T. NičotaKovina četiri godišnja doba: sumnja, očaj, nada i - pobjeda!
.webp.webp)
.jpg.webp)
.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 6min | pon. 27.04.26. | 08:30
Dinamov trener zaslužio je čestitke i pohvale, primarni i ključni cilj je ostvario, uspio je momčad izvući iz ponora do naslova. Ali, 'peto godišnje doba' tek treba napisati...
"U mene se stalno sumnjalo, ali ja sam uvijek vjerovao. Znao sam da nam neće biti lako, jer, bila je to nova momčad, ali sam znao i da ćemo s vremenom biti sve bolji, vjerovao sam u svoje igrače. Sve sam napravio da dođemo do ovoga", kazao je nakon pobjede nad Varaždinom (2-1) Mario Kovačević, primajući nakon utakmice sa svih strana čestitke za naslov prvaka. Ne samo za naslov, već i za igre i rezultate ovog proljeća, koje će mu, vjerujemo, postati najdraže godišnje doba. Četiri kola prije kraja prvenstva ima velikih 15 bodova ispred Hajduka, to stvarno nitko nije očekivao.
"A baš je teško biti prvak s Dinamom...Prošao sam i teže stvari u životu", pomalo ironično rekao je Kovačević, vraćajući se često na priču kako mu javnost nije vjerovala, kako su ga u startu, iz nekog razloga, dočekale kritike. Ali, on se sa svime time nosio i na kraju uspio 'isplivati'. Nema sumnje, ispao je veliki, možda i najveći pobjednik ove sezone, u kojoj je, na neki način, proživio četiri godišnja doba. Maksimirski 'Vivaldi' borio se s tučom i elementarnom nepogodom, na trenutak se činilo da će se izgubiti u gustoj magli, onda su crne oblake ipak zamijenili oni nešto blažih boja, da bi u nedjelju, čak i simbolično, ugledao toplo, gotovo ljetno Sunce. Na neki način, ovaj proljetni Dinamo pokazao je i da su kritike vrlo često bile ispravne i točne, da ova momčad može i mora bolje nego što je tada igrala. Kovačević je putem ipak učio, mijenjao pristup i neke stvari, shvaćao 'teško' Dinamovo okruženje i ambicije. Onaj Kovačević s početka priče prošlog ljeta i ovaj koji je u nedjelju osvojio svoj prvi 'pravi' (mislimo na ovu razinu natjecanja) naslov u karijeri, to je dosta velika razlika. Portret (ili autoportret) ta četiri godišnja doba pisao se otprilike ovakvim tonovima:
SUMNJA
Bio je to prvi stavak, u kojemu on jest bio prva violina, ne i jedina. Nije postavljeno bilo samo pitanje: 'Je li Kovačević trener za Dinamo?', već i: 'Što to rade u Maksimiru, može li ova Bobanova metla donijeti rezultat?'. Djelovao je Kovačević na ljetnim pripremama impresionirano, pomalo i uplašeno, pričao da je svjestan Dinamovih zahtjeva, a potezima odavao suprotan dojam, kao da baš i ne zna gdje je došao. Činjenica da je pristao na 'ultimatum' da momčad mora igrati 4-3-3 i nikako drukčije, potom i na očitih prvih 11, koji su bili 'nacrtani' u Bobanovu uredu, a ne na terenu, dodatno su probudili sumnju hoće li ta priča uspjeti. Na neki ga je način sve to 'pojelo', kao da se i sam gubio u tom vrtlogu između očekivanja, kritika, vlastite nogometne logike i okruženja, koje je za njega bilo potpuno novo. Treba li rotirati više ili manje i u kojem trenutku? Kako držati glavne igrače u formi, a opet činiti i druge zadovoljnima i 'našpananima'. HNL je glavni cilj, ali kako pritom biti uspješan u Europi, koju ne smije zanemariti? Sve su to bili izazovi, na koje je u prvim mjesecima mandata i sam tražio odgovore. Proces, proces, proces, to je bila riječ koju je najčešće ponavljaju. Shvaćajući polako da Dinamo i njegovi navijači za proces nemaju vremena i strpljenja, pogotovo nakon godine u kojoj su izostali trofeji.
OČAJ
Dobar ulazak u sezonu, u HNL-u i Europi, možda su prevarili i njega samoga, zavarali su i navijače. Za novu momčad, za svlačionicu koja se tek upoznavala i trenera, koji nikad ranije nije bio u takvom klubu i takvom ritmu utakmica, bilo je to možda i neprirodno. I tu je, štogod danas pričao, Kovačević počeo lutati i gubiti stabilnost. Dosta igrača i ega, svi žele igrati, Bobanova ambicija i tvrdoglavost nad glavom, onih 20-ak milijuna manje u blagajni, a predstave sve lošije. Nezadovoljstvo u svlačionici sve veće, neki igrači, potpuno neobjašnjivo, izvan kadra. Početne pobjede počeli su mijenjati porazi, neuspjesi, atmosfera je bila narušena, a ona početna sumnja sve je više prelazila u očaj. I nije tu Kovačević bio samo pod kritikama javnosti, sve je više raslo i razočaranje unutar kluba. Od momčadi do ureda, trener je gubio povjerenje. Napisali smo tada, a kod toga stojima, nagledali smo se svega zadnjih desetljeća, bilo je svakakvih slučajeva, ali tolike doze nezadovoljstva i negative unutar momčadi - nikad. Porazi od Vukovara i Istre u HNL-u, minus četiri iza Hajduka i teški porazi od Lillea, Celte, Betisa u Europi, naznačili su da ovaj Dinamo tone u provaliju, a da Kovačević uistinu nije čovjek koji može to kormilo držati uspravno, na pravom kursu.
