T. NičotaKad pričaju o Biliću mnogi zaboravljaju jednu stvar. Puno toga je krenulo s njim...
Vrijeme Čitanja: 6min | pet. 10.07.26. | 08:40
Spočitavaju mu da nema opipljive rezultate, da nije razvio puni trenerski potencijal i da se u zadnje vrijeme premalo bavio tim poslom. No, u kontekstu Hrvatske, uloga Slavena Bilića bila je vrlo bitna. I zato jest legitiman izbor
Naravno, teško je očekivati da će itko u skorije vrijeme, ili ikad, nadmašiti rezultate Zlatka Dalića. Na klupi 'male' Hrvatske takvo što je nemoguće očekivati, imati takav imperativ, jer ti su rezultati bili nestvarni. Ali, zato će i novom izborniku, onome tko dolazi nakon Dalića, biti teško. Jer, ta priča kako je teško nadmašiti prethodnika jest razumna i logična, ali onoga trenutka kad počne utakmica, kad se Hrvatska uhvati u 'klinč' s najjačim reprezentacijama Europe i svijeta, kad igra kvalifikacije za velika natjecanja, u 'vrućim' glavama svih nas bit će slika o ruskom srebru i katarskoj bronci, o svim tim velikim 'skalpovima' koje su Vatreni u svojoj povijesti skidali. Koliko god Hrvatska nakon američkog Mundijala zakoračila u novu eru, u kojoj će nam trebati strpljenja i racionalnosti, jasno je da će pred novim izbornikom biti velika očekivanja, da Hrvatska opet bude sama krema svjetskog nogometa.
A novi je čovjek - Slaven Bilić. Čiji je lagani prolazak kroz cilj u utrci za Dalićeva nasljednika mnoge iznenadio. Nije bilo 'prave borbe', nije bilo natezanja, preokreta, nije iskočio netko drugi, treći... Od prvog je dana, već i prije nekoliko mjeseci, neki će reći i ranije, Bilić bio predodređen i tek kratko za vrat mu je puhao Ivica Olić. Na kraju, ipak je Bilić dobio, odnosno dobit će, u ruke najveći hrvatski sportski brand. Točno 20 godina nakon što je prvi put sjeo na klupu hrvatske reprezentacije. Slaven Bilić onda i sad, koja je razlika?
RIJETKI SU BILI SPREMNI RISKIRATI. BILIĆ JEST!
Tada je Bilić bio mladi trener, jedna od od ikona originalnih Vatenih, buntovnik, intelektualac i roker, jedan on onih koji su, na neki način, svima dragi, svugdje uvažavani. Čovjek prihvaćen bilo gdje i čovjek koji je, na neki način, bio stvoren za veliku trenersku karijeru. Danas, 20 godina kasnije, Slaven Bilić je ozbiljan obiteljski čovjek, blizu 60. rođendana, trener koji, možda, nije u potpunosti razvio taj svoj trenerski potencijal. Ili, barem ne u mjeri u kojoj je javnost to tada očekivala, kako je, nekim nevidljivim pismom, bilo zapisano. Slaven Bilić svoj je zadnji angažman imao u Al Fatehu, u Saudijskoj Arabiji još prije dvije godine, otad nije bio trener, već više i češće voditelj, komentator, predavač... U njegovoj trenerskoj riznici još uvijek nedostaje trofej, nije okusio slast podizanja pehara, iako je sjedio na klupama klubova, koji su u svojoj povijesti bili trofejni. Poput Hajduka, Besiktasa ili moskovskog Lokomotiva. Ali, je li to bitno kad govorimo o Biliću u kontekstu povratka na klupu hrvatske reprezentacije?
Prateći javno mijenje i mišljenja stručnjaka s raznih nogometnih razina zadnjih dana, Bilić jest dobio podršku kao Dalićev nasljednik, međutim, kako nitko ne može imati apsolutnu aklamaciju, tako je danas nema niti Bilić. A kao glavni argument sumnje u 'današnjeg Bilića' dominira upravo teza da već dugo ne radi kao trener, da u karijeri ništa nije osvojio i da je pitanje koliko još u njemu ima prave želje i motiva za posao na klupi Hrvatske. Kad Dalićeve rezultatske razine, ionako, ne može dostići. Ni on niti bilotko! No, svi ti koji Biliću spočitavaju činjenicu da nikad nije došao do Olimpa, na kojoj god klupi bio, da je, možda, birao i klubove ispod vlastita renomea, što jesu činjenice, zaboravljaju jednu važnu stvar. Ili više njih... Bilić je u svojem prvom mandatu napravio nešto, što se također u tom trenutku činilo nemogućim. Hrvatska je igrala velika natjecanja, ali na njima nije prolazila skupinu, 'patili' smo za Vatrenima iz 1998., pitali se hoćemo li ikad ponoviti nešto slično. Barem slično! Nakon trenerskih, trofejnih veličina poput Ćire, Mirka Jozića, Otte Barića i Cice Kranjčara, koji nakon 1998., dakle, nisu uspjeli dobaciti dalje od skupine ili srušiti nekog velikana, HNS je tragao za nasljednikom. I nije imao jasnu ideju. Jedan dio kvalitetne generacije, predvođene Dadom Pršom, primicao se svojem kraju, malo je bilo onih koji su se tada bili spremni uhvatiti tog posla. Jer, malo je bilo i onih, koji su mislili da Hrvatska ubrzo opet može biti velika i moćna.
