Kreće Kovačevićev Dinamo u Bobanovoj režiji: Iskreno, baš smo nestrpljivi!

Zadnji put nešto slično gledali smo prije sedam godina. Te 2018. Nenad Bjelica slagao je jednu novu, drugačiju momčad. Otišli su tog ljeta Soudani. Ćorić, Hodžić, prije njih Sosa, nakon njih Benković, a Sammir, koji je bio blizu povratka na kraju je zaobišao Maksimir.

"Kako ćemo bez Soudanija?", pitali su se navijači: "Što točno Bjelica misli napraviti s tim igračima?", nastavili su se pitati kad su u klub, kao na promenadi, počeli dolaziti: Oršić, Petković, Leovac, Theophile-Catherine, Dilaver, Kadzior, Moharrami, Majer, Šunjić, Šitum... Izuzev Majera, sve neki 'otpisani', upitni igrači. Ili, u najboljem slučaju nepoznati! Pa, taj Petković nije godinama zabio u Italiji, a Oršić, da nešto vrijedi, ne bi sad dolazio iz Koreje. Platiti milijun eura takvog igrača, to je, da prostite, bacanje novca! Eto, u tih sedam godina proživjeli smo 'jedan život', jednu uspješnu, trofejnu i europsku eru, svjedočili povijesti, sapunicama i trilerima i dočekali Dinamo na još jednom novom početku.

Danas, u srijedu 18. lipnja kreće Dinamo Marija Kovačevića u režiji Zvonimira Bobana. Momčad sasvim različita od ove dosadašnje, svlačionica s jednim drugačijim štihom, s mirisom novog proizvoda tek izašlog iz tvornice. Neke su sličnosti s tom 2018. očite. Smjena generacija, nova lica, čak i slične okolnosti. Tada je baš Zdravko Mamić završio u susjednoj državi i klub se privikavao na 'novo normalno' u svakodnevnom funkcioniranju. Sad je nove postavke i pravila ponašanja uveo Zvonimir Boban, čijim je dolaskom, kao i tada Mamićevim (fizičkim) odlaskom, označen početak novog razdoblja. Ni sad, kao ni onda, ne znamo što slijedi i kakav ćemo Dinamo gledati u bliskoj budućnosti. Nismo tada mogli ni pomisliti da smo, zapravo, tog ljeta zakoračili u jednu 'zemlju čudesa', da će ta 2018. biti početak nečega velikog. Sad smo bogatiji za jedno takvo iskustvo, znamo da nema nezamjenjivih, kako se tada moglo bez Soudanija, Sose, Ćorića, Benkovića..., tako se i sad može bez Petkovića, Ademija, Pjace, Baturine, Sučića... Kako smo se i tada otklonili skepsu u vrijednosti Petkovića, Oršića, Dilavera ili Theophilea, tako možda i ubrzo odbacimo sumnje, kod onih koji ih imaju, u mogućnosti Ljubičića, Villara, Mudražije, Vidovića... Kažu da nakon sedam bogatih, stiže sedam gladnih godina, međutim, nogomet takva pravila, uglavnom, ne poštuje. Zato što je nepredvidljiv, zato je i toliko intrigantan. I, doista, tko zna kakva će era danas početi u Maksimiru. Neki novi uzlet, neka nova povijesna epizoda ili još jedna sezona prosječnosti, bez trofeja? Tko zna, ali, iskreno, znatiželjni smo i uzbuđeni, kao rijetko kad uoči priprema.