KOMENTAR: Bando, hoćemo li barem jednom pokazati da imamo muda?

Prošao je još jedan Urbi et Orbi Zdravka Mamića. Glavni čovjek Dinama i hrvatskog nogometa, nadam se da u državi ne postoji nitko tko ga takvim ne doživljava, održao je još jednu maratonsku poslanicu. Nakon nekih 90-ak minuta svojeg monologa okupljenim novinarima, Mamić se samo digao i napustio govornicu, a oni novinari koji su možda i željeli postaviti neko neugodno pitanje, takvu priliku nisu dobili. Jer, novinari nisu tu da postavljaju pitanja već da bespogovorno prenose Mamićeve mudrosti. Doduše, treba odmah reći kako takvu praksu ne radi samo 'najhumaniji čovjek na ovim prostorima', već su i mnogi političari u posljednje vrijeme novinare počeli doživljavati kao aparat za prenošenje njihovih mudrosti. Ono što ne mogu odraditi društvene mreže, mogu i ti, kako se ono zovu, novinari.

A novinari su i ovaj put pokazali koliko malo drže do svoje profesije. Jer, kako inače protumačiti činjenicu da dozvoljavaju bilo kome, pa bio to i 'najhumaniji čovjek na ovim prostorima', da ih vrijeđa, da ih naziva 'bandom' i da im čita lekcije, a da sve to oni stoički podnose. Šute, zapisuju, možda se smiju jer misle da 'humanitarac' ne priča o njima, možda i trljaju ruke jer će tekst s takvim izjavama donijeti mnoštvo klikova. A klikovi su najvažniji, važniji i od integriteta.

Je li bilo teško dignuti se i izaći s ovog monologa? Ili reći poneku riječ, prekinuti našeg 'humanitarca' kao što on prekida koga god mu srce poželi, pa bio on i predsjednik suda na kojem mu se sudi zbog utaje ogromnog novčanog iznosa? Zar je toliko teško obraniti svoju čast, ako do časti držite? I naravno da bi bilo sjajno kada bi se za taj potez odlučili svi prisutni novinari, a kako svi znamo da se to nikada neće dogoditi, onda je, vjerujem, pojedincima nešto takvo teško napraviti jer će biti 'teško objasniti urednicima' zašto 'mi nemamo ovo što je Mamić rekao kasnije'. Ali, nekada je od svega, pa čak i materijalne egzistencije, važniji integritet. A mi pojedincima, posebno 'najhumanijem čovjeku na ovim prostorima' iz jedne u drugu poslanicu dozvoljavamo da s nama radi što hoće. I onda se čudimo što smo prezreni od društva, što je ljudima koji nas okružuju najveći užitak nas vrijeđati dok nas veći dio poslodavaca potplaćuje.

Jasno je meni da ovo nije tekst o Mamićevoj poslanici, jer to ja ne mogu nazvati konferencijom za medije. U nekoj teoriji je i trebao biti, ali osobno nisam mogao izdržati slušati njegove riječi više od minutu-dvije. Imao sam sreću ili nesreću, kako hoćete, da sam naletio baš kada je držao lekciju novinarima, a smatram da imam dovoljno godina, pa i iskustva, da ne moram slušati lekcije od onih koji takve ne bi smjeli davati ni djeci u vrtiću.

I tako, umjesto da sam vam prenio Mamićeva vrijeđanja Zvonimira Bobana, udruge Naš Hajduk i koga li sve ne nije naš 'humanitarac' danas uzeo u usta, ja sam se dotaknuo samo novinara. S razlogom, jer da nije nas onda ne bi bilo ni Mamića. Javnost bi bila uskraćena za njegove izjave, a nekako mislim da bi svima bilo lakše bez njih. Meni bi bilo, to je sigurno.

(Foto: Pixsell)