.jpg)
A. LesičkiKOMENTAR: S ovakvom odvažnošću ne bi nas zaustavila niti trojica Orsata protiv Argentine!
Vrijeme Čitanja: 4min | sub. 17.12.22. | 22:20
Hrvatska ima najboljeg mladog braniča na svijetu, vjerojatno najboljeg vratara turnira, Zlatnu loptu. I Dejana Lovrena.
Hrvatska je ponovno iznenadila cijeli svijet. I samu sebe! S turnira na kojem su ispraćeni s ciljem da se grupa mora proći, a oproštaj u osmini finala od Njemačke ili Španjolske je nešto sasvim očekivano, vraćaju se kao treći na svijetu!
“Chapeau”, vjerojatno je uzviknuo Ćiro Blažević iz svog doma na Jelačić placu a nakon posljednjeg zvižduka.
“Kapa dolje majstori”, pridružit ćemo se i mi ostali.
.jpg)
.png)
Jer, mala smo zemlja. Realno, potpuno beznačajna u svjetskim okvirima. Izuzetno ponosna, ali ipak nebitna. Pa prije gotovo jednog stoljeća nas je najbolje opisao Vladko Maček rekavši za Hrvate:
“Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom!”
I bio je stari mudri Vladko u pravu. Međutim, ne i kada je sport u pitanju. E tu smo jaki. Velesila. U puno sportova je Hrvatska izbacila šampione. Od kolektivnih do onih individualnih. Po olimpijskim medaljama u kontekstu veličine zemlje i broja stanovnika smo u svjetskom TOP 10.
No, nogomet je ipak posebna kategorija. Uvijek je bio. Postoji nogomet i ostali sportovi. E tu smo svjetska velesila koja je u 25 godina osvojila dvije bronce i srebro. I to su sportu u kojem nemamo normalan stadion i koji su nam vodili ljudi koji su češće boravili u prostorijama Uskoka nego što su bili vlastitom dnevnom boravku. U zemlji u kojoj svaki tip koji odnekud ima 100 tisuća eura u džepu preko noći postaje ugledni nogometni agent i u kojoj se djeca sa svojih 12 godina već vežu menadžerskim ugovorima…
U takvoj okolini i okolnostima smo, eto, postali svjetska nogometna velesila. Imamo Zlatnu loptu, najboljeg mladog braniča svijeta, vjerojatno i najboljeg vratara Mundijala. Doduše, imamo i Dejana Lovrena, fantastičnog nogometaša koji je idealan lakmus za onu čuvenu:
“Prije upotrebe jezika u pogon - uključi mozak”.
Zamislite, čovjek optuži najmirnijeg i jednog od najpozitivnijih hrvatskih novinara koji su pratili reprezentaciju u Dohi da mu se podsmjehivao i da nije htio uspjeh reprezentacije! Pa ako je i od Lovrena, previše je…
I tako su Hrvati ponovno impresionirali nogometni svijet. Najbolje smo ostavili za kraj. Hrvatska je protiv Maroka odigrala svoju najzreliju utakmicu na Mundijalu. Vatreni su bili opasni, a strpljivi. Mudri, staloženi i efikasni.
Dugo smo vremena zagovarali Mislava Oršića. Svjesni da ne može na lijevo krilo jer je tamo Perišić pokušavali smo izborniku otvoriti oči i zagovorali da Orša ode na desno krilo i da se mijenja s Perijom za poziciju… Strpljivo je Oršić koristio kapaljku od minutaže i gradio svoju priču. Asistencija protiv Kanade, gol u raspucavanju i asistencija protiv Brazila… Doveo je Dalića pred gotov čin. Jednostavno mu je morao izmisliti poziciju.
Koračao je po Hiltonu kao profesor Baltazar i u jednom trenutku mu je sinulo… Perišić ide na lijevi stražnji bok umjesto Sose, a Oršić će na svoju poziciju.
“Znali smo da je Maroko slabiji po to svojoj desnoj strani i odlučili smo tu napasti”, priznao je Dalić nakon utakmice. Bila je to odluka koja mu je donijela novu medalju. Drugu u četiri i pol godine. I prije ovog SP-a bio je najuspješniji izbornik svih vremena, sada je to samo potvrdio. Mnogi će mu tražiti mane, ali iza Dalića je rezultat. Jedino mjerilo svakog rada je njegovo veličanstvo - rezultat!
I na kraju nam je zapravo žao što se Zlatko Dalić nije odvažio prije na ovakve eksperimente. Recimo protiv Argentine u utakmici u kojoj je puno toga odigrano van travnjaka. U kojoj su rezultat skuhali “veličanstveni ćelavac” iz Bologne i njegova bratija iz FIFA-e koja je očito smatrala kako bi dva nastupa Hrvatske u finalima Mundijala ipak bilo malo previše.
No, da je bilo možda malo više odvažnosti, kakvoj smo svjedočili u subotu poslijepodne, nekako smo dojma da niti tri Danielea Orsata ne bi pomogla Gaučosima i Leu Messiju da preko Hrvatske odu u priliku otići u besmrtnost ove nedjelje.
