Jakirović za Germanijak: “U Dinamu sam htio Miereza, Pašalića, Šotičeka, Radeljića, Galešića i Fruka - ne znam zašto nisu došli”

Dogovor je bio jasan – treba vremena da se stvari slegnu, da se emocije ohlade i da se priča o 13 mjeseci Dinama posloži u glavi. Tri puta smo u međuvremenu pili kavu, pokušavali pretočiti misli u suvislu rekapitulaciju svega, ali svaki put je Sergej Jakirović bio na istom tragu – još nije sazrelo. Nije vrijeme.

Zadnji put sjedili smo u "Potteru", kod Ante Rukavine na Kennedyjevom trgu. Kava za kavu, priča za priču, par sati ćakulanja o svemu i svačemu, ali sve u “offu”. I bilo je jasno – Jakir zazire od medija, barem zasad.

“Dobro mi je ovako. Ono što sam prošao u medijskom smislu ostavilo je traga. Previše sam bio u fokusu, stalno su izlazile neke ankete, izmišljali su se skandali... A realno, došli smo iz zone komfora i napravili rezultat. To je činjenica, ma koliko se netko trudio minimalizirati ili omalovažavati to što smo uspjeli. No, neka im. Ako su oni sretni, tko sam ja da sudim...”, govorio nam je tada Jakirović.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

I osjećala se ta gorčina. Nije ona plakala nad sudbinom, ali nije je bilo moguće ni ignorirati. Jer činjenice su jasne – dobio je otkaz u trenutku kada je ispunio sve ciljeve koje je Dinamo pred njega stavio. Dva domaća trofeja i Liga prvaka...

Rastali smo se dok je imao ozbiljnu ponudu iz Poljske, dogovor je bio da intervju radimo u Varšavi. No, sudbina je imala drugačiji plan. Jakir je u međuvremenu otišao u Tursku. A onda, u četvrtak, stigla je poruka.

“Hoćemo li?”

Sergej Jakirović nije zaboravio dogovor. A, ruku na srce, nismo ni sumnjali. Takav je dojam ostavljao od prvog dana – čovjek koji stoji iza svojih riječi. Takav je bio u Zrinjskom kada smo se upoznali, takav je bio na Rujevici kada smo znali pričati, takav je bio i u Dinamu. Igrače možeš prevariti samo jednom, a Jakira u Maksimiru nisu pamtili po izlizanim frazama. Hodnici, svlačionica, pa i ona "pušačka soba", svi su imali isto mišljenje – zna, zna kako treba, zna kako s ljudima. I zna točno što želi.

I dok se Jakirović senior povukao iz svjetala maksimirskih reflektora, drugi je u njih zakoračio – i to u velikom stilu. Dok je tata Sergej tražio mir i reset nakon Dinama, te krenuo u novi početak u Turskoj, sin Leon je u srijedu eksplodirao na velikoj sceni. Dva gola Barceloni nije bilo dovoljno za pobjedu, ali bilo je dovoljno da se priča o novom Jakiroviću u Maksimiru poprimi novi kontekst.

Sergej Jakirović nije gledao utakmicu iz Barcelone. Imao je trening u Kayserisporu. No, kada je završio, ušao je u svlačionicu, izvadio mobitel – i ostao u šoku. Šezdeset poruka. Pogled na ekran – 'Jakirović 0-1'. Poruka ispod – 'Jakirović 1-2'. Taj trenutak, kaže, nikada neće zaboraviti.

“Nije bilo ponosnijeg oca u tom trenutku”, priznaje pa nastavlja:

“Znam što je Leon prošao da dođe na ovu razinu, kao što znam da je još dug put pred njime. Pun izazova, zamki i stresa. Drago mi je zbog cijele momčadi. Zbog Ice Banovića koji je vodio tu generaciju, zbog Kristijana Polovaneca koji je nastavio tim putem i Ive Milića koji je sve to nadgledao. Treba im dati podršku jer to je put kojim Dinamo mora ići... Okrenuti se svojoj djeci. Stranac? Da, ako je za prvih 11. Ako nije - imaš dovoljno svojih da ih učiš”, tumači Jakirović koji se kasnije te večeri čuo sa sinom.

