Kad Miki kaže da se boji

Postoji jedna misao koja i danas, više od četrdeset godina otkako je bila aktualna, povezuje naizgled nespojivo – Hajduk i Liverpool.

Ne mislim pritom na onu tragikomičnu epizodu dok je Ćiro Blažević uoči uzvrata pretkola Lige prvaka protiv Debrecena gromko urlao kako „zahtijeva“ Liverpool u idućem pretkolu; samouvjeren da će u Splitu pregaziti Mađare iako su im ovi u prvoj utakmici već očitali nogometnu lekciju i porazili ih s uvjerljivih 3:0. Uzvrata se svi sjećamo kao jedne od najvećih sramota Hajduka u njegovoj povijesti.

Jedan od najvećih navijačkih stereotipa u Britaniji, ali i šire, je kult ličnosti Liverpoola kao povijesnog teškaša, čiji navijači i dalje promatraju svijet kroz prizmu kluba koji je gotovo pa „preplaćen“ na uspjeh. Problem je što nogomet i uspjeh u nogometu ne diktiraju povijesne zasluge već, pogotovo danas, rad, novac i raspolaganje njim. Neki objektivniji navijači Redsa, svjesni težine balansiranja između održavanja identiteta i pronalaska adekvatnog načina za održavanje konkurentnosti u vrhu komercijalno najeksploatiranije lige svijeta, čak spominju kako im je onaj naslov prvaka Europe 2005. došao kao dodatni uteg objektivnosti. Taj čudesni trijumf i jedna noć u Istanbulu, koja je – kao i čitav put Liverpoola - objektivno bila više anomalija nego realan rasplet događaja vratila je mnoge od njih preko noći u iluziju da su Liverpool Rush, Dalglish i Souness, a ne klub koji je te sezone završio kao petoplasirana ekipa Premiershipa, sa gotovo četrdeset bodova zaostatka za vodećim Chelseajem.

S podjednakim teškoćama, vječno raščetvoreni između povijesnog uspjeha i turbulentne sadašnjosti aktualnoj materiji pristupaju navijači Hajduka; barem njihov dobar dio. Nesvjesni da se dvadeset godina sustavnog devastiranja nekadašnjeg etabliranog europskog kluba jednostavno ne može u kontekstu našeg tržišta korigirati nekakvim „čudesnim“ filantropom s naizgled neograničenim kapitalom, dio Hajdukovih navijača klub naprosto vide kao „povijesnog zaslužnika“, vječno držeći Ivićev Hajduk i nogomet koji je tada bio aktualan kao referentnim pojmom klupskog ideala.

„Nikad više igrača ka šta je bia Baka“. Ili Kennyja Dalglisha, kako vam draže.

Osim što je bilo. Kult Milana „Mikija“ Rapajića u gradu pod Marjanom veći je od svih gradonačelnika i župana još otkako je taj rođeni Posavac ispisao povijest onim legendarnim pogotkom Croatiji, točno dvanaest sekundi nakon što ga je trofejni trener Katalinić uveo u igru. Hajduk je tada bio klub koji je igrao četvrtfinale Lige prvaka, a Miki je ostao ideal, pojam za svakog nogometnog romantika koji sanja povratak Hajduka na te staze slave. Milan se vratio na Poljud nakon kraja igračke karijere, uglavnom kao posrednik u transfer-pregovorima, računajući na „težinu“ svog imena i njegove konekcije po nogometnoj Europi, ponajprije u Italiji i Turskoj gdje je također ostavio itekakav trag.