NADA
Sad, s ove distance, jasno je da je ona Pula bila prekretnica. Taj poraz (2-1) na Drosini, onaj sastanak igrača u svlačionici, odluka Zvonimira Bobana da neće Kovačevića mijenjati nego mu dati povjerenje. Je li Boban doista toliko vjerovao u sretan kraj ili je pragmatično procijenio da smjena nema smisla ako nema novo rješenja, ne želeći križati niti vlastitu odluku i sam sebi ulaziti u usta, u ovom trenutku više i nije važno. Prodrmao je tada trenera, ta je podrška, na neki način, bila i opomena. Evo, ostaješ na klupi, stojimo iza tebe, ali moraš riješiti probleme! I izvaditi nas iz krize. Kao da je takva rečenica pisala na 'Bobanovu papiriću', a Kovačević jest počeo mijenjati pristup. Neki 'nedodirljivi' polako su gubili status, mijenjala se hijerahija u momčadi, bilo je jasno da 'proces' šteka i da ga se mora što prije podmazati pobjedama.
"Pobjeda protiv Varaždina nakon tog poraza u Puli bila je prekretnica. Uoči te utakmica sam čak i strahovao, jer sam znao da je pobjeda jedino rješenje i što bi za Dinamo značio još jedan poraz.", priznao je Kovačević u nedjelju.
Nisu igre još uvijek bile na razini želja, nije povjerenje javnosti previše naraslo, ali pojavila se - nada. Pogotovo kad je na polusezoni Dinamo imao bod više od Hajduka i velike izglede da izbori nastavak natjecanja u Europi.
POBJEDA
Završni, četvrti stavak ovog Kovačevićeva 'koncerta'. Koji je i sam za sebe imao dosta zapleta prije tog sretnog kraja. Čuvena zimska doslekcija, odlasci nekih igrača i odbijanje odlaska nekih drugih, potom i ozljede, otvorili su prostor onima iz drugog plana i natjerali Kovačevića da pronađe nova rješenja. Nekad se neke stvari moraju i poklopiti, splet okolnosti često ima prste u nogometu. Bilo je toga i sad, no Kovačević se u tom zapletu ovaj put bolje snašao. Europa je ipak ostala svojevrsna mrlja, pozornica na kojoj je učio (skupe) lekcije. Siguran prolaz zamalo je upropastio čudnim izborom igrača protiv Midtjyllanda, opasno prodajući teško izboreni, europski ugled stavom i gardom kako su uvjerljivi porazi od prosječnih klubova liga Petice čista realnost, a vrijednost igrača na Transfermarktu presudan detalj u prosudbi kvalitete. Koštao je baš takav pristup Modre poraza od Genka u Maksimiru, dok je uzvrat i dolazak blizu velikog preokreta jasno pokazao Kovačeviću koliko je bio u krivu. I, možda je baš ta večer u Belgiji Dinamovu treneru potpuno otvorila oči. Ali, i samim igračima vratila samopouzdanje, povjerenje jednih u druge i na površinu izbacila očitu kvalitetu. Pa usmjerila sezonu prema pobjedničkom nizu, koji još uvijek traje.
Pitanja će, naravno, uvijek biti, o njima će se razglabati u nogometnim polemikama. Što bi bilo da je bilo, kako bi sve završilo da su se neke stvari drugačije odigrale, neki detalji prelomili na drugu stranu, grah 'pao' pod drugačijim kutem? Je li HNL uistinu toliko slabiji nego ranije pa je Dinamova kvaliteta morala isplivati kad-tad, bi li Kovačević našao prava rješenja i vukao prave poteze da je u nekim trenucima imao druge opcije? Rasprava je, dakako, legitimna, ali u ovom trenutku više i nije presudna. Dinamo je ostvario primarni, ključni cilj, vratio naslov u Maksimir, Kovačević je uspio izvući momčad iz ponora, ružno pače pretvoriti u gizdavog labuda i tu, u konačnici, 'ali' nije potreban. Rezultat je konačan sudac, to je nogomet. Ono pitanje koje se sad nameće, jer u Dinamu vrijeme nikad ne staje, jest: kako će se zvati Kovačevićevo peto godišnje doba? Hoće li maksimirski 'Vivaldi' nakon pobjede napisati 'konačan trijumf', remek djelo sa crescendom himne Lige prvaka? Ili smo vrhunac opusa već odslušali? To be continued, u svakom slučaju, notni zapis opet je u rukama (ili glavi) Marija Kovačevića! Narod plješće, kritičari su zadovoljni, ali - žele još. Jer, to je Dinamo!
.webp.webp)
.jpg.webp)
