Ivo Grbić – težim putem do zasluženog vrha

Hrvatska je protiv Rusije odigrala herojsku utakmicu i potpuno zasluženo izborila izravan plasman u Katar. Da, pobjeda je stigla uz dozu sreće i pomoć ruskog beka Fedora Kudryashova, ali bila je to Božja ili kozmička pravda, kako hoćete. Jer način na koji su izabranici Zlatka Dalića odigrali najvažniju utakmicu kvalifikacija bio je fantastičan, zapravo savršen. Apsolutna dominacija u svim segmentima igre uz 20 upućenih udaraca i nekoliko izvrsnih prigoda koje je zaustavio raspoloženi vratar Rusije Safonov dokaz je da Hrvatska pripada vrhu svjetskog nogometa. To je činjenica koju nitko ne može osporiti, svi oni koji misle drugačije ionako nisu vrijedni spomena.

Užasni uvjeti za igru samo potenciraju i veličaju kvalitetu izvedbe naše reprezentacije. Kiša je u Splitu padala danima prije utakmice, a jučer je bila nemilosrdna, dosadna i odlučna u namjeri da Hrvatskoj i njenim navijačima maksimalno oteža put ka pobjedi. Po terenu natopljenom vodom odigrati utakmicu bez pogreške mogu samo najveći majstori, a Hrvati nedvojbeno to jesu. Napadali su pametno, strpljivo, organizirano, prilagodili su se teškim uvjetima i nisu prestali vjerovati u sebe. Preuzimali su maksimalan rizik i igrali onako kako najbolje znaju, s dosta dodavanja i promjena mjesta. I što je vrlo važno, bili su odlični u trenucima kada bi nakratko izgubili loptu ili bi je obrana Rusa odbijala. Imali su mirnoću, baš ono što je uoči utakmice naglašavao najveći hrvatski nogometaš svih vremena Luka Modrić.

Ta mirnoća započinjala je od vratara Ive Grbića, mladića koji je dočekao ostvarenje sna u proteklih nekoliko dana. Debitirao je Malti, a jučer na svom Poljudu dobio priliku igrati najveću utakmicu karijere. Na otvaranju dvoboja kada su Rusi pokušali visokim pritiskom isprovocirati pogrešku naše obrane Grbić je pokazao zavidnu igru nogom. Mirno je odigravao lopte najviše za Gvardiola i Lovrena, na ispucavanja bi se odlučio tek kada je to bilo zbilja neophodno.

„Znao sam da moram biti maksimalno koncentriran i miran s loptom, mislim da sam momčadi dao sigurnost i mirnoću, kada to imamo lakše je igrati. Osjetio sam da mogu pomoći reprezentaciji, hvala izborniku na povjerenju“ rekao je među ostalim Grbić nakon pobjede. Povjerenje je zaslužio jer je u vrlo dobroj formi u Lilleu, izbornik Dalić i trener vratara Mrmić dali su mu priliku ispred dosadašnjeg prvog vratara Dominika Livakovića. Jedini razlog je trenutna forma, Livi se malo muči na vratima Dinama.

Grbićev put do reprezentacije nije bio lagan, ali mladić sa splitskih Meja nikad nije prestao vjerovati u sebe. Autor ovog teksta pratio ga je još od kadetskih dana u Hajduku, uvijek miran, fino odgojen i pristojan mladić imao je jasan cilj u karijeri. Da jednog dana obuče dres prve momčadi Hajduka i da postane član seniorske reprezentacije Hrvatske. Na Poljudu je prošao sve mlađe kategorije, igrao za drugu momčad i ne onoliko koliko je trebao za prvu momčad, samo 10 nastupa u službenim utakmicama. Ostvario je san debitiravši u porazu 1:2 od Rijeke u travnju 2015.godine, ali nakon toga nije dobio pravu priliku da postane standardan na vratima Hajduka. Prolazio je u to vrijeme teško privatno razdoblje, njegov otac Josip Grbić je nažalost preminuo u lipnju 2016. godine nakon duge i teške bolesti. Naravno, moralo je to ostaviti traga na mladom Grbiću, zato je posebno emotivno doživio utakmicu s Rusijom i plasman u Katar.

