Kratka povijest najvećeg rivalstva

Bio je utorak, tog 13. svibnja 1902., pomalo vjetrovit, ali topao proljetni dan u Madridu. Spremala se velika svečanost, madridske frajle izvadile su svoje najraskošnije kombinacije, a njihova gospoda opravu za nedjeljnu misu. Krunidba je kralja. Malom je samo 16 godina, zvat će se Alfonso XIII, a kralj je postao čim se rodio. Otac, Alfonso XII, umro je od tuberkuloze kad mu je supruga bila dva mjeseca trudna s dječakom koji će naslijediti tron...

Tog utorka, vjetrovitog i toplog, četiri dana prije njegova 16. rođendana, kralj je konačno mogao zasjesti na tron. A u čast tome velikom događaju, toliko dugo iščekivanom, Madrid je "gorio". Stotine tisuća ljudi po cijelome gradu, slavlje na kojem se pila najbolja onodobna sangria i - nogomet! Neka prilično nova igra, koju su Englezi izmislili i proširili po Europi, sad je došla i u Španjolsku, prvi put u povijesti međusobno će, u čast kralja, igrati klubovi iz različitih dijelova Španjolske.

Favorit se zna, oni drčni Baski stalno se hvale da su najbolji nogometaši u državi, ali ozbiljno društvo dolazi iz Barcelone. Tamo imaju klub već dvije i nešto godine, imaju i petoricu stranaca, tamo su Švicarci Joan Gamper i George Meyer, Nijemac Udo Steinberg, pa tri Engleza, Arthur Witty, John Parsons i Henry Morris... Tu je i domaći klub, tu iz Madrida, a tako se i zove. Tek osnovan, nema par mjeseci, zove se Madrid FC. Osamnaest godina poslije, da priča bude jasnija, stigao je dodatak "Real"...

Dakle, u jednom polufinalu bio je današnji Athletic Bilbao, tad pod imenom Bizcaya, te već sljedeće godine ugašeni New Foot-Ball Club. Baski su, znalo se, sigurno u finale, čekao se samo njegov protivnik. A tu se, u drugom polufinalu, rodila nogometna vječnost. S jedne strane Barcelona, u majicama s crvenim i plavim prugama te bijelim hlačicama, a s druge Madrid, potpuno u bijelom. I sa šansama, mislili su mnogi, nalik onima kakve gazela ima u kavezu s gladnim lavovima.

Igrači Madrida, među kojima je bio samo jedan, ali vrlo vrijedan stranac, Englez Arthur Johnson, do tada je odigrala svega nekoliko prijateljskih utakmica. Uvijek protiv drugog madridskoga kluba, New Foot-Balla, nikad se u životu ti igrači nisu susreli s bilo kojim drugim protivnikom... A sad su, eto, stajali ovdje, na madridskom hipodromu, na terenu napravljenom samo za ovu priliku, na mjestu gdje će punih 45 godina biti izgrađen čuveni stadion Santiago Bernabeu, i čekali da počne najveća utakmica u njihovim životima.

Bilo je 11 sati kad je sudac dao znak da lopta može krenuti s centra, znatiželjno društvo uz teren borilo se s "mirisima" koje su osigurale ogromne količine gnojiva posvuda okolo. U to vrijeme značilo je to i veliku opasnost od tetanusa, zbog toga su valjda povijesničari nogometa cijelo to okruženje, ridikulozno velik teren okružen gnojivom, nazvali "poljem smrti"!

 

(Foto: Prvi El Clasico u povijesti)

Zanemarili su igrači sve to, samouvjereno društvo iz Barcelone očekivalo je da će lako srediti početnike iz Madrida, ali vrlo brzo su gosti shvatili da je protivnik puno bolji nego što su očekivali. A onda - šok! Onaj Englez Arthur Johnson, koji će postati i prvi trener u povijesti kluba, zabio je prvi gol u povijesti onoga što danas zovemo El Clasico. Nije ostalo zapisano u kojoj se to minuti dogodilo, ali jest da je Barcelona do kraja okrenula utakmicu, uz dva gola Steinberga i penal Morrisa, pa proslavila pobjedu 3-1.

"Ljudi okupljeni uz teren jasno su se odredili tko im je draži. Pljeskali su kad bi Madrid zabio gol ili kad bi neki igrač Barcelone pao na pod, a šutnjom su pratili dobre akcije Barcelone i njihove golove", izvještavali su tadašnji španjolski mediji nakon utakmice u kojoj su svjedočili prvoj epizodi najvećeg serijala u povijesti svjetskog klupskog nogometa.