“Rekao sam mu da je pokazao da može raditi razliku. Da ostane skroman, ponizan i da radi što više jer samo uz rad može doći do onoga što želi”.

Pitamo ga za ovaj dio “znam što je Leon prošao da doše na ovu razinu”. Uzeo je trenutak, dva pauze pa zaključio:

“Malo koje dijete bi ostalo normalno da mu je tata trener. Leon je ostao. Zapravo, ja sam se najviše šokirao u utakmici protiv Milana u Ligi prvaka. Nažalost, to je tako u Hrvatskoj. Kada Fabio Cannavaro gurne Leona Jakirovića u vatru, to je prepoznavanje talenta. Kada ga ja stavim, onda je nepotizam. Takva su pravila igre ovdje, ali mene to ne dira. Ja znam koliko vrijedi i zašto je tu gdje jest.”

A tu će i ostati. Barem još neko vrijeme. Iako je ponuda Juventusa bila konkretna i lukurativna, iz Maksimira su se zahvalili. Obitelj Jakirović jasna je i principijelna u stavu; Leon treba ostati u Dinamu. Ali...

“Ali, želimo vidjeti razvojni put. Izlazni je kadet, osjetljive su godine za razvoj i inzistiramo na planskom i smislenom radu. Ne zanimaju nas novci. Moraš biti sa seniorima jer su te prepoznali svjetski klubovi. Kada trener procjeni da si u rosteru, tu si. Kada nisi - spuštaš se u juniore. Jasno da mu treba jači podražaj. Svjestan sam da gledam možda subjektivno, ali valjda postoji neke stručnosti u meni pa da mogu procijeniti. Potpisali smo dva ugovora s Dinamom, nismo tražili novac jer smatram da je sama prilika da igraš za Dinamo posebna i rijetka. I treba je poštovati”, reći će nam tata Sergej koji otkriva kako Juventus nije jedini svjetski velikan pod čiji je radar dospio mladi Leon.

“Ima onih koji pitaju, neki su bili na sastancima a neki nas zovu. Jedino što od mene mogu čuti jest: “Obratite se Dinamu”. On je igrač kluba iz Maksimira i nekako je najprirodnije i najnormalnije da ostane tamo, sarije i kad dođe vrijeme da napravi taj iskorak s kojim će svi biti zadovoljni”.

Dok priča o sinu, Sergej Jakirović ne propušta napomenuti ulogu donedavnog sportskog direktora. Tada je radio u Rijeci kad je zazvonio mobitel. S druge strane – Marko Marić.

“Sergej, već dugo ovakvo nešto nisam vidio.”

Nije trebalo više od tih nekoliko riječi. Drugi dan – Leon je potpisao. Neke stvari jednostavno ne možeš propustiti. Kada smo kod Marića, zanimao nas je odnos koji je Jakirović imao s njime u Maksimiru.

“Imali smo dobar odnos, i danas ga imamo. Možda neke stvari niti on nije mogao. Ja bih se, recimo, postavio drugačije da sam bio sportski direktor”, reći će Jakirović i stati, ne želeći otvarati Pandorinu kutiju – jer tko zna što bi sve iz nje moglo iscuriti.

No, morali smo pitati o onoj famoznoj priči da su u Dinamo dovedeni igrači isključivo uz suglasnost glavnog trenera. Ta teorija nije baš bila u skladu s Jakirovićevim uvodom o strancu “ako je za prvih jedanaest...”

“Ja sam htio dovesti Miereza, Pašalića, Šotičeka, Radeljića ili Galešića i Fruka, ako ode Baturina”.

Od tih imena, jedino je Galešić završio u Maksimiru, i to tek nedavno.

“Nemam pojma zašto nisu dovedeni, ali to su bili moji izbori. Mierez je bio na radaru, razgovarao sam s njim, rekao mi je da bi volio doći u Dinamo, a obećao sam mu da ću učiniti sve što mogu. Siguran sam da bi Pašalić u Dinamu još više eksplodirao i postao standardni reprezentativac. Potencijal Šotičeka je ogromna stvar. Nažalost, otišli su na drugu stranu.”