Ljubav je slijepa, velikom većinom zasnovana na neobjektivnosti i konceptu protekcije osobe ili općenito predmeta obožavanja pod svaku cijenu. Nisam otac, stoga ne mogu pojmiti taj osjećaj privrženosti koji nadmašuje sve biološke i emotivne granice koje čovjek osjeća prije dolaska potomka, ali vjerujem roditeljima dok mi pokušavaju predočiti taj uzvišeni osjećaj sa sjajem u očima. Sličnim, doduše ipak ne toliko intenzivnim, kojim primjerice zaluđeni navijač gleda u teren dok pjeva onu navijačku o vječnom životu „Hajduka, Boga i nikog više“. Baš kao što navijači, često neobjektivno, pristupaju ovom mukotrpnom tranzicijskom periodu u kojem se klub s njima kao partnerima nastoji što prije vratiti na trofejne puteve, tako se i Miki Rapaić pronašao u vrtlogu emocija i podijeljenog (kulta) ličnosti.

Sir Alex Ferguson je jednom prigodom prepričavao anegdotu dok je pokušavao dovesti Paola Maldinija iz Milana na Old Trafford. Pregovori, ili barem njihov pokušaj, vođeni su s Paolovim ocem, također legendarnim Cesareom Maldinijem. „Cesare je bio čovjek koji je izazivao strahopoštovanje“, pričao je Ferguson. „Pokušao sam inicirati nekakve pregovore, ali Cesare mi je na spomen eventualnog transfera samo odmahnuo glavom. Rekao mi je: moj djed je Milan, moj otac je Milan, ja sam Milan i moji sinovi su Milan. Zaboravi na to.“

Kada ostavite bez riječi čak i takvog tipa kao što je Sir Alex Ferguson, znate da tu nije bilo šanse.

Ne mora čuditi takav pristup Maldinija starijeg; njegov znak jednakosti između kluba tolike stature i svoje obitelji, odnosno sebe zbilja mogu zvučati logično za čovjeka koji je gradio obiteljsko nasljeđe gradeći Milan. Dinastija koja je u klubu bez prestanka još od 1954. godine, koja je klubu podarila jedanaest naslova prvaka i šest titula prvaka Europe prekinuta je, barem igrački, prošlog ljeta. Christian Maldini, dvadesetogodišnji Paolov sin, dobio je slobodne papire iz akademije Milana zbog činjenice da ipak nije na razini potrebnoj da doživi probitak u prvu momčad. Bez neke velike pompe Christian se razišao s klubom, rekavši da „mu otac pomaže, ali na kraju dana on donosi odluke“ i kako je „spreman na sve načine pomoći svom novom klubu“. Danas nastupa za niželigaša Pro Sesto.

Ljubav i dinastija su prenosivi, ali geni nisu.

S tim se pak ne slaže Milan Rapaić, koji je ušao u otvoren obračun sa svojim bivšim klubom oko pitanja budućnosti svog sina Borisa, 19-godišnjeg igrača Hajdukove rezervne momčadi. Njegovom ocu je sporno što je struka u Hajduku procijenila da Boris ipak ne posjeduje dovoljne kvalitete za probitak u prvu momčad, te da su ga spremni otpustiti uz uvjet da budući klub plati naknadu za razvoj. Inače, Boris Rapaić je godinu i pol dana proveo na posudbi s pravom otkupa u milanskom Interu, koji je platio i odštetu za tu epizodu, ali na kraju je vratio mladića u Split pošto su i oni procijenili da Rapaić junior ipak nije iskakao iz prosjeka Primavere.

„Računao sam da će Boris u Hajduku najbrže i najsigurnije napredovati i da će imati od toga koristi i on i klub, te da će od ljudi iz Poljuda dobiti vjetar u leđa, a dobio je - buru u prsa. Oni su najveći anti-alkemičari na svijetu“, bjesni Milan, dok iz Hajduka poručuju kako su sve o igraču obznanili i kako se nemaju namjeru prepucavati po medijima. Slični komentari su izostali dok se Boris procjenom struke u Milanu ipak morao vratiti u Hajduk. 

