Kad ideja padne, ostanu ratnici! Rijeka je zaslužila što je dobila, a Sanchez ostaje gladan Riera

Celje je odigralo korektnu utakmicu, ali za slavlje na Rujevici trebalo im je više od korektno. Franko Kovačević je živa vatra, dah zastane ne samo kad primi loptu, već dok ona putuje prema njemu, ali je isto tako prilično jasno kako još uvijek nije na 100 posto nakon jedne blaže ozljede koja ga je malo usporila. Nedostajao je Celju kapetan i standardni reprezentativac Karničnik, dok su iz nekog razloga cijelu utakmicu s klupe odgledali Lisakovič i Požeg Vancaš. Imao je Riera ideju, vidjelo se to u prvih 45 minuta, ali utakmica nije simulacija, a to je Sanchez iskoristio. I s kvalitetnim reakcijama je vodu usmjerio na prema plavo-bijelom mlinu. Da, Rijeka je u prvom dijelu bila malo rezervirana, ali se u nastavku u potpunosti razuzdala. Kad je u 30. minuti izdržan onaj najveći, najopasniji i najkonkretniji napada gostiju iz Celja, praktički je već tada postalo jasno da Rijekina utvrda neće pasti te je jedino pitanje hoće li u narednih 60 minuta oni uspjeti srušiti suparničku?

A onda su odgovor na to pitanje u razmaku od 12 minuta ponudili Adu-Adjei, Petrovič te Fruk.

Fluidna Rijeka znala je da se mora kretati ili će umrijeti, a iako je i sama igra bila bolja nego u nekim prethodnim utakmicama, za pobjedu su opet najzaslužniji bili prekidi. Koji su u modernom nogometu isto što je nekoć bila dobra povratna lopta – pola gola. Radeljić je sjajno skočio kod prvog gola, kod drugog je bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, dok je treći pogodak došao na valu crvenog kartona koji je u odsvirao kraj utakmice. Riječani su dva od tri svoja pogotka postigli iz prekida, identično kao što je to bio slučaj protiv Vukovara 1991. Očigledno je to nešto novo normalno podno Učke. Fruk? Maestro je stvarno poseban, ali više ne vrijedi da Rijeka ne može do pobjede ako on ne odluči sve riješiti sam. Polako, ali sigurno, sve više iskaču neki drugi igrači, od Malog mađioničara Samuelea Vignata, nadahnutog Ante Oreča pa do nevjerojatno raspoloženog Stjepana Radeljića. Rijeka ne samo da je prvi put ove sezone vezala tri pobjede, već su još jednom pokazali da najbolje igraju – protiv najboljih. A to je kvaliteta koju nemaju svi. 

Ono što Riječane također može posebno veseliti jest ta jedna posebna ‘vibra’. I to možda čak po prvi put ove sezone. Rijeka više nije samo Toni Fruk, a to je velika zasluga trenera Victora Sancheza, Rijekinog profesora Baltazara. A ono kako je Grad Rijeka bila inspiracija za stvaranje Baltazar Grada, isto tako je Rujevica inspiracija Victoru Sanchezu za pobjede koje će se još neko vrijeme pamtiti. Znali su Riječani da će u nekim trenucima utakmice patiti, ali znali su i da se moraju kretati te da nemaju druge opcije biti efikasni kad se ponudi prilika. I u tome su uspjeli.

Ideja Alberta Riere krahirala je na Rujevici, a Rijekini ratnici ostali su neokrznuti. Sanchez? On je i dalje gladan Riera. I navijači se nadaju da je svoju najveću zamku spremio za kraj tjedna. Podrška s juga Aldo Drosine bit će ogromna, ali i nužna, jer Sanchezova glad nije nestala, samo je preusmjerena. Jedan Riera je pao, ali rat još traje. I to na tri fronta. Trener Rijeke jako dobro zna i da se momentum ne čuva riječima, nego ponavljanjem istih principa – pokretom, disciplinom i hladnom glavom kad najviše boli. Rijeka još uvijek nije savršena, ali je živa, gladna i u pokretu. A dok je tako, dok ideja možda i padne, ali ratnici ostanu stajati, Rujevica ima pravo vjerovati da je izvedba protiv Celja početak onog nečeg velikog što tek dolazi…