I. SučićIvane, vrime je
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 17.04.23. | 08:05
Prošlo je više od četiri mjeseca otkako je sjeo na klupu 'svojeg' kluba, ali osim zanimljivih izjava prije i poslije utakmice, hajdučkom puku nije ponudio baš ništa. Znalo se da će trebati vremena, znalo se da je cilj u sljedećoj sezoni napraviti nešto ozbiljno, ali zašto je Hajduk ovog proljeća ovako loš, bezličan i taktički neuredan je pitanje na koje samo trener može i mora dati odgovore. A tog odgovora nema pa nema…
„Imam sliku kakav nogomet želimo igrati“, izjava je Ivana Leke s konferencije za medije na kojoj je predstavljen kao novi trener Hajduka. Tog 4. siječnja je euforija među hajdučkim pukom bila ekvivalentna onoj otprije pola godine kad je Rabuzinovo Sunce obasjalo Poljud i Split. U Leku tada nije sumnjao baš nitko. Ali, zašto i bi? Hajdukovac, kapetan Bijelih kad je osvojen posljednji naslov prvaka Hrvatske, kao trener se dokazao u Belgiji i Kini. I još jedna stvar - netko je tko razumije što 'tuđi čovik' nikad ne bi mogao. Došao je na velika vrata, a iako je tih dana Hajduk od jutra do sutra bio na naslovnicama svih hrvatskih sportskih medija (koji dan ranije je prodan Biuk, koji dan kasnije je tema bilo rušenje broja novih članova), svu pažnju je na sebe odjednom privukao novi trener. Leko je rasplamsao maštu navijača. Dinamo je djelovao ranjivo, a prvenstvo realnije no ikada prije, ali nit' je Dinamo 'propao' usprkos svim silnim promjenama u klubu, nit' je Hajduk postao konkurentan takmac u utakmici za naslovom prvaka.
Možda je Leko stvarno imao ideju što bi i kako bi, vjerojatno su Jakobušiću ispadali bomboni iz usta kad mu je pričao o tome što kluba planira napraviti u zimskom prijelaznom roku, ali na kraju balade su i jedni i drugi zakazali. S tim da, iako će to nekome možda čudno zvučati, nisu međusobno ovisili jedan o drugome. Lukša, Mindaugas i ostatak društva koji kreira sportsku politiku nisu napravili ništa (a bit će toga još!), ali isto tako ni Leko s kadrom koji nije baš tako loš (naročito ne za HNL standarde) nije u momčad ugradio nikakve mehanizme. Igrači i dalje djeluju kao da se navikavaju na strano tijelo, a što više vrijeme odmiče, stvari se pogoršavaju.
Sjajni rezultati juniora su smanjili broj negativnih tekstova kod novinara i umanjili bol u srcu navijača. Ali, što ti vrijedi 'dite' ako onda moraš to isto, čim napuni 16 godina, gurati u prvu momčad da ispravi što se ispraviti može. Umjesto da to isto 'dite' netko uzme za ruku, uči, mentorira i savjetuje, njega se pušta ne vjetrometini kao da je gotov igrač s preko 100 profesionalnih utakmica u nogama. Pa, eto, kad si tako dobar, sad pokaži što znaš. A mi ćemo te, jer ti toliko vjerujemo i o tebi ovisimo, na ljeto prodati. Divno…
Nitko ne priča da se u privatnom životu tog istog djeteta događaju stvari koje su sve samo ne normalne i da je on, kad bi trebao biti najsretniji jer ostvaruje svoje snove i igra u dresu kojeg krasi grb kojim je okružen od rođenja, daleko od svojih 100 posto. „Priča san ja s njin, to je momak na mistu“ je nešto što vjerojatno svi ističu koji se približe tom mladiću, ali sa 16 godina biti netko tko je predodređen da postane novi najveći transfer u povijesti kluba (jer, neš' ti, kao da je to nešto bitno) i povrh toga od 0 do 24 proživljavati kalvariju starijeg brata, a ujedno i uzora, je nešto nezamislivo. Mi mislimo da je to teško, a vjerojatno je još teže.
Tom mladiću bi momčad trebala biti sigurna luka, gdje će ga drugi paziti i će se spremati na dalek put. Do Pariza, Manchestera ili nekog drugog grada, još uvijek se ne zna. Ali, da će biti još dana kao što je bila ova nedjelja na Rujevici, to sigurno.
Ivan Leko od Uprave nije dobio što je tražio i što mu je, vjerujemo, obećano. Ali, on nije dosad ničime pokazao da zaslužuje povjerenje. Jer, ruku na srce, ova momčad ne stoji iza njega, ova momčad stoji iza samo jednog čovjeka koji 170. Jadranski derbi nije mogao igrati zbog prigovora sucu Čulini na utakmici s Istrom 1961. Taj čovjek nije zaslužio poštovanje suigrača, navijača pa čak ni rivala (ne moraju ga voljeti, ali ga sigurno poštuju) simpatičnim izjavama, već svojim izvedbama. Svako može negdje 'falšati', ali na terenu (ili uz njega)…
Isto kako je bilo vrijeme da se nakon 10-godišnjeg riječkog preuzimanja drugog (a na trenutke i prvog) hrvatskog kluba Hajduk vrati u borbu za titulu, a ne da gleda u leđa Fiumanima i Purgerima, isto tako je vrijeme da Ivan Leko pokaže zašto se posljednjih godina o njemu pričalo kao ponajboljem hrvatskom treneru. Alibi zamjene pred kraj utakmice kako bi se reklo da se 'guraju mladi' nikome ne mažu oči, vrijeme je da se jasno vidi na igri njegove momčadi što to radi posljednja četiri mjeseca. Priča se u kuloarima da su treninzi nezamislivo teški, da Lako radi kao da sprema atletsku, a ne nogometnu momčadi, ali to se, također, ne može potvrditi. Zašto? Zato jer Hajduk praktički nikoga (izuzev možda Istre 1961) nije pretrčao!
Ivane, vrime je! Dosta je bilo pričanja o ozljedama – imaju ih i drugi. Dosta je bilo 'ratovanja s Upravom' zbog neodrađenog posla na zimu – ni drugima se ne želje ne ispune. Dosta je bilo da se optimizam navijača temelji na 'dici' i na budućnosti – treba nešto ostvariti i u sadašnjosti. Osvajanje Kupa neće 'spasiti sezonu', taj trofej u ovom trenutku ni u kojem slučaju Hajduku ne smije izmaknuti, ono što je potrebno su jasni pomaci u igri i predočavanje 'slike kakvu Hajduk želi igrati' u konkretne stvari na terenu. Kritika je živ ogranizam. Ona se mijenja, raste, evoluira. Klub je sam podigao ljestvicu s (gotovo pa nerealno) dobro uređenim financijama, a samo plasman u Europu, što bi prije koju godinu zadovoljilo i Upravu i javnost, danas se gleda kao neuspjeh. Klub napreduje te postaje žrtva vlastitog uspjeha, ali ovaj Hajduk ne izgleda kao klub koji ide prema 'gore' (iako za to ima sve preduvjete), već koji mjesecima stagnira i u kojem i dalje ima previše onih s figom u džepu. Priča je jedno, a djela, odnosno konkretan napredak u igri i pokazatelj kako klub jasno zna što želi u budućnosti, nešto drugo. Ispričalo se sve što se imalo, sad je napokon došlo 'vrime' da se pokaže i ovo drugo.