Boris se nije dakle uspio po povratku nametnuti ni rezervnoj momčadi Hajduka, koja je bez njegovog doprinosa izborila plasman u 2. HNL. Iako je prošlo ljeto po povratku obećavao iskorak, bio u rotaciji priprema prve ekipe, do navedenog probitka nikada nije došlo. Ispred njega se profiliralo nekoliko mladih igrača, a njegov nekadašnji suigrač iz generacije omladinske škole, Nikola Vlašić, već je zabilježio stoti nastup u dresu prve momčadi. Drugi, Andrija Balić, već više od godinu dana čeka prigodu u Udineseu, u koji je prošle zime prošao za 3 milijuna eura. U današnjem kontekstu igrač koji za pola godine puni dvadeset već ipak izlazi iz domene „formativnih godina“.

Mnogo se dvojbenih, kontradiktornih i ishitrenih izjava moglo pronaći u današnjem intervjuu Milana Rapaića Slobodnoj Dalmaciji, ali izjava koja je bitna za shvaćanje problematike nerazvijene distinkcije kod igrača koji svoj kult očito izjednačava s klupskim je ova:

„Igrao sam u Fenerbahčeu, dolje sam u Turskoj još uvijek “bog” i umjesto da Borisa, ako ni zbog čega a onda zbog imidža kluba, povedu na pripreme u Tursku jer bi tema svih tamošnjih novina bila da sin nasljeđuje oca, oni ga skinu s popisa putnika!?“

Podrazumijevati da je logičan slijed etabliranja mladog igrača da ga klub vodi na pripreme zbog prisilnog razvijanja obiteljske dinastije govori da Milan Rapaić nažalost nema visoko mišljenje o Hajduku, a da to pritom nije zbog načina rada aktualne klupske Uprave. Jer ukoliko netko smatra da je bogomdano pravo iskorištavati klub za promociju njegovog prezimena preko leđa svog sina, onda čemu struka? Čemu treneri s UEFA Pro licencama, čemu restrukturiranje Akademije i selekcije, ako je u konačnici kult ličnosti sve što je vrijedno da stane iznad tih, za ovakve klubove temeljnih stvari? To je zamka u koju se Miki, ali i mnogi bivši igrači redovito upletu.

Nije sada bitno ni hoće li Boris eventualno uspjeti u nekom drugom klubu, jer se njega ne treba uvlačiti u ovu priču, već pristup njegovog oca. Kakav bi to klub trebao biti ako je osobni interes kontradiktoran interesu razvitka kluba? Zar to uostalom ne bi trebala biti osnovna odrednica povratka na stare staze slave po načelima transparentnosti i distinkcije od svega što je klub krasilo dvadeset godina ususret ustoličenja demokratske Uprave: klijentelizma, nepotizma i korupcije? Jer koliko god to bilo teško priznati, Miki se ovdje ozbiljno koristi svojim izgrađenim kultom ličnosti da progura ideju o „prihvatljivoj“ razini nepotizma, u kojem prezime očito vrijedi više od struke. "Miki je kralj", ali ne smije biti apsolutist. Njegovo lamentiranje o tome da aktualna Uprava "slavi treće mjesto kao uspjeh" nije ništa nego tendenciozno podbadanje lišenog bilo kakvog konteksta, ali i revizije. Jer postoje oni koji misle da se povratak na staze slave poslije dvadeset godina razaranja zaslužuje nekakvim meritokratskim putem, ali postoje i oni koje srećom treće mjesto ne zadovoljava, jer misle da Hajduk mora i može bolje; pritom isključivo radom i napretkom po gorespomenutim načelima transparentnosti i nikako drugačije. 

Oh life, it's bigger

It's bigger than you

And you are not me

Stihovi su to pjesme „Losing My Religion“, kultnog sastava REM. Jer ako Miki smatra da mu njegov „božanski status“ koji je zavrijedio kao igrač garantira uzimanje kluba u status taoca zbog osobnog interesa svog sina, onda mu s velikom tugom moram reći da će u tom „vjerskom sukobu“ gore proći on.

Jer na čuvenoj krilatici s Cocinog barjaka piše da u toj besmrtnoj hijerarhiji vječno žive samo „Hajduk, Bog i nitko više“. 

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!