Kada je nogomet više od sporta: Deschampsove trupe reminisciraju duh '98. igranjem za spas ujedinjene Francuske

U nedavnom razgovoru s jednim francuskim kolegom, koji je u Hrvatsku došao kako bi složio reportažu o stanju hrvatskog nogometa ususret Eura, opći konsenzus je bio kako na primjeru nogometa itekako možemo povući opću analogiju s društvenim kretanjima. Tada je on iskoristio rečenicu koja je zaokružila taj naš festival lamentacije:

„Francuska je teško bolesna zemlja.“

Domaćin Eura uistinu predstavlja državu čije je društvo bolesno polarizirano na više osnova. Ususret otvaranju turnira na Stade de Franceu, prijetnju normalnom održavanju turnira predstavlja ne samo bojazan od terorističkih napada (zbog kojih se osmislila i posebna mobilna aplikacija) već i kontinuirani ulični nemiri i štrajkovi, izazvani intervencijama koje je vlada premijera Francoisa Hollandea imala unutar tamnošnjeg zakona o radu. Klasični manevri kojima se „fleksibilizira“ tržište radne snage, a zapravo dodatno gaze radnička prava, na ulice su izvukli više od pola milijuna prosvjednika koji prijete blokadom glavnog grada tijekom održavanja najvećeg sportskog događaja ovog ljeta, osim dakako Olimpijskih igara. 

Simbolika otvaranja utakmice na Stade de Franceu je višestruka i vrlo intenzivna. Francuski nacionalni stadion nalazi se u pariškom predgrađu Saint-Denis, koji stoji kao primjer ozloglašenog francuskog banlieuesa, kaotičnog betonskog mravinjaka koji je sinonim za siromaštvo, rasne tenzije i posljedičnu visoku nezaposlenost. Jedan od kvartova koji će protivnici ideje o multikulturalizmu predstaviti kao primjer neuspješne integracije, baš kao i 1995. godine, kada je odlučeno da se, ususret Svjetskog prvenstva most između „građanske“ Francuske i blata siromašnih predgrađa materijalizira u obliku nacionalnog stadiona usred banlieuesa. Stade de France je tako postao početna i završna postaja priče o trijumfu Francuske na Svjetskom prvenstvu 1998.;  trijumfu momčadi čiji su nositelji bili upravo oni koje se sustavno optužuje za razaranje pojma „francuskog nacionalnog jedinstva“ – ljudi poput Liliana Thurama, Marcela Desaillyja, Christophea Karembeua, Yourija Djorkaeffa i Zinedinea Zidanea. Upravo je Zidaneov otac doselio u Saint-Denis iz Alžira kao siromašan radnik, nedugo nakon početka Alžirskog rata. Tridesetak godina kasnije, te 1998., portret njegovog sina bio je projiciran na pariškom Arc de Triomphe, na najvećoj proslavi „još od oslobođenja Pariza“. Francuski trikolor je tada bio kolokvijalno nazvan „black-blanc-beur“, simbolizirajući francuski zajednički pohod do krova svijeta crnih, bijelih i „beura“ (izraz korišten za imenovanje potomaka sjevernoafričkih imigranata), a Stade de France je postao njihov dom.

Osamnaest godina kasnije, taj isti stadion stoji kao prva linija fronte rasnih sukoba i histerije oko terorizma, koji je tijekom napada u studenom prošle godine pikirao upravo Stade de France kao dom neke bolje, ujedinjene, utopističke Francuske. Mnogi tvrde kako je društvena klima vrlo slična danas kao i 1998., s tim da ne gore više samo predgrađa, već se nemiri sele u centre gradova, a otuđenost je veća no ikad. Istovremeno na čelu nove, talentirane generacije „black-blanc-beura“ - čiji su oslonac igrači poput Pogbe, Martiala, Evre i Mangale – stoji još jedan heroj iz 1998., Didier Deschamps. Iako vijesti iz francuskog tabora ponavljaju kako pritiska očekivanja nema, bez obzira na teret domaćinstva, svi su duboko u sebi svjesni da zrak oko njih nosi duh momčadi iz 1998.

