Kukoč: U životu sam poljubio jedino Hajdukov grb, zato me navijači vole

Karijeru je započeo u voljenom mu Hajduku, igrao je za klubove iz još četiri različite zemlje, a svojevremeno je nosio i dres U-21 reprezentacije Hrvatske.

Oni koji ga ne znaju reći će kako je Kukoč „luda glava“, oni koji ga pak poznaju imaju o njemu samo riječi hvale, a nakon ovog razgovora dojma smo kako sve ono što je on radio i govorio je senzacionalistički popraćeno samo kako bi se nešto „prodalo“.

Tonći je u potpunosti svoj, s njim nema između, ili vas voli i cijeni ili ne, a sva ona lažna dodvoravanja i pričanje bajki nešto je što ga nikada nije zanimalo.

Nakon nešto većeg izbivanja iz hrvatskih medija Kukoč se u razgovoru za Germanijak.hr osvrnuo na neke najveći hrvatski derbi, svoje početke u Bilom dresu, trenutnu situaciju i razliku između hrvatskog i mađarskog nogometa, a na samom kraju razgovora nam je „iz duše“, jer kako drugačije s Tonćijem, dao svoje viđenje svega te nam u potpunosti rekao kako po njemu stoje stvari.

 

Tonći, prije nego što počnemo s razgovorom neizbježno je pitati vas za ono o čemu se najviše piše posljednjih dana u hrvatskim medijima, a to je utakmica između Hajduka i Dinama. Vaš Hajduk u izvrsnom ambijentu nije uspio doći do pobjede, a nas zanima kako ste vi vidjeli tu utakmicu, što je presudilo?

„Nisam mogao gledati utakmicu jer sam imao svoju u 18 sati. Gledao sam malo, možda zadnjih 20 minuta. Kad se igraju derbiji, izvrstan ambijent nikada ne izostane. Žao mi je sto je Hajduk izgubio, to je moj klub. Nisam sretan, ne držim fige u džepu da Bili izgube.“

Koliko pratite HNL i zbivanja u našem nogometu, svi znaju kako ste imali različito mišljenje s vodstvom saveza, ali vjerujemo kako to nije razlog da sada više ne pratite HNL i vaš Hajduk?

„Pratim HNL, prije svega utakmice Hajduka. Pogledam sažetke ostalih, ali čim prebace u studio na analitičare, gasim televiziju. Danas svatko priča o nogometu, zove ih se na TV,a veze s vezom nemaju. Da im daš da budu treneri, ni mjesec ne bi izdržali.“

Pod novim trenerom Hajduk, iako je poražen u najvećem hrvatskom derbiju, izgleda dosta bolje nego ranije ove sezone. Kakvo je vaše mišljenje o Tudoru kao treneru i što je po vama najpotrebnije kako bi Hajduk konačno napravio dodatni iskorak koji mu je potreban da ostvari sve svoje ciljeve?

„Svi znaju tko je Tudor, a i on dobro zna gdje je došao… Treba to izdržati. Napravio je dobru atmosferu u klubu i s igračima, i to je najbitnije. Normalno je da će igrač biti ljutit kad ne igra, ali zdrava konkurencija u momčadi je uvijek dobra, tjera te da daš najbolje od sebe.“

Iako bi o Hajduku i hrvatskom nogometu mogli pričati danima, okrenimo se mi – Tonćiju Kukoču. U Mađarskoj ste nešto duže od dvije godine, igrate standardno i to na visokoj razini čemu svjedoče brojni golovi i asistencije. Kako vam je u Mađarskoj, kakva je kvaliteta lige i koliko ste zadovoljni što ste tamo već dvije godine?

„Kvaliteta lige i uvjeti su top. Mađarska se u tom pogledu može mjeriti s top klubovima. Imamo sve, nove stadione, nove trening centre… Sve ti je osigurano, moraš samo izaći na teren i igrati. Imam 70 utakmica, 25 asistencija i dva gola. Teško je, osobito kad ideš na gostovanje, ali ne žalim se, stvarno uživam.“

Vaši sljedbenici na društvenim mrežama (može se vidjeti u nastavku teksta, op.a.) nerijetko ostanu ugodno iznenađeni raznim golovima i asistencijama u dresu mađarskog kluba. Malo po malo, možemo konstatirati kako je „lijeva vanjska“ postala vaš zaštitni znak. U kojim segmentima igre vjerujete da imate mjesta za dodatni napredak, a po čemu vjerujete da ste trenutno među boljim hrvatskim igračima na svojoj poziciji?