Dobro, u tom trenutku i jedni drugi su bili iza Baska, koji su u finalu sredili Barcelonu, no legenda ostaje. O hipodromu, iznenađujućem vodstvu, nesnosnom smradu i pobjedi favorita. Danas, točno 43.014 dana poslije - nešto manje od 118 godina, ako je lakše računati... - Barcelona i Real Madrid igrat će 244. međusobni sraz, koji će biti kudikamo drukčiji od onog prvog. Danas je to, uz finale Lige prvaka, najveća utakmica koju se tijekom sezone može gledati.

Uostalom, ovo je i najveće rivalstvo koje klupski nogomet poznaje, ma što o tome mislili u Istanbulu, Londonu ili Buenos Airesu. Rađalo se ono u svih tih 115 pobjeda Barcelone i 99 pobjeda Reala, u svakom od 52 odigrana remija. Kreiralo se na terenu, ali čak i više od toga izvan njega. Za sve je, kao i uvijek, kriva politika. I posljedice koje ostaju.

Sve do 1928. godine, kad je krenula Primera, Real i Barca igrali su isključivo prijateljske utakmice, a pravo rivalstvo počelo se rađati tijekom tridesetih, ratnih godina, pogotovo za vladavine generala Franca. Kako je rasla popularnost nogometa, tako je i Barcelona sve više postajala simbol katalonskog ponosa, omiljena među lijevo orijentiranim Španjolcima, dok se Real Madrid sve više pretvarao u simbol konzervativne desnice, vjerne kralju i vlasti.

Prve iskre prave, iskrene mržnje pojavile su se nakon što je u kolovozu 1936. Francova žandarmerija uhitila i bez suđenja ubila predsjednika Barcelone Josepa Sunyola. Bez prava na drukčiji izbor, pokušavali su u Barceloni nekako preživjeti Francov režim, dali su mu čak i dvije nagrade, ali mržnja usmjerena prema Realu i Madridu sve je više bujala. Do svog vrhunca, do trenutka kad su stvari otišle kvragu jednom zauvijek, došlo je usred Drugog svjetskog rata, u lipnju 1943. godine.

U polufinalu natjecanja koje se u čast velikom vođi zvalo "Copa del Generalísimo" našli su se Barcelona i Real Madrid, a prvu utakmicu, na svom terenu, Barca je dobila 3-0. U izvještajima iz Barcelone, koji su tih dana dolazili u Madrid, stajalo je da se tu radilo o klasičnom masakru u režiji sudaca, kako niti jedan od tri gola nisu regularni, kako je publika žestoko vrijeđala igrače Reala... Iz Barcelone su tvrdili da su se žurnalisti ipak malo zaigrali, da nije bilo baš tako strašno, ali priča se zakotrljala. I bilo je jasno - Barcu će u Madridu dočekati pakao!

A tako je, kažu, doista i bilo. Kad su krenuli iz hotela prema stadionu, autobus s igračima Barcelone, osim salvom uvreda, zasut je i kamenjem sa svih strana. Popucali su svi prozori, a gostujući igrači doživjeli su prvi šok. Drugi je slijedio kad su istrčali na teren.

"Pet minuta prije početka utakmice, naše šesnaesterac bio je potpuno prekriven kovanicama", ispričao je napadač Barcelone Mariano Gonzalvo. Gostujući golman Lluis Miró samo je rijetko uspjevao ući u svoj kazneni prostor, a kad bi to učinio, slijedila bi kanonada s tribinama. Kamenje, staklene boce, čak i cipele su letjele prema njemu u atmosferi pravog pravcatog linča.

U takvim uvjetima, naravno, Barcelona nije imala nikakve šanse. U prvih pola sata Real je poveo 2-0, a onda je zabila i treći, uz isključenje za igrača Barce Benita Garcije, navodno potpuno nezasluženo, i pitanje je bilo samo koliko će golova gosti primiti do kraja. Završilo je s monstruoznih 11-1, ostat će to još jako, jako dugo najveća pobjeda u povijesti El Clasica, tako se vodi unatoč činjenici da su uvjeti bilo toliko neregularni da navodno ni navijači Reala na kraju nisu slavili.

Nizale su se tijekom godina velike i važne utakmice, okršaji za pamćenje, pri čemu je u službenim utakmicama Barcelona do danas došla do 96 pobjeda, dok Real ima jednu manje. A opet, Madriđani imaju više naslova prvaka Španjolske (33-26) i daleko više osvojenih Liga prvaka (13-5), Barca je bolja samo u osvojenih španjolskim kupovima (30-19)...