Nakon nekolicine neuspješnih turnira i potpunog implodiranja reprezentacije međusobnim sukobima u svlačionici na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi 2010. uslijedile su šokantne mjere o „smanjenju uvoznih kvota igrača potomaka imigranata u nogometne akademije“ na 30%, koje su Francuski nogometni savez i tadašnji francuski izbornik Laurent Blanc ugovorili kako bi u konačnici spriječili takve „klanovske podjele“. Analogija je jasna, za rasulo u francuskoj reprezentaciji bili su krivi isključivo – „beurovci“. Mnogim navijačima francuske odabrane vrste ta događanja su bila kap koja je prelila čašu i s kojom se nepovratno izgubilo povjerenje u nacionalnu momčad.

Put je Deschampsa i njegovih „BBB“ tim teži. Ne igraju samo za sebe, već s jedne strane igraju za izgubljeno povjerenje, ali i za ozdravljenje Francuske kao nacije. Iluzorno je očekivati od nogometne momčadi da trijumfom izbriše godine, desetljeća, pa i stoljeća sukoba i izražene društvene stratifikacije – ali da mogu biti oni koji će barem previti duboke rane i makar nakratko ujediniti ljude, to svakako. 

Lilian Thuram, koji je utkao svoj obol trijumfu na SP 1998. s ona dva pogotka Hrvatskoj u polufinalu – jedina u reprezentativnoj karijeri – danas je angažiran kao aktivist za ljudska prava, s naglaskom na suzbijanje rasne diskriminacije. Upravo ta dva pogotka Hrvatskoj u njemu izazivaju osjećaj sreće i ponosa, ali istovremeno i ogorčenosti:

„Tužno je kada pomislim da sam se nakon te polufinalne utakmice možda po prvi put osjećao u potpunosti kao punopravan član francuskog društva“.

Legitimaciju kao punopravan građanin Francuske Thuram je dobio tek onog trenutka kada je donio svjetsku slavu državi putem svog nogometnog talenta, rijetkog koji je posjedovao. Mnogi dječaci danas ne posjeduju ni to, već se izgube u spirali nezaposlenosti i alijenacije predgrađa.

„Nogomet ne može riješiti probleme koji su fundamentalno političke prirode“ - kaže Thuram – „ali nam omogućuje da se ujedinimo u spektru emocija koje generira.“

Francuska će stoga, izrazito limitirana opcijama, započeti novi ciklus terapije – nogometom, u bolnici zvanoj Stade de France. Između svih poteza, statistika i analiza, Deschamps i njegova družina će – kao i 1998. – loptom pokušati ujediniti Francuze pod osmjehom, makar kiselim. Thuram se nada da će to poslati poruku i političarima. Ususret SP 1998., National Front (NF) – ekstremno desničarska stranka, čiji je tadašnji čelnik Jean-Marie Le Pen često karakterizirao reprezentaciju kao „umjetnu“ –imala je značajnih 15% glasova na parlamentarnim izborima 1997. Trijumfom Francuske, podrška im je pala na svega 5.7%.  Danas je situacija slična; NF i Marine Le Pen, Jeanova kćerka visoko kotiraju ususret predsjedničkih izbora iduće godine. Thuram se nada kako bi radost oko eventualnog trijumfa favoriziranih domaćina razbila neke od manipulativnih retoričkih konstrukcija koje se čuju iz stranačkih govornica:

„Ako je narod sretan, automatski je otvoren različitostima, i mnogo mu je teže upasti u zamku narativa 'mi protiv njih' koji im političari pokušavaju servirati. To neće biti samo stvar nogometa, već stvar promjena na nacionalnoj razini.“ 

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!