana susretao s pitanjem hoću li se vratiti u Dinamo? Iskreno, nitko sretniji od mene da ovo proživim još jednom ali ne mogu ništa obećati jer tko zna kojim putem će me odvesti karijera. I najlakše bi se sada bilo razbacivati riječima i obećanjima, ali pustimo tu priču. Ako Bog da, onda ćemo se još jednom sresti ovdje. Možda kao igrač, možda kao trener… Tko to zna. Preda mnom je još puno godina nogometa i želim u svakoj od njih uživati na identičan način kao što sam uživao u Dinamu.

Lovro Majer jutros odletio za Francusku, nakon liječničkog pregleda slijedi potpis ugovora

Nismo se dugo zadržavali na večeri, otišli smo na stadion i svatko je otišao u svoju sobu. Pokušavao sam zaspati, ali emocije su bile jake. Vrtio sam se po krevetu. Palio mobitel, čitao, gasio ga… Razmišljao o svemu. O prvom treningu u Dinamu kao dijete pa do sutrašnje utakmice koja bi mi trebala biti 100. službena. Možda zvuči pretenciozno i patetično, ali ja zaista osjećam kako sam ispunio svoj san. I s tom mišlju sam zaspao…

Srijeda, 25. kolovoz

"I knedla u grlu za kraj"

Kada sam pristao voditi ovaj dnevnik, a zamolio me moj veliki prijatelj Les, mislio sam da će to biti rutinski. Onako, uz kavu zabilježiš par rečenica. Na kraju sam shvatio da je to velik posao. Ali, obećanje je obećanje. Uostalom, kada čitam što sam zapisivao ovih zadnjih par dana, nekako mi drago da sam stavio emociju na papir. I da će ti detalji ostati negdje zapisani pa ćemo ih čitati i podsjećati se.

Otišao sam na doručak u klupsku kantinu pa sjeo na kavu sa Stefanom Ristovskim. Volim s njime provoditi vrijeme. Iskusan je, zna što prolazim i pokušava mi udijeliti koji savjet. Iako, suzdržava se jer zna da mi svi imaju nešto za reći na tu temu. Skupa smo otišli na aktivaciju, trening koji nas malo razbudi jer ćemo cijeli dan biti na stadionu u karanteni. Na neko vrijeme sam isključio mobitel. Traže me ulaznice, dresove, šalju pozdrave… Mišljenja sam uvijek bio da svakog navijača treba ispoštovati jer zbog njih mi postojimo. Nogomet se igra za navijače i treba respektirati svakoga od njih i uvijek će imati moje poštovanje. Međutim, nekada moram imati vrijeme za sebe. Da se koncentriram za ono što me čeka večeras. A ulog je zaista velik.

Uoči ručka imamo još jedna sastanak na temu Šerif. Svojevrsna analiza u kojoj nam stručni stožer sugerira što nas može očekivati navečer. Idemo do zadnjeg detalja i o tome onda imamo dovoljno vremena za misliti… Poslije ručka slijedilo je opuštanje u hotelu uz standardni meni. Malo biljara, šah, kavica.

Kako se utakmica bliži, polako me hvata trema. Ona pozitivna na koju sam navikao svih ovih godina. No, ova je posebnija zbog konteksta cijele te priče oko odlaska. Pokušavam pamtiti svaki detalj. Od ulaska u svlačionicu do izlaska na teren. Već ranije sam počistio ormarić u svlačionici. Pronašao neke detalje i uspomene koje su me zaista razveselile, ali zadržat ću ih za sebe. To je dio moje neke intime.

Polako navlačim dres na sebe. Uživam u svakoj sekundi. Pa stanem. Pa mislim. Pa krenem ponovno. Pa opet stanem. Pa pomislim u sebi:

“Lovro, stotka je tu. I kao da je netko gore rekao neka dogura do stotke prije nego ode.”

Lovrina posljednja utakmica u dresu Dinama. Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Izlazim na travnjak, pogled mi odluta prema tribinama. Vidim obitelj gore na Zapadu. Svi su tu. Znaju koliko mi ovo znači i htjeli su biti sa mnom na oproštaju. Puno mi to znači. Već su najavili da će redovito dolazi u Rennes. Što je čovjek bez obitelji? Baš ništa… A moja je sa mnom od početka i zajedno smo prošli sve ovo. Ovo je i njihova stotka u dresu Dinama. Zahvala za svaki trening koji su me vozili, za svaku utakmicu. Za savjet kada sam znao pasti, za spuštanje kada sam poletio. Ta čuvena generacija 1998. u Dinamu. Koliko smo prošli toga…

O utakmici neću puno. Sve se vidjelo. Imali smo volju, želju i htijenje, ali nekad ti lopta jednostavno ne vrati. Ja znam da bi za ovu moju priču bilo idealno da sam otišao s Ligom prvaka, da smo riješili taj zaostatak iz Moldavije ali nekada netko napiše druge životne scenarije. To je život. Iskreno, bila je ona knedla u grlu kada sam išao prema tunelu. Pogledao sam još jednom oko sebe i tu ću sliku imati vječno u pamćenju.

U svlačionici sam posljednji puta izgrlio suigrače. Potpisao im neke dresove koje su htjeli imati za uspomenu, primio bezbroj dobrih želja koje su me ispunile. Kada sam izlazio iz svlačionice posljednji put u meni opet koktel emocija. I dres s brojem 100 koji mi je Dinamo poklonio za kraj. Dres koji će imati posebno mjesto u mom životu. Kao što Dinamo ima posebno mjesto u mom srcu.

Kasno sam stigao kući, spavao možda par sati jer već ujutro sam imao let za Francusku. Sretan i ponosan na ono što ostavljam. Uzbuđen na ono što me čeka.