„Za koristiti vanjsku nogu treba dobra tehnika, ako ne znaš, ozlijediš zglob. Svaki trening je koristim i vježbam, u ovom trenutku postalo mi je prirodno. Ne gledam druge i ne uspoređujem ni sa kim, svaki trening gledam da dam 100 posto, dođem ujutro u devet u akademiju, izađem u četiri popodne, nakon treninga se oporavljam da mi tijelo bude potpuno spremno zahtjevima na sljedećem treningu."

"Ako ulažeš u sebe, vratit će ti se, vrati se onima koji rade, a ne onima koji čekaju. U ovom poslu nema nikakve sreće, kad mi netko spominje sreću, pljuje na sav moj mukotrpan rad. Tako da - nikakva sreća, samo rad. Kad asistiraš ili daš gol, neki kažu „au, imao je sreće“, nema to veze s tim, ako radiš, lopta te nagradi..."

 

 

Kad sad pogledate malo unazad, koje vam je razdoblje u nogometnoj karijeri bilo najbolje, a koje najgore?

"Ima jedan trenutak u karijeri koji nikad neću zaboraviti. Te 2011. godine u Hajduku je bilo preko 50 igrača, na mojoj poziciji je bio U-21 reprezentativac Hrvatske. Došli smo na prozivku, nisi imao gdje sjesti... Balakov je došao za trenera, popričao sa svima i otišli smo kući. Mislio sam, idem na posudbu, neće me ostavit i otišao sam kupati na more. Plaža Jadran. Cijeli dan na moru, kad oko 16:30 zazvoni telefon: 'Halo Krešo Mikulandra, moraš doći na stadion, igramo prijateljsku utakmicu protiv Solina, Balakov te želi vidjeti.' 

"Ja na moru cijeli dan, crven kao rak, a čeka ne utakmica gdje se moram pokazati - da se vidi mogu li ili ne. Na toj plaži Jadran bio je čovijek kojeg znaju svi, zvali su ga Cigo, kažem mu: 'Kralju, vodi me na Poljud, imam utakmicu'. Odvede me, kasnim pola sata, utakmica je već počela, oblačim kopačke i bijeli dres i ulazim drugo poluvrijeme.

 

Radim 'dar mar', dam tri gola i Balakov kaže iza utakmice da sam 'unutra', jedini od 24 koji je igrao. Debitirao sam protiv Barcelone pa sljedeća Stoke City, a još onda i Rijeka kući. Vatreno, ali uživao sam. Kasnije sam te sezone igrao i za reprezentaciju U-21. Život piše čudne priče, nikada nećeš znati sto nosi novi dan, moraš biti spreman na sve.

A najgori?

„Najgori trenutak je bio kad nakon CSKA nisam mogao naći klub tri mjeseca, to je bilo nakon one majice koju sam obukao na Četiri kafića. dolazile su tužbe i tužbe na moju adresu… Pisali su UEFA-i da me se kazni s dvije godine ne igranja, ali srećom, oni su stali uz mene pa sam na kraju platio kaznu deset tisuća kuna za nošenje majice. To je najskuplja majica na planeti. Moja supruga, moja obitelj i kum su jedini bili uz mene, borio sam se protiv svih, ali nikad nisam pao na koljena. Prije ću pasti mrtav, nego nekoga moliti na koljenima.“

Praktički u svakom klubu u kojem ste igrali ste ostvarili posebnu vezu s navijačima, kako to objašnjavate i koja je ta „tajna veza“ između vas i najvjernijih navijača klubova za koje ste igrali?

„Dajem sto posto od sebe, gdje god sam igrao, voljeli su me. Iskren sam prema svima. U životu sam poljubio jedino Hajdukov grb, smatram to normalnim jer sam rođen u Splitu. Prvi klub mi je Hajduk, imam to pravo. Igrao sam u CSKA, Bresciji, Livornu, Comu, Zrinjskom i sad Honvedu. Navijači nisu glupi, oni znaju sve, ne možeš ih kupiti. Imaš igrače koji tek dođu u klub pa nakon dvije utakmice ljube grb, to je za mene uvreda. Prvo prema sebi, a zatim prema  ostalima. Nije to ljubav prema klubu, to je samo ulizivanje navijačima. Kad idem na utakmicu, ne poznajem te, želim ti uništiti svaku volju za igranjem nogometa, nisi mi prijatelj. Na terenu te ne poznajem, želim jedino pobjedu.“

Igrali ste u pet različitih različitih država; gdje je kvaliteta nogometa bila veća, a gdje najmanja?