A Jakirović? Otišao je iz Dinama nakon poraza od Bayerna. Zanimljivo, činilo se da je odradio sve ciljeve koje je klub postavio pred njega.

“Ništa mi nije upućivalo da ću dobiti otkaz. Bilo je to nakon utakmice, pričao sam s Markom. Da, devet golova je puno i veliki poraz, ali i mnogi drugi veliki treneri su to preživjeli. Gledajte, Rodgers je dobio sedam od Dortmunda, a evo, neki dan sam ga gledao protiv Bayerna. Mi tu večer nismo bili na razini Lige prvaka. Ipak, u jednoj situaciji smo smanjili na 3-2 i Pjaca je imao šansu za 3-3. Tada je bila dobra taktika, kasnije više nije bila. Ma vidite, da nismo pokušali tražiti još jedan gol na 3-2, ispao bi to kukavički pristup. Tražili smo taj gol jer uvijek idemo za gol više. Nakon utakmice čitamo da smo se trebali povući nakon gola Ogiware. Naknadno znanje javnosti je nešto s čime se u trenerskom posao jednostavno morate sresti i na to se naviknuti.”

Na koncu je ipak dobio otkaz.

“Iskreno, više sam mislio da će me smijeniti nakon onog poraza od Lokomotive 3-0 prije godinu dana. Iako, treba naglasiti kako do te utakmice priče o otkazu bile su medijska naklapanja i insinuacije. Poslije Lokomotive sam dobio podršku i okrenuli smo sezonu”.

Isto tako, u trenutku otkaza i tog Bayerna, Jakirović je otvorio sezonu sa šest pobjeda, remijem s Rijekom i porazom od Hajduka. Kako bilo, proljeće prije toga u Maksimiru bilo je, blago rečeno, nezaboravno. Dinamo je lovio priključak, imao zaostatak i promjene u klupskim strukturama.

“Bilo je to nevjerojatno teško. Došao sam na minus sedam ili osam. I imali smo dvije utakmice manje. Ali psihološki, to je bio ogroman teret. I onda smo u Koprivnici igrali na -12. Bilo je jako teško. No, pronašli smo snagu da se vratimo i na kraju osvojimo dvostruku krunu.”

Veliku ulogu u tome imala je podrška svlačionice. Ti “senatori” stali su iza Jakira i Dinamo je završio trijumfalno.

“Oni ne vole tu riječ “senatori”. Smeta im”, kaže nam trener.

“Znamo. Kao što znamo da ne vole da im netko narušava intimu te sobe u skladištu u kojoj obitavaju”, odgovaramo.

“Mene to uopće nije smetalo. Nisam ja tu da kontroliram nekoga. Mene zanima učinak na terenu. Ako vidim da si dobar i posvećen, znam da ćeš pomoći momčadi, sebi i meni. Ako osjetim da nisi takav onda imamo problem. Nisam dao na momčad. Imali smo direktan odnos lišen bilo kakvog problema. Jesu li me voljeli? Ne znam. Ne trebaju me svi voljeti. Kao što bi rekao Edin Terzić: “Nisam ja sladoledar, već trener”. Tražim ono što i dajem; respekt”, priča nam Jakirović pa nudi primjer zrelosti koju je imao u starim igračima.

“Znali su svi kako klub funkcionira. Znali su Ademi i Rog što za budućnost Dinama znače Baturina i Sučić. I nisam osjetio antagonizam već maksimalnu podršku kada bih izdiktirao veznu liniju: Baturina, Mišić, Sučić”.

U zaključku o “senatorima”, Jakirović je bio prilično jasan:

“Bez njih ne bi ništa osvojili jer oni su lideri koji znaju kako se osvaja i koji su bili velika podrška cijeloj momčadi. I danas se jasno može vidjeti koliko Dinamu nedostaju Petković i Mišić”.

Jakirović kaže da nikome ne zamjera zbog otkaza.

