Josip Radošević za Germanijak: “Ni za čim u karijeri ne žalim. HNL? Jako puno napredovao, ali ima mjesta biti još bolji“

Kada je prošle zime potpisao za Istru 1961, nogometni fanatici u Hrvatskoj bili su iznenađeni njegovim dolaskom. Na kraju krajeva, nogometaš koji je svojevremeno bio veliki talent Napolija i ima nastup za Vatrene. Štoviše, Radošević je aktivni igrač koji trenutačno ima najviše nastupa za Brondby u povijesti kluba. Ispred njega je tek Per Nielsen, koji ima 230 nastupa, tek četiri više od Splićanina. No, Josip nije lovio rekorde, već, kao obiteljski čovjek, stavio je najbliže na prvo mjesto i vratio se u Hrvatsku.

„Postojala je obostrana želja, i moja i Istrina. Na kraju se sve sretno riješilo. Ja sam ovdje iznimno sretan s obitelji. Oni su mi bili najvažniji. Jako smo dugo vremena proveli u inozemstvu, a najstarije dijete mi je krenulo u školu i to mi je bio jedan od glavnih motiva za povratak.“

Nakon što je otkrio razloge povratka, okrenuo se i životu na najvećem hrvatskom poluotoku, kao i nogometu na njemu.

„Istra je predivna regija. Osim toga, Istra se diže i kao klub, što smo i prošle sezone potvrdili. U ovu smo ušli malo sporije i imali smo manjih problema, ali sve je to normalno. Ovo je jedan uobičajen proces, ali mi imamo veliku kvalitetu unutar momčadi. Pokazali smo to ranije, a pokazat ćemo i opet. Dečki su voljni raditi i trenirati. Treba nam samo strpljenja i sve će sjesti na svoje mjesto. Ali, gdje ima volje i želje, rezultat neće izostati i, uz Božju pomoć, sve će biti u redu“, kritički se prema dosadašnjem dijelu sezone osvrnuo Radošević.

Njegovih 226 nastupa za Brondby postavilo ga je na čelo ljestvice najznačajnijih stranaca u povijesti danskog giganta. Uz devet pogodaka i trinaest asistencija, kruna mandata došla je u sezoni 20./21., kada je s momčadi uzeo naslov prvaka, nakon 16 godina posta, još od sezone 04./05. I sam priznaje, Dansku nije bilo lako napustiti.

„Nije nikako bilo lako otići. Danska je, kao i Hrvatska, predivna zemlja za život i jako je posložena. Kod njih se rad jako puno cijeni. Tko ima volje i tko je radnik, zasigurno može svoje mjesto tamo pronaći. Cijene se red, rad i disciplina. Iako je sam odlazak bio težak, u drugu ruku, ostvarili smo jako puno toga. A i po pitanju obitelji, gledao sam širu sliku i zaključio da je tako najbolje. Po dolasku, lako sam se i ovdje snašao. Napravili smo i u Istri jako puno dobrih stvari prošle polusezone. Neki su ovog ljeta otišli, isprofilirali se, a neki tek trebaju doći do toga. Ali, to je sve proces koji treba proći, najvažnije je da ima kvalitete.“

Radošević protiv Sparte (REUTERS/David W Cerny)

S obzirom na to da je jako dug period igrao u Danskoj, uz njega su stasali i brojni mladi igrači. Primjerice, Anis Slimane, tuniški reprezentativac igrao je s njim u paru. Bio je tu i Hakon Evjen, Norvežanin koji je iz Brondbyja otišao u Bodø/Glimt, za koji je u prvom kolu Lige prvaka odigrao svih 90 minuta protiv Slavije Prag. Kao iskusan igrač, jedan je oslonaca pulske momčadi, ali, kako i sam kaže, on nije tu da bi nekoga mentorirao, već da iskustva dijeli s njima, jer se radi o iznimno kvalitetnim pojedincima.

„Ja ne doživljavam ovo kao mentorstvo. Meni je, prije svega, želja biti dobar suigrač i s njima dijeliti, kako dobre, tako i loše trenutke. Osim toga, ja moram biti najbolji što mogu biti, a ostalo će doći s vremenom. Svi ti dečki: Maurić, Ayuma, Robertsson... Oni su iznimno pametni i sposobni. Naravno, pokoja riječ može im puno značiti, ali dovoljno su inteligentni da shvaćaju određene situacije i sami. Imaju zdrav odnos prema nogometu i to je najbitnije“, pun je pohvala za svoje mlade suigrače bio Radošević.

Dva se puta Radošević vraćao u domaće prvenstvo. U sezoni 14./15., došao je u Rijeku kao posuđeni igrač Napolija, a iz Salzburga se vratio u Hajduk kao slobodan igrač tri sezone kasnije. Njegov pogodak Evertonu na Poljudu u drugom mandatu u dresu Splićana i danas se vjerojatno prepričava kao jedan od najljepših pogodaka na tom stadionu u posljednjih nekoliko godina. Upravo zbog dva povratka, Radošević je možda i najbolji sugovornik za usporedbu HNL epoha kroz posljednjih 15-ak godina, tim više jer je zapaženu ulogu igrao i u inozemstvu.