„Italija je bila najteža, puno taktike, svaka utakmica na nož… Npr. kad nekome kažeš BiH liga, smiju ti se, a onda dođeš na teren protiv Želje ili Sarajeva, pa ako nisi dovoljno jak i spreman, u duelu letiš na tribinu. Nigdje nije lako igrati. Kad dođeš u stranu državu igrati, to vrijedi tri puta više, nego kad igraš u vlastitoj državi. U inozemstvu nemaš puno prilika i moraš biti bolji od domaćeg igrača da bi uopće igrao, a jedina stvar koja je dobra jest da te vise poštuju nego kući. Samo kod nas je normalno da strani igrači, koji nisu kvalitetni, mogu igrati prije domaćih. Kažem, tek kad dođeš van, vidiš koliko te cijene.“

Budući da ste uistinu vidjeli „sve i svašta“, zanima nas najboljih 11 s kojima ste dijelili svlačionicu te kojeg vam je igrača u karijeri bilo najteže čuvati?

„Najboljih jedanaest ću otkriti na kraju karijere, ali jedan igrač bi uvijek imao mjesta u mojoj momčadi - Srđan Andrić, kapetan u momčadi i na terenu. Kad bi on povikao, muha bi se čula, a kad uđeš s njim u duel, završiš na pomoćnom terenu.“

Smatrate li da ste u nekom dijelu svoje karijere zaslužili reprezentativni poziv?

„Ne bih se vraćao na to, ali trebao sam biti pozvan protiv Argentine jer su  tad bili pozvani igrači koji su igrali drugu ligu. Mogao sam i ja u nekim stvarima bolje reagirati, ali što je tu je. Nitko mi nije kriv.“

Na kraju sezone vam ističe ugovor u mađarskom Honvedu, kakvi su planovi za nastavak karijere, postoji li šansa da se vratite u neki od klubova iz HNL-a?

„Kao sto sam rekao prije ne znaš sto ti novi dan nosi, ali ako bog da, nikad u HNL. U najboljim sam godinama, ostat ću igrati vani. Sve ću vidjet sa svojim agentom u šestom mjesecu.“

Prema Kukoču samo morate biti iskreni i on će vam to vratiti istom mjerom. Nema glume, predstavljanja kao zvijezda koja prethodno mora kontaktirati svoje PR-ovce, menadžere i kojekakve figure, nema predstavljanja kao da je megapopularna zvijezda kako to mnogi nogometaši vole raditi.

Beskompromisan, bezobrazan, ali jako iskren i ugodan. Njegove riječi prenesene su u cijelosti, nije htio da se gubi smisao što želi reći jer mnogi nastoje okretati njegove riječi, ali budite sigurni da sve što je ovdje rekao, to bi rekao i pred bilo kim drugim i u bilo kojoj drugoj situaciji.

Prije nego što smo zaključili ovaj intervju imao je potrebu reći još jednu stvar, a s tim ćemo završiti današnji intervju. Vjerujte nam, hrvatska medijska scena, naročito ona usko vezana uz svijet sporta, bila bi puno zanimljivija i atraktivnija da je više ljudi kao što je to Tonći Kukoč:

„U životu te ne mogu svi voljeti, kao sto ti ne možeš voljeti svakoga. Uvijek ćeš biti loš u nečjoj priči. Radim dosta na sebi, jedini mi je problem što nisam strpljiv s drugima. Kažem onako kako jest, a ne onako kako bi drugi željeli čuti. Prije nisam mogao izbrojati do pet, a da ne srušim nešto. Sad sam malo bolji, dođem do 10, 11... Imamo tu vruću krv. Jebiga, tako je to…

Ali imam samo jedan život, sigurno ga neću živjeti kako drugi žele. Imam suprugu kod kuće i samo njoj odgovaram, a na kraju se sve svodi na to jesi li čovijek ili nisi. Imam čist obraz i svakom mogu pogledati u oči. Ako netko misli da mi je u životu bilo što bilo poklonjeno, može me poljubit u guzicu.“

RAZGOVARAO: Ižak Ante Sučić

(foto: Pixsell, Official Instagram Tonći Kukoč, grafika Vedran Duhaček)