“To je posao. Kad shvatiš da je pitanje trenutka kad ćeš postati bivši, onda ti je lakše. Davao sam Dinamu cijelog sebe. Bilo je teško, jer u Dinamu broje samo poraze. Imao sam deset, ali i 41 pobjedu, 2.20 bodova po utakmici...”

U Maksimiru je svaki tjedan bio spektakl, priznaje. Drama, komentari i priče su dolazile same od sebe.

“Svaki tjedan neka nova priča. Neke stvari koje nisam mogao kontrolirati. Neke kolege, koji su prošli kroz sve to, komentiraju iako znaju što se stvarno dešavalo.”

Smetalo mu je i nepovjerenje koje je osjećao. Učinili su sjajan posao, osvojili duplu krunu, prošli Betis, ušli u Ligu prvaka, ali...

“Napravimo fantastičan uspjeh, a stalno neka negativna percepcija. Izmišljaju se ankete, negativni komentari. Pokušao sam se isključiti, ali to je teško kad je svuda oko tebe.”

Ipak, Jakirović je ponosan na sve što je postigao s Dinamom. Na Maksimiru je ostavio trag, a rado svraća i danas.

“Naravno, čujem se redovito s ljudima. Popijem kavu kod Goge, odem do ‘teta čistačica’, popričam s predsjednikom... Kada sam nedavno bio tamo zbog Leona, osjetio sam pozitivnu energiju. Te sitnice mi potvrđuju da smo napravili pravi rezultat.”

Zanimljivo, Jakirović ne razmišlja o povratku u Dinamo.

“Ne bih išao toliko daleko, nije fer pričati o povratku dok sam trener drugog kluba. Ostavio sam trag, imam dva sina koji su tu, i to je to. Nekome se sviđa, nekome ne, ali to je život.”

A što misli o aktualnom treneru, Fabio Cannavaru?

“Želim mu puno sreće, da ponovi ono što smo napravili. Sada će biti lakše, jer Dinamo nema Europu, a konkurencija se čini slabijom. Stranci? Nemam ništa protiv, jer sam i ja stranac u Turskoj, ali čini mi se da im je u Hrvatskoj medijska podrška jača. I to su ti dvostruki kriteriji koji me zbunjuju u HNL-u. U najmanju ruku.”

Za kraj poglavlja o Dinamu, pitamo ga je l' bi danas, s protokom vremena i “naknadnom pameću”, nešto mijenjao...

“Mislim da bi bilo nezahvalno reći da bih mijenjao nešto s ove distance. Svjesno smo došli raditi kad je momčad bila u teškom psihološkom momentumu nakon ispadanja od AEK-a i s ne baš savršenim ulaskom u prvenstvo. Tako je to u Dinamu, pritisak očekivanja kluba i navijača je uvijek ogroman i znali smo što nas čeka. Često volim reći da zatičemo nesređene situacije u klubovima u koje dolazimo. U tih trinaest mjeseci išlo se iz euforije u tragediju, no izdržali smo sve to. Ali smatram da su se sve odluke stručnog stožera i mene pokazale ispravnima. Ipak smo na kraju, zajedno s momčadi, osvojili duplu krunu nakon tri sezone i ušli smo u Ligu prvaka. I to u njenom novom formatu i s nikad većim financijskim nagradama. Rekao bih da je ta Liga prvaka zapravo izuzetno strateški važna za klub i klupske ambicije. Svjedoci smo situacije da Dinamo danas na europsku scenu prodaje svoje igrače za ogromne novce i to je sve produkt nastupa u elitnom europskom natjecanju. Ne, stvarno ne bih ništa mijenjao i skupa sa svojim stožerom osjećam veliki ponos za sve učinjeno u našem mandatu.”

A slično osjećaju u Kayserisporu kada su “priveli” trenera iz Lige prvaka u Kapadokiju koja je procvala Jakirovim dolaskom. U samo 180 minuta, Kayserispor je osvojio četiri boda, čime su dospjeli na korak do izlaska iz zone ispadanja. Iako je već nakon odlaska iz Dinama bio u fokusu mnogih klubova, Turska se činila pravim odabirom.

