Kad nema inspiracije, dolazi odgovornost

Sanchez je to, čini se, shvatio točno onako kako treba. I to bez potrebe da se odrekne sebe. Jedna promjena u početnih 11 u odnosu na prošlu utakmicu, taman dovoljno da se Miškoviću pošalje poruka stabilnosti i smanjenih rotacija, ali i da nikada neće izgubiti sebe. Na papiru jedno, na terenu drugo. Iz 3-4-2-1 u 4-2-3-1, fluidno, s nekoliko zanimljivih otvaranja. Iz strukture u pokret. Naravno, kad je rezultat dobar, sve izgleda smislenije, ali ovdje se činilo da je pronađen balans — točno između onoga što on želi i onoga što se od njega traži. I na kraju večeri dobio je i utakmicu i mir.

A onda, negdje između svih tih linija koje se pomiču, iskoči igrač koji ih je ove srijede najviše držao na mjestu. I o kojem se nezasluženo priča puno premalo: Amer Gojak.

Nije igrač kojeg će djeca prvog primijetiti, ali je onaj kojeg treneri jako vole imati. Odgovoran, spreman, pouzdan. Na putu, kako sam kaže, da bude onaj stari Amer. Njegov pogodak za 1-0 bio je trenutak kad je sve sjelo na svoje mjesto, iako je njegov posao počeo puno prije, a završio puno poslije. Ovacije? Koliko je puta on 'digao' tribine, sada su se tribine digle zbog njega. Da mu zaplješću. I da mu potvrde da ga vide, da ga cijene. Amer možda nije igrač kojeg će oko laika prvog primijetiti kad izađe na teren, ali je zato prvi za kojeg će se primijetiti kad ga nema. Kao ona mala Lego kockica koja na prvu ne izgleda naročito važno, ali bez nje cijela jedna konstrukcija jednostavno ne stoji. Što je danas? Danas je, evo, lijeva polušpica koja pokriva cijeli teren. I igrač zadatka koji ne traži reflektor. A možda baš zato njegov gol ima još veću težinu — jer dolazi od nekoga tko godinama radi u tišini. A o tome kako radi ne svjedoče kvartovske priče ili tekstovi u medijima, već trofeji.

Slaven? Kapa dolje. Došli, pokušali, dali sve od sebe. Ali, realnost ih je brzo stigla. Bez ključnih igrača, bez širine, bez luksuza pogreške. I tu razlika u kvaliteti, naročito na Rujevici, postane vidljiva brže nego što bi itko htio. Iako, nisu Farmaceuti bezglava momčad, niti momčad bez ideje. I zato Mario Gregurina zaslužuje rečenicu više od rezultata. Mlad, miran, jasan. I možda najveća stvar koju Slaven može napraviti nije nova rekonstrukcija rostera, nego odluka da vjeruju njemu. Jer najveći potencijal neke momčadi ne mora uvijek biti na terenu, ponekad može sjediti i na klupi.

Rijeka je, s druge strane, opet tamo gdje se navikla pojavljivati. Četvrto finale u pet sezona nije slučajnost, to je — navika. Govor tijela nakon stanke je dobar, iako Dantas tek treba uhvatiti staru formu, a napadači početi zabijati u kontinuitetu. Dobre stvari ne događaju se samo na terenu. Mural Vita Trkulje na Rujevici je uklopljen kao dodatni sloj identiteta, a gotovo 6.000 ljudi na tribinama potvrđuje da se ovoj momčadi vjeruje. Na radni dan, protiv 'već viđenog' Slavena — i dalje je to veza koja traje. A kad su momčad i tribina jedno, sve je lakše.

No, sada na stol Victora Sancheza dolazi glavno jelo: Dinamo.

Najbolja momčad u Hrvatskoj ove sezone. Forma, širina, kvaliteta.. Sve imaju. Ali, nogomet ima jednu manu — igra se na terenu. A ako postoji jedna momčad u Hrvatskoj koju nitko ne želi kao protivnika u jednoj utakmici — onda je to Rijeka. Uostalom, zar smo zaboravili Aldo Drosinu i posljednje finale Kupa na jednu utakmicu između Rijeke i Dinama? Bišćan, Bjelica, Kvržić… Dinamo jači na papiru za nekoliko razina, ali Rabuzinovo Sunce prošlo je tunel Učka, ne i Tuhobić. Uostalom, ako je netko slučajno zaboravio: finale nikad nije priča o boljem, nego o spremnijem, gladnijem, pametnijem. O onome tko zna igrati takve utakmice.

I zato, baš zato ova protiv Slavena možda neće ući u pamćenje. Ali će se jednog dana jako dobro uklopiti u priču...