„Kvaliteta nogometa se jako podigla. No, sve je to normalno i očekivano. Ako nećete pratiti razvoj i ulagati u sebe, doći će netko drugi, uložiti i preskočiti vas. Konstantni napredak mora postojati i drago mi je da je u Hrvatskoj tako, jer je u tome smisao. Nije sve idealno i i dalje ima prostora za napredak“, uvodno je rekao veznjak pa istaknuo gdje vidi mogućnost najvećeg napretka.

„Ono gdje bi mogli biti još bolji jesu nogometni tereni. Tu se stvari konkretno mogu najbolje riješiti i tu bismo mogli biti još bolje. Primjerice, u Danskoj nema toliko sunca i oni nemaju vremenske uvjete kakve mi imamo. Ovdje je zima puno slabija nego gore, pa opet, mi zimi nemamo adekvatne terene za treninge. Nije u potpunosti jasno, kako oni u Danskoj, gdje su minusi, uspijevaju takve stvari riješiti? S time, imali bismo manje ozljeda, nogomet bi bio još bolji i kvalitetniji i sve bi to izgledalo još bolje“.

Baš kao i njegov suigrač, Smail Prevljak, s kojim smo razgovarali prošlog tjedna, i Radošević je kao mlad igrač otišao u inozemstvo. Svega tri mjeseca nakon debija za Vatrene, veznjak je potpisao za Napoli. Razlozi dvojice suigrača bili su različiti. Hajduk je imao financijskih problema, a tada su, u relativno kratkom periodu, otišli Ante Vukušić, Mario Pašalić i Josip Radošević. Danas je rođenom Splićaninu 31 godina na leđima i, s ozbiljnim zaleđem iza sebe, na odlazak iz Hrvatske prije više od 10 godina gleda puno drugačije nego tada.

„Sada, kad su neke godine prošle, kada se vremenski i fizički odmaknete od svega, na situaciju gledate drugačije. U tom trenutku, nije bilo puno izbora. Lako je danas gledati i komentirati je li to bio loš ili dobar potez, ali ja tada nisam imao izbora. Na primjer, možemo mi gledati jesam li trebao ići u neki razvojni klub, ali postoji i druga strana medalje. Mogla se dogoditi i neka teža ozljeda i moja karijera je mogla završiti. Čudni su putevi i iznimno je teško govoriti o tome što bi bilo, kad bi bilo“, zrelo je rekao Radošević, što nimalo ne čudi, jer se radi o iznimno razgovornom i otvorenom čovjeku, koji je, od samog početka intervjua, tražio otvorenost i ni s jednim pitanjem nije imao problema.

Da se situacija može razlikovati ne samo od kluba do kluba, već i od igrača do igrača, svjestan je i on sam, ali odlučno tvrdi kako ni za čim u karijeri ne žali.

„Sigurno je bolje ići stepenicu po stepenicu. Talijanska liga generalno slabo trpi mlađe igrače, a još manje one koji nisu domaći. Teško je istrpjeti mlade, jer je to dugotrajan proces, koji je teško održiv ako se love rezultati. Neke lige puno više ovise o prodaji i spremne su trpjeti greške ako će na igraču zaraditi. Ja sam sretan sa svime što sam prošao. U svakom sam klubu nešto naučio. Neke su se stvari morale dogoditi, ali ja ne žalim ni za čime.“.

Kao netko tko je prošao život u Italiji, Španjolskoj, Danskoj, a sada i treći priobalni grad u Hrvatskoj, istaknuo je kako nema najdraži grad, ali da je u Puli njemu i njegovoj obitelji sve nadohvat ruke i da mu je to najbitnije.

„Svugdje sam uživao. Ovdje mi je lijepo s obitelji i uživam u onom što radim. Ako ne uživate u poslu, onda ne možete dati svoj maksimum. Ja sam sretan, Pula je predivan grad i imamo sve potrebno za obiteljski život i to je nekako najbitnije. Istra, kao regija, nudi jako puno mogućnosti i zaista sam se tu lijepo smjestio“.

Osim naslova s Brondbyjem, ovaj veznjak ima i brojne druge trofeje u vlastitoj vitrini: Prvenstvo i Kup s RB Salzburgom, Kup s Hajdukom, kao i Coppa Italiju s Napolijem. Njegove ambicije u Puli u velike, a Radošević, čini se, živi po mantri „Da bi mijenjao svijet, moraš početi od samog sebe“. U prvi je plan istaknuo kako mora on dati svoj maksimum, kao i njegovi suigrači, a nakon toga će sve biti kako spada.

„Imam veliku želju za napretkom i želju pomoći momčadi. Neki od njih će ostvariti transfer dalje, doći će neki novi, a Istra će ostati. Mi želimo pružati kvalitetne izvedbe, onakve kakve smo pružali prošlog proljeća. Ako budemo pravi, imamo se čemu nadati. S pravim pristupom, doći će i dobri rezultati. Moramo ostvariti stabilnost, jer bez nje, ne možemo očekivati ništa“, zaključio je Radošević.

Ni približno sličan Josip Radošević nije igraču s početka teksta. Okusio je inozemstvo i trofeje te prošao razne stvari prije povratka u Domovinu. Ovakvom zrelošću i pristupom može povesti primjerom svlačionicu, a nedvojbeno je i kako će treneru Oriolu Rieri biti poput produžene ruke na terenu u pokušaju preokreta loše sreće na početku ove sezone.