“Tijekom svake pauze zbog nastupa reprezentacije, mobitel mi se užario od poziva”.

A Turci? Oni su znali što žele i kako brzo dolaze do toga.

“Kayseri je bio najbrži i najkonkretniji. Doslovno smo u desetak sati sve riješili. Od inicijalnog kontakta, razgovora s predsjednikom kluba pa do slanja ugovora i najsitnijih detalja. Uložili su velike napore da me dovedu, a na koncu - idem tamo gdje me najviše žele i gdje mogu napraviti nešto. Radi se o stabilnom prvoligašu koji je zadnje dvije godine u malim problemima. Zimus nismo mogli dovesti nikoga zbog zabrane transfera, ali i pored toga smo pokazali da smo promijenili krv i da smo puno organiziraniji”.

Njegov zadatak bio je jasan – probuditi igrače koji su zaboravili osjećaj pobjede.

“Nema tu puno filozofije, samo razgovor i uvjeravanje da ovo nije pravo lice i odraz njihove kvalitete. Ušli smo u priču s remijem protiv Trabzonspora, a onda pobijedili Konyaspor kojeg nismo dobili sedam godina. Imamo utakmicu manje, konkurencija dolazi k nama, vjerujem da sa šest, sedam pobjeda možemo ostvariti cilj”, ističe Jakirović.

A cilj, kako to obično biva u ovakvim situacijama, ima samo jedno ime – ostati u ligi. Prijelazni rok je prošao, roster je limitiran, ali Jakirović je odlučan.

“Mogu računati na 18-19 igrača, s nekoliko juniora. Sreća je što igramo svaki tjedan, pa bar to možemo izgurati. Samo da je zdravlja”, kaže Jakirović koji voli davati priliku mladim igračima. U Dinamo ih je imao petoricu U-21 koji su bili standardni.

Kako bilo, nogomet u Turskoj je stvar religije.

“Sve je ovdje u službi nogometa. Stadioni sjajni, kamp je izuzetan. Igra brza i intenzivna. Posjećenost velika. Zaista su uvjeti odlični”.

Nakon dobrog starta, Jakirović još uvijek smije izaći na ulicu.

“Rekli su mi da ako nastavim ovako, da neću moći. Nemam ništa protiv, iako je ovo jako lijepi dio Turske - došao sam napraviti posao i koncentriran sam isključivo na to”.

Kapadokija je središte turskog zimskog sporta. Skijalište je na planini iznad grada koji ima milijun i pol stanovnika. Tu su i nezaboravne vožnje balonom na vrući zrak koji lebde iznad prekrasnog krajolika u kojem su svojevremeno Željko Malnar i Borna Bebek tragali za “Staklenim gradom” pa to opisali u knjizi...

“Pričaju mi da je lijepo, ali radijus kretanja mi je stan - trening kamp”.

Malo smo “guglali” lokalne medije. Čitali smo kako su ga press konferenciji pitali da im otkrije koja je magična riječ za njegov dobar start na klupi Kayserispora.

“Pitali su me to, pa sam se samo nasmijao. Nema magične riječi. Smatram da se sve vraća ako si posvećen cilju i marljiv. Trudim se opravdati očekivanja koja su stavljena pred mene, a koja su zaista visoka. Kad je sportski direktor tražio broj mobitela, rekli su mu da nema šanse da pristanem. Ali on je bio uvjerljiv. Inače je radio u Adani s Vincenzom Montellom. Ma gledaj, možda svi skupa trebamo odmak od HNL-a pa da shvatimo koliko nas drugi cijene”, rekao je Jakirović koji je sljedeći susret dogovorio tijekom pauze za nastup reprezentacije u Zagrebu, no i to je pitanje...

“Imamo puno posla, tko zna hoćemo li doći. Čuo sam se s mnogim trenerima i igračima koji su bili ovdje u Turskoj. Neno me prvi zvao. Pa Budicin, Mance, Žufić, Livaković... Svi žele pomoći i to me čini neopisivo sretnim”, zaključio je Sergej Jakirović, uvjeren je da ako momčad uspije ostvariti cilj, to će biti tek početak nečega puno većeg...