"Ja ću, spreman sam!", kazao je tada Slaven Bilić, u to vrijeme izbornik U21 reprezentacije, koja je nekoliko mjeseci ranije opet stala na 'korak do', izgubila od tadašnje Srbije i Crne Gore u kvalifikacijama za Euro. Skeptika je bilo puno. Kako će takav, mladi trener i s kojim igračima, napraviti nešto novo, napraviti opet od Hrvatsku svjetski hit? No danas, 20 godina kasnije, znamo da su neke stvari počele upravo s Bilićem. Da ih je on pokrenuo. Tada je hrabro, 'fajterski' pomladio momčad, dao drigentsku palicu nekim dokazanim veličinima, poput Srne, Nike Kovača, Kranjčara, Šimunića, Rapaića, Olića..., a u vatru gurnuo Modrića, Ćorluku, Eduarda... i počeo stvarati jednu novou priču. Danas, 20 godina poslije najviše pamtimo onu Tursku u Beču, koja i dalje boli i pitamo se što bi bilo da je bilo drugačije, pamtimo ispadanje na Euru 2012. od Španjolske u skupini ili to da se nismo plasirali na SP. I, gledajući taj niz, a posebno u usporedbi s Dalićevom erom, Bilićevi argumenti na čine se izrazito jakima.
.jpg.webp)
BEČ JOŠ BOLI, ALI WEMBLEY JE BIO PREKRETNICA
No, s današnjom pameću, iskustvom, racionalnim pogledom tih 20 godina unazad, možemo reći da je svojevrsni temelj svim našim zlatnim danima, počeo stvarati upravo Bilić. One dvije pobjede protiv Engleske u Maksimiru (2-0) i na Wembleyju (3-2) danas, nakon što je Hrvatska igrala finale SP-a, pobjeđivala na velikim natjecanjima također Englesku, Brazil, Argentinu..., više i nemaju toliko značenje, toliki odjek. Ali tada, kad je Hrvatska poslije SP-a 2006. klizila u prosječnost, kad se sjaj 1998. sve više gubio i ostao samo lijepa uspomena te su pobjede bila upravo ono što nam je trebalo. Da se uzdignemo, da jedna nova generacija dođe na veliku scenu i pokaže da može protiv velesila! Trebalo je tada hrabrosti preuzeti Hrvatsku i povući neke poteze, jer neuspjeh bi značio trenerski 'salto mortale'. Bilić je tada uspio, pokrenuo priču, koja je se ponovno zakotrljala. Pod njegovom su palicom u 'kockastom' dresu stasali Modrić, Ćorluka, Mandžukić, Lovren, debitirao je Perišić... on je, zajedno sa svojim pomoćnicima, jedne noći u Baselu nagovario Ivana Rakitića da 'otkanta' Švicarsku i zaigra za Hrvatsku.
Nikad nećemo saznati što bi bilo da one noći u Beču Turska nije onako zabila u 121. minuti, da je Slaven Bilić u tim ključnim, stresnim trenucima, reagirao drugačije. Možda bismo bili europski prvaci, ali možda i nikad ne bismo došli do finala u Rusiji. Bi li, kako je to rekao Dejan Lovren na Novoj TV, ikad bilo Zlatka Dalića da je tada Slaven Bilić postao europski prvak? Činjenica jest da nema nijedan trenerski trofej, ali je činjenica da je radio u Engleskoj, izborio plasman u Premiership, da je trenirao klubove u tom rangu. U najjačoj ligi svijeta! Danas, 20 godina vjerojatno i ne znamo puno o Slavenu Biliću. Iskusniji sigurno jest, je li i manje 'gladan' i motiviran? Je li posao s Hrvatskom ostao nedovršen ili je ono bio njegov vrhunac? Je li mu to što je dvije godine izvan klupe minus ili argument da se dobro odmorio i pripremio za 'misiju karijere'?
NEMA TROFEJE, ALI RAZUMIJE HRVATSKU
O tome svatko smije i treba imati svoje mišljenje, biti optimističan ili skeptičan. Slaviti mu Englesku i Wembley ili ga kuditi zbog Turske. Ali, tu jednu stvar ne treba mu zaboraviti, a ta stvar nije mala. Slaven Bilić pokrenuo je tada jednu novu priču, podigao Hrvatsku iz 'letargije', počeo vraćati poseban kult reprezentacije, kad su rijetki bili spremni preuzeti tu odgovornost. I zato je Bilić legitiman izbor! Dalića će teško nadmašiti, tu nema spora, ali možda je baš to epizoda u kojoj će Bilić nadmašiti - sebe!? I nastaviti tamo gdje je onda stao... To što u međuvremenu nije osvojio trofeje s time nema nikakve veze. Hrvatska je nešto posebno, nešto drugačije, nešto što treba razumjeti, poznavati iznutra, iskoristiti joj posebnosti i zakamuflirti mane. A Bilić je u prvom mandatu pokazao baš to, da je savršeno razumije. A to je u ovom trenutku možda i najvažnije, da ne krenemo silazno, što nakon Dalića i sjajnih rezultata, neupitne smjene generacija mnogi očekuju!