Kad bi u nogometu uvijek pobjeđivao bolji, vjerojatno ga nikada ne bismo gledali
Vrijeme Čitanja: 5min | sub. 16.11.24. | 08:00
Mladi Vatreni prespavali su uvodnih 10 minuta, potom su odigrali kvalitetnih pola sata, nakon čega je njihova igra bila takva da smo na sve načine pokušavali oči zadržati otvorenima do kraja susreta. I ne, nisu Gruzijci bolji, nisu kvalitetniji, nisu tehničko-taktički obučeniji i talentom obdareniji, ali su ovog petka bili gladniji. I pametniji.
Čovjek što je iskusniji, to sve više počinje shvaćati one stare, narodne izreke. Jedna od njih kaže da majka nije klela sina što je kockao, već što se vadio, a baš ta izreka, doduše, malo parafrazirana, prva nam je pala na pamet kad smo skupili misli nakon ogleda kojeg su mladi Vatreni odigrali u Tbilisiju. I gdje su zasluženo poraženi, usprkos konstataciji izbornika kako su njegovi izabranici ‘bolja momčad’.I u redu, možda i jesu ‘bolji’, individualno kvalitetniji, tehničko-taktički obučeniji te talentom obdareniji, ali to ne znači da su samo na temelju toga trebali slaviti. Kad bi ‘biti bolji’ uvijek bilo dovoljno za pobjedu, onda nogomet ne bi imao smisla, zar ne? Da, imala je Hrvatska nekoliko prilika, postojali su neki trenuci kada je pogodak ‘visio u zraku’, ali ovoga puta oslanjanje na individualnu kvalitetu nije urodilo plodom. I to dugoročno nikada ne bude dobitna oklada.
Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)
Iako, što to točno znači ‘mi smo bolji’? Da, naši igrači igraju u većim klubovima, naši igrači imaju veći potencijal, naši igrači imaju veću razinu razumijevanja igre i veći vic, ali koliko smo se samo puta uvjerili da sve to ne mora značiti baš ništa. U nogometu, prije svega, treba imati poštovanja. Prema protivniku, ali i prema lopti. Ako nekome to ‘prema lopti’ nije najjasnije, u prijevodu to označava odnos na terenu. A taj odnos je bio prilično izražen kod Gruzijaca. Koji su tehnički slabiji, ali su zato spremni ići iznad svojih granica, koji se pojedinačno ne mogu uspoređivati s Hrvatima, ali im zajedničkim snagama mogu parirati.
Prvih 10 minuta Hrvatska je prespavala, a za to su kažnjeni pogotkom. Koji je, istini na volju, splet nesretnih okolnosti, ali za kojeg se isto tako ne može reći da je nezaslužen. Nakon toga je igra mladih Vatrenih živnula, šteta one Zvonarekove grede i sjajne prilike Frigana, jer utakmica bi sigurno otišla u nekom potpuno drugom smjeru da je ishod tih akcija bio drugačiji, ali kad se već do poluvremena nije došlo do poravnanja, onda se očekivao furiozan start drugog dijela s kojim se trebalo poručiti Gruzijcima – dobili ste prvo poluvrijeme, ali drugo će biti hrvatsko. A takva odluka i takav gard je izostao.
Doduše, postojala je nada da će, kako utakmica bude odmicala, Gruzijci gubiti na snazi, nesvjesno se povući, a da će to onda Hrvatska kazniti. Ali, onda se dogodila ta 61. minuta...
Poput Mad Maxa istrčao je Nikola Čavlina iz svojeg 16-erca na kojih 25-30 metara pa onda, kao da je riječ o pioniru nekog niželigaškog kluba koji igra svoju prvu utakmicu u životu, grubo pogriješio. Za njega ovaj petak nije bio izuzetak, nastavio je s predstavama kakve smo od njega već nebrojeno puta vidjeli ove sezone, ali isto tako se treba reći kako malko svoje prste u ovom crvenom kartonu ima i izbornik Olić koji status Nikole Čavline ni sekunde nije propitkivao usprkos tome što je on u Osijeku – zabetoniran na klupi. I jedno je kad neki napadač ne igra u klubu, ali zato uživa povjerenje izbornika, dok je ista situacija s vratarom kao glavnim likom priče ipak nešto drugo. Jedino što sigurno Čavlina već neko vrijeme radi je križanje datuma na kalendaru do otvaranja zimskog prijelaznog roka. Posudba će se u siječnju prekinuti, Čavlina će ponovno u navigaciju upisati ‘Maksimirska 128’, a iako se u kuloarima moglo načuti da bi mu Bjelica voljan pružiti priliku (ispočetka kao drugom vrataru), sve silne pogreške koje je napravio u prvom djelu sezone, a naročito ova u Tbilisiju u utakmici koja je za njega vrlo vjerojatno posljednja u kalendarskoj 2024., kapetanu mladih Vatrenih su Maksimir učinili tek usputnom stanicom prije odlaska na neku novu posudbu. Možda opet na Kajzericu, tko zna...
I tu se onda opet vraćamo na početak. Nije problem što su se i Skočić i Olić okladili na Čavlinu, problem je što se isto tako ‘pružanjem neupitne potpore’ istovremeno s njim pokušavaju izvaditi. Čavlina jednostavno nije tip vratara koji ima konstantu, u više od 120 utakmica u seniorskom nogometu, a to je stvarno jako puno za nekoga tko je nedavno proslavio 22. rođendan, previše je puta ispao direktan krivac za pogodak. U Lokomotivi, Osijeku, sada i reprezentaciji... Ove godina za njega je bila iznimno razočaravajuća, a svojim nedavnim medijskim istupom smanjio si je broj ljudi koji su stajali u njegovom kutu i koji su bili u stanju papagajski ponavljati kako ga treba pustiti da griješi kako bismo od njega jednog dana mogli očekivati nas spašava. No, taj dan možda nikada ne dočekamo, jer opasno se Čavlina primaknuo granici koju kad jednom pređe, više povratka neće biti. I da, da ne bi bilo zabune, nitko ne govori da nema kvalitetu i da nije talentiran, ali isto tako ne pamtimo nijednog hrvatskog vratara koji je toliko puta u njegovim godinama pogriješio, a da mu se onda sve nekako pravdalo.
Iako je ta 61.minuta preokrenula utakmicu, Čavlina nije isključivi krivac zašto se Hrvatska našla u prilično zahtjevnoj poziciji uoči uzvrata na Rujevici 19. studenog. Jer, možda griješimo, ali nešto se igralo i sat vremena prije tog ‘sasijecanja’ hrvatskog Mad Maxa. A i poslije.
Ne treba se zavaravati, situacija uoči uzvrata nije dobra. I ne, Olićeva teza ‘ništa ne bi bilo gotovo ni da je završilo 0-1’ nije nešto pored čega bismo stavili potpis, jer takav ‘spin’ može se koristiti baš u svakoj situaciji. U redu, na izborniku je da podigne moral, da napuni jedra mlade reprezentacije, ali sada je priče dosta, sada treba djelovati i pokazati zašto mu svi u Savezu vjeruju, zašto ga mediji podržavaju, zašto ga igrači slijede. Utakmica na Rujevici je njegova utakmica. Hoće li uspjeti, nismo baš 100 posto sigurni, ali rado bismo s njim u svibnju sljedeće godine negdje u Slovačkoj popričali na temu kako mu je uspjelo okrenuti stvari na naš mlin...