Kovačević je zaslužio priznanje, ali Dinamo je - Bayern! Ovdje se uvijek očekuje više

Mario Kovačević. Čovjek o kojemu se puno priča i oko kojega je Dinamova javnost i dalje, nekako, podijeljena. Uspio je izaći iz velike jesenske krize kad se činilo da na klupi Modrih ne može dočekati kraj sezone, ali je Zvonimir Boban, prije svih, stao iza njega, jedva je, neuvjerljivo ali jest prošao u play-off za osminu finala Europske lige, što je bio cilj uoči sezone. A ovaj niz u HNL-u, čak 11 pobjeda u zadnjih 13 utakmica, 35 od 39 mogućih bodova, uz remije tek protiv Hajduka (1-1) i Rijeke (0-0), to jest uistinu fascinantna serija. Sve se to počelo okretati baš poslije zadnjeg poraza u Puli, a bilo je to 9.studenoga, kad su Istrijani slavili 2-1, a Dinamo zaostajao čak četiri boda za Hajdukom. I kad se činilo da bi još jedna HNL sezona Modrima mogla otići u provaliju.

Naravno da je Mario Kovačević zaslužan za taj Dinamov 'preporod', za to što su Modri 10 kola prije kraja prvenstva već, praktički, prvaci, a još su i u polufinalu Kupa. Momčad puno zabija, efikasnija je nego dugo, dugo, a u domaćim natjecanjima samo Kurilovcu (2-0) i Rijeci (0-0) nije ovog proljeća zabila manje od tri gola. Genk, utakmica u Zagrebu i ona utakmica nedefinirane ideje i cilja u Danskoj, protiv Midtjyllanda, to su crne točke drugog dijela sezone, koje su Kovačeviću još jednom pokazale kako stvari u Dinamu funkcioniraju. A još jednu potvrdu dobio je i u nakon pobjede (4-2) protiv Slavena Belupa. Ali, idemo redom.

Ima i spleta okolnosti, ali ga je dobro iskoristio

Nakon tog poraza u Puli, igrači su malo popričali samo sa sobom, zatim Kovačević s igračima, 'spustio' se i Zvonimir Boban, a odluke su bile sljedeće: Zajc i Mckenna postali su dokapetani, umjesto Kulenovića i Nevistića, koji se čak i preselio na klupu, prepustivši mjesto Filipoviću. Potom su krenuli izostanci, prvo Valinčić pa Lisica, dvojica dotad važnih igrača. No, koliko god mu donijeli nesreće, Kovačević je bez njih uspio dobiti još dvojicu-trojicu igrača, koji su mu pomogli. Niko Galešić i Fran Topić izašli su kao veliki dobitnici, a pitanje je bi li uopće dobili šansu da nije bilo ozljeda.

Zima je, pak, donijela novu doselekciju, odlazak Villara, Ljubičića, Kulenovića..., dolazak Livakovića, a sve je to za sobom povuklo neke druge pozitivne posljedice. Dion Drena Beljo postao je neupitan prvi napadač, s punom minutažom, i 'zahvalio' se vrhunskom formom, više su minuta dobili Luka Stojković, koji je napokon eksplodirao, te Marko Soldo, koji je dodatno proširio kadar, a ozljeda Bennacera dala je obojici još više prostora i minuta. Ako dodamo tome i sve bolji ulazak u formu Gabriela Vidovića, onda možemo zaključiti da je Kovačević u zadnja četiri mjeseca ipak uspio posložiti Dinamo, barem za dominaciju u HNL-u okvirima. I za to zaslužuje priznanje.

Istina, bilo je i dosta spleta okolnosti, recimo, što bi bilo da je Stojković otišao i da se Bennacer nije ozlijedio, bi li Luka dobivao toliko šansi? Bi li Beljo bio tako učinkovit da je Kulenović još ovdje? Bismo li ikad vidjeli na djelu Galešića, da je Valinčić ostao zdrav? Bi li, konačno, Dinamo bio tako uvjerljiv, bi li uopće bio blizu prolaska u Genku da nije došao Livaković i povećao sigurnost? Ne znamo što bi bilo, ali to je nogomet, često odlučuju neke nepredviđene stvari, nešto što je teško isplanirati. Međutim, Kovačević je te događaje znao okrenuti u svoju koristi, iskoristiti ih kao vjetar u leđa. Promijenio je mišljenje i o nekim igračima, mijenjao je i neke svoje startne postavke. Generalno, Kovačević je, u odnosu na ono kako je Dinamo izgledao prije nekoliko mjeseci, napravio odličan posao, vjerojatno i nadmašio očekivanja.