Izvještaj koji je započeo Ivanovu priču: Lakoćom obrađuje loptu, ogroman je potencijal...

„Za Ivana Perišića su mi rekli prijatelji iz Hajduka, rekli su mi da u njihovoj omladinskoj školi igra vrlo nadaren napadač. Došao sam ga pogledati na juniorsku utakmicu i uočio sam ga na terenu prije nego što su mi ga pokazali,“ ispričao je svojedobno Meša Baždarević za Germanijak autoru ovih redaka.

Perišić je bio klasu iznad vršnjaka, naš sugovornik kaže kako je već tad izgledao kao igrač za najbolje svjetske klubove, vidio je kako će se igra razviti prije nego bi uopće dobio loptu pa je već znao što će s njom kad bi mu tek došla u posjed. Također, bio je sjajan tehničar s odličnim osjećajem za prostor i gol. Potom nam je otkrio što ga je osvojilo kod 17-godišnjeg dragulja Bilih.

„Mladićima u toj dobi inače je potrebno nekoliko dodira kako bi primirili loptu, mi to zovemo „obradili“, odnosno potrebno im je par sekundi kako bi ju štopali i gurnuli u for. Perišić je to radio lakoćom samo jednim dodirom. Bio je doista ogroman potencijal, napisao sam to u svoj izvještaj i moji su ga ubrzo kupili,“ otkrio je.

Sochaux je poslao privatan zrakoplov po njega, a Ivan se uskoro preselio u Francusku sa sestrom i majkom, no tad se u priču vratio Hajduk koji je odlučio kako ga ipak želi zadržati. Perišić je već obavio selidbu i čvrsto odlučio otići odbivši potpisati novi ugovor sa Splićanima pa su ga na koncu ipak pustili za 360 tisuća eura. Njegov otac Ante kasnije je priznao kako su njegovi financijski problemi razlog što je Perišić tako rano otišao u inozemstvo.

„Moja farma pilića bila je na rubu bankrota i zbog financijskih problema bilo je najbolje da odu što dalje od svega toga,“ otkrio je.

Čini se kako je to ipak bilo prerano, pa se 18-godišnji Perišić nije baš naigrao, naprotiv nije odigrao ni jednu utakmicu za seniorsku momčad, pa su ga priključili Sochauxovoj B momčadi. No to nije bilo dovoljno Perišiću i nakon godinu dana zatražio je odlazak na posudbu.

„Klupa je jedino što ne mogu podnijeti, umirem kad sjedim na njoj,“ rekao je svojedobno.

Strah od klupe bio mu je, čini se, sjajna motivacija kad je došao u novi klub, belgijski Roeselare. Ubrzo po dolasku, uspio je izboriti status prvotimca i u kratkom vremenu postao najbolji igrač.

Sjajni nastupi u belgijskom prvenstvu i kupu privukli su interes najboljih tamošnjih klubova, šuškalo se kako će na koncu sezone u Anderlecht, ali na koncu je ipak završio u drugom belgijskom gigantu. Club Brugge kupio ga je 2009. godine za samo 200 tisuća eura i pretvorio u igrača za najveće svjetske klubove, a od Sochauxa se oprostio ne odigravši ni jednu poštenu sezonu.

„Žao mi je zbog toga, ali drago mi je da je uspio napraviti veliku karijeru,“ priznao je Baždarević.

Karijera ga je kasnije odvela u dortmundsku Borussiju, a Preko Wolfsburga 2015. godine došao je u Inter u kojem je konačno dočekao afirmaciju na najvišoj razini, a odlaskom u Bayern ispisao je najljepše poglavlje svoje karijere osvojivši Ušati trofej. U velikom finalu dobio je malo manje od pola sata, ali bio je jedan od ljudi na koje je Hansi Flick ozbiljno računao na zavšrnom turniru u Lisabonu.

Ove sezone upotpunio je svoju trofejnu kolekciju po još jednom medaljom za naslov u prvenstvu i kupu, a u nedjelju je, eto, svoje ime upisao među hrvatske nogometaše koji se mogu pohvaliti najvećim dostignućem u klupskom nogometu...

Nekoliko tjedana ranije upisao se u povijest njemačkog nogometa kao prvi igrač koji je osvojio Kup s tri različita kluba, a još iz 2012. godine imao je naslov prvaka Njemačke s dortmundskom Borussijom. U tom je naslovu kod Jurgena Kloppa imao tek epizodnu ulogu, prije dvije sezone s Interom mu je izmakao Scudetto, ali sad mu više ni najveći skeptici ne mogu prigovoriti ništa i s pravom ga se može uvrstiti među najveće nogometaše koje je Hrvatska dala.

(foto: Action Images)