„Ovu pobjedu posvećujem pokojnom ocu, znam da je ovo sanjao cijeli život i nadam se da je gore sada sretan. Znam da me gleda i da bi ovo puno značilo“ govorio je gotovo kroz suze nakon velike pobjede.

Grbićev otac Josip pratio je sina od prvog dana karijere, i sam je vrlo fanatično privržen Hajduku. Bio je privatni poduzetnik i 2009. godine se uključio u rad kluba kada je gradonačelnikom Splita postao Željko Kerum. Predsjednik Hajduka postao je Joško Svaguša, a Josip ili kako su ga mnogi zvali Joke preuzeo je funkciju direktora Bijelih u kolovozu 2009. godine. Osvojio je Hajduk u toj sezoni 2009./2010. Kup Hrvatske i plasirao se u skupinu Europske lige. U prosincu 2010. Svaguša je odstupio s mjesta predsjednika pa je Grbić stariji uskočio na njegovo mjesto i bio predsjednikom Hajduka do travnja 2011. godine. Ostat će zapisano i upamćeno da je vodio klub u trenucima dok je Hajduk slavio 100 godina postojanja i odigrao slavnu rođendansku utakmicu protiv Barcelone.

Za to vrijeme mladi Ivo, kojem su vratarski uzori Oliver Kahn i Stipe Pletikosa, je marljivo trenirao u mlađim kategorijama Hajduka, na Poljud je došao nekoliko godine prije nego mu je otac počeo raditi u klubu. To je mladom vrataru bio samo dodatni uteg, po Splitu se govorilo da je Ivo u Hajduku samo zato jer mu je otac direktor odnosno predsjednik. Naravno da to nije imalo veze s ničim, ali teško se u gradu pod Marjanom obraniti od glasina koje su silno potencirane ako imate bilo kakve veze s Hajdukom.

Sve to je Ivo trpio i dalje radio, branio najbolje što zna kada mu se pružila prigoda. U seniorima ih nije bilo puno, u samo sedam prvenstvenih utakmica obranio je dva kaznena udarca protiv Splita i Slaven Belupa. Nije bilo dovoljno da uhvati kontinuitet, u Hajduku su svih ovih godina takva lutanja i pogrešne odluke postale pravilo pa je Grbić morao otići iz svog kluba. Nakon više od dvije godine sjedenja na klupi ili tribini 2018. je otišao u Lokomotivu, nudio je Hajduk tada produženje ugovora, spominjala se mogućnost da ode u Belgiju, ali odlučio je pristupiti klubu s Kajzerice. Odluka nije bila laka, doživio je Grbić i njegova obitelj čak vrijeđanja od nekih koji se nazivaju navijačima Hajduka, ali znao je što mora napraviti sa svojom karijerom.

I apsolutno je pogodio s odabirom, dvije godine je odlično branio za „lokose“ i osigurao si transfer u veliki Atletico Madrid. Naplatio je veliki rad i trud uložen svih godina u Hajduku, otišao u jedan od najvećih svjetskih klubova. Zaradio i nekakav novac mada mu to nikada nije bilo u prvom planu. Htio je braniti što u Madridu nije lako pored jednog Jana Oblaka. Učio je od Slovenca sve tajne vratarskog zanata, naučio španjolski jezik i godinu dana radio s velikim Diegom Simeoneom. Znao je da mu za ostvarenje još jednog cilja, mjesto na vratima reprezentacije Hrvatske, treba minutaža pa je otišao na posudbu u Lille.

Bio to još jedan odličan potez momka koji je odavno sazrio u pravog čovjeka, znao je što želi i kako će do toga doći samo velikim radom i odricanjem. Uspio je proteklih dana ostvariti još jedan san, učiniti ponosnim majku Fedru te mlađeg brata i sestru koji su mu najveća podrška u karijeri. Sigurno, ponosan je negdje gore i njegov otac Joke, čovjek koji je sinu ugradio ljubav prema sportu, Hajduku i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

S Ivom Grbićem Hrvatska je dobila još jednog vratara za sadašnjost budućnost, uz Livakovića, Ivušića, Slugu i ostale koji dolaze nema straha za Vatrene. Priča mladog vratara iz Splita inspiracija je mnogima, nogomet je čudesan sport u kojem se snovi ostvaraju onima koji vjeruju u sebe i svoj rad.

Piše: Vedran Pavičić