Iz novijeg vremena pamtimo ono ludilo iz proljeća 2011., kad su se sudarili četiri puta u samo 18 dana. Iz svega se izašlo sa četiri crvena kartona i toliko tenzija da je glava zaboljela i nesretnog španjolskog izbornika.

"Iskreno, bojim se da će tenzije koje su pratile ove utakmice loše utjecati na odnose u reprezentaciji", rekao je Vincente Del Bosque u trenucima dok su se Pique i društvo prepucavali s Ramosom i njegovima svim mogućim kanalima. Razvijalo se i osobno rivalstvo Lea Messija i Cristiana Ronalda, dvojice igrača koji su obilježili posljednju eru El Clasica. I koji su, svojom veličinom, ali i vrijednošću i jedne i druge momčadi, ispisivali povijest.

"To ti je isto kao da su Pele i Maradona igrali u istom vremenu, i to u dva najjača kluba na svijetu, u dva najveća rivala", usporedio je netko pametan tih godina i zapravo najbolje opisao dodatnu težinu i veličinu koju su sudari Barce i Reala godinama imali.

U ovom trenutku, kad Madriđani imaju samo jednu titulu u posljednjih osam godina, ali i dva boda manje od trenutačno vodeće Barcelone, uz "poguranac" koji donose politički nemiri između Katalonije i Madrida, postoje svi preduvjeti da ponovno bude itekako vruće. Dobro, neće baš biti kao onog 23. studenog 2002., ali i bolje je što neće biti tako...

Tog je dana, kojeg posebno pamti čovjek zvan Luis Figo, na travnjaku Nou Campa završila - svinjska glava. Upravo ta priča, oko transfera Luisa Figa iz Barcelone u Real Madrid, zaslužuje posebno poglavlje o priči o jednom rivalstvu. Ikona Barcelone, idol navijača, u lipnju 2000. postao je negativac. Prvo je odlučno demantirao priču kako odlazi u redove najvećeg rivala, ljutio se što se takvo nešto uopće spominje, a onda je, sjetit ćete se toga, otišao u Madrid. I bacio u očaj sve one kojima je Barca u srcu.

"Figov odlazak nas je uništio", priznao je godinama poslije tadašnji predsjednik Barcelone Joan Gaspart.

Uvrede je Figo, naravno, doživljavao i prvi i svaki sljedeći put kad bi s Realom došao na Nou Camp, a artiljeriju s tribina činili su upaljači, kovanice, naranče, boce, čak i mobiteli... U trećoj sezoni, u studenom 2002., otišli su ljudi i korak dalje, pa krenuli bacati boce od viskija, noževe (?!), a na kraju i tu čuvenu svinjsku glavu. Ukratko, strava i užas. Mržnja koju je teško opisati.

"Oni se mrze toliko intenzivno da to može istinski šokirati nekog neupućenog", zapisao je nogometni kroničar Phil Ball u priči o španjolskom nogometu.

Međutim, u svemu tome bilo je i ponešto ljubavi. Prema nogometu, prije svega. Tako su triput jedni drugima priređivali "pasillo", doček pljeskom uoči utakmice ako je protivnik već osigurao naslov prvaka, a jednoj je to Real i izbjegao učiniti, u svibnju 2018. Što je, eto, očito pokazatelj da vrijeme ne smanju tenzije, da je ovdje riječ o vječnom rivalstvu...

I najteže je u svemu tome, naravno, zapljeskati protivniku. Međutim, u četiri se slučaja u povijesti događalo da Santiago Bernabeu priredi "standing ovation" za igrača Barcelone. A jedanput je bilo i obrnuto... Englez Laurie Cunningham bio je toliko dobar u pobjedi Reala 2-0 u veljači 1980. da je Nou Camp morao zapljeskati. Prvi put u povijesti jednom igraču Reala. Istom mjerom madridska je publika uzvratila čak triput, odreda velikanima - prvo Diegu Armandu Maradoni, zatim Ronaldinhu, a onda i Andresu Iniesti. Ovako nekako je to izgledalo:

Ima li boljeg načina za završiti ovu priču? Teško, jako teško... Sve je, očito, spremno za još jedan veliki nogometni dan.

Sretan El Clasico svima koji slave!

(Foto: Reuters/fc.barcelona.com)