T. NičotaLeo je ipak veći, Diego nam je samo bio malo bliži...
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 20.12.22. | 08:00
Svi koji Messiju zamjeraju sudačke pogurance i sumnjive jedanaesterce, zaboravljaju da su slavili Maradoninu 'Božju ruku', najveću prevaru u povijesti nogometa. I mnogi smo se baš zbog nje zaljubili u nogomet. Jesmo li onda malo licemjerni?
Ne postoji čovjek u našoj generaciji, tamo s kraja 70-ih i početka 80-ih, koji se u nogomet nije zaljubio upravo zbog njega. Zbog malog, zdepastog Argentinca, koji je loptom baratao kao da mu je dio tijela, čiji je svaki dodir odisao genijalnošću. Diego Armando Maradona bio nam je prva ulaznica u svijet nogometne čarolije. Izgledalo je tako jednostavno da smo svi mislili da možemo tamo iza zgrade napraviti to isto. Uzeti loptu, proći četiri, pet igrača i lagano je provući između dva hrasta, kao što je Diego provukao pokraj Shiltona.. Neću zaboraviti, svi smo, toga jutra nakon velike argentinske pobjede nad Engleskom, pokušali zabiti rukom, igrali 'par-nepar' tko će u toj igri imati čast biti Maradona, a tko 'tamo neki' Burruchaga, Valdano. Nama je Burruchaga zvučao fora, pa ajde, neka bude. Uveo nas je Diego u jedan novi život, predstavio najljepšu igru na svijetu još ljepšom, još bajkovitijom. Kupio nas je za čitav život, jer, prvi se pamte, a on je bio taj, prvi.
Neću nikad zaboraviti niti lipanjsku večer osam godina kasnije, Maradona u Maksimiru, prijateljska utakmica protiv naših, Bobana, Šukera i ostalih. Utakmica, jedna od lošijih, bez golova, bez pravih šansi. A kiša... Kao da se nebo potpuno otvorilo, svi mokri do kože već i promalo mrgodni. Ali, gledaš Maradonu s Istok stajanja, najciničnije i najduhovitije tribine u Europi i ne pomišljaš na uzmak. A onda je netko započeo, cijela je tribina prihvatila:
"Diego, Diego, kokain.", orilo se Maksimirom. Možda se ne sjećam najbolje, možda sam tu sliku kasnije sam projicirao, ali zakleo bih se da je jednom čak i mahnuo prema nama. I, nije to skandiranje bilo osuda, nipošto, bila je to više poruka da je i on samo čovjek, griješnik, kojemu na, taj neki svoj izopačeni način, Istok stajanje pruža podršku. Koji tjedan kasnije 'pao' je na SP-u zbog nedozvoljenih supstanci i, opet, nije nam bio kriv. Nego prokleta FIFA, sponzori, ljubomorni neprijatelji koji su ga iza svakog kuta čekali da posrne. A bilo je samo pitanje kad će posrnuti. Kao što je 'Božja ruka' za nas bila genijalnost, tako je ovo bila urota cijelog svijeta da konačno zaustavi karijeru najboljeg koji će se ikad roditi.
Punih 36 godina kasnije na krovu svijeta je Leo Messi. Nakon toliko pokušaja. Osvojio je i to jedino što mu je nedostajalo da bi ga, prije svih Argentinci, stavili na pijedestal kraj Diega. Jednog uz drugog. Osvojio je sve što je mogao, jedino kad bi još uzeo španjolsko državljanstvo i osvojio Euro. Odavno traju te rasprave, je li veći od Diega i uvijek je argument bio isti, možda će biti kad napravi to što je napravio Maradona, kad donese naslov u Argentinu. I, sad je napravio i to. No, sad mu zamjeraju neke sudačke pogurance, sumnjive jedanaesterce i prisnost s katarskim vladarima, koji su ga obasipali milijunima i, kao, baš mu oni omogućili da se okiti tim naslovom. I nekakvim čudnim plaštom. Još uvijek ima onih koji mu ne žele priznati da je najveći, da je ipak veći od Diega.
No, jesmo li onda ipak malo licemjerni? Svi oni koji osporavaju čistoću ovog Mundijala, kad je Messi u pitanju, zaboravljaju da su se u Maradonu, baš kao i svi mi iz 70 i neke, zaljubili baš zbog 'Božje ruke'. Najveće prevare u povijesti nogometa! Jest genijalnost, ali je, u suštini, prevara, koja u današnjem nogometu ne bi prošla. Svi oni koji Messiju zamjeraju katarske milijune, zaboravljaju da je Maradonu u Napulju plaćala i držala zloglasna Camorra, svojim prljavim novcem. Svi oni kojima smeta što se Messi naslikava sa sumnjivim katarskim vladarima i smješka se njihovim idejama da potpuno osvoje nogomet, romantičarski će gledati na Diegova druženja s Fidelom Castrom, jednim od najvećih diktatora u novijoj svjetskoj povijesti. A teško je i zamisliti kako bi dočekali Messija da slučajno bude pozitivan na nešto, bilo što. Izgnali bi ga iz nogometne povijesti i svojih sjećanja, kao najveću varalicu u povijesti.
Volimo takve tipove, to je nedvojbeno. Maradona, Cantona, Baka Slišković, Prosinečki, Livaja ili Sammir. Urođeni talent, genijalnost, ali i doza ludosti, koja ih približava nama, običnim navijačima, to su likovi s kojima se poistovjećujemo. Maradona je onaj šarmer iz zadnje klupe, koji nikad ništa ne zna, ali mu je sve oprošteno, a Messi je 'štreber' iz prve klupe, kojemu, kad prvi put ne nauči za test, razrednik u školu zove roditelje. Maradona nam je samo malo bliži, našim slabostima i romantičarskim, dječačkim snovima, u tome je stvar. Ali, po svemu ostalome, od nedjelje je Messi ipak najveći. Nogometno, najveći. Koliko samo traje, što je sve osvojio, koliko je golova zabio. Ako je do nedjelje i bilo dvojbi, više ih ne bi trebalo biti. Koliko god se mi Božje ruke i onog drugog gola Englezima s nostalgijom sjećali, koliko god patili za tim vremenima. Bez šeikova, VAR-a i zbrajanja pretrčanih kilometara umjesto uzdaha nakon driblinga. Maradona nas je magnetski navukao na nogomet i natjerao da se zaljubimo. A Messi nam je onda doveo još korak bliže savršenstvu. Igrač, koji, uistinu, više nema što osvojiti.
Nikad neće biti kao Diego u srcima nogometnih romantika, ali tamo dolje, na terenu, tamo ga je, definitivno, nadmašio.
