Ivan Klasnić premotao film: Zbog hrvatske putovnice nisam potpisao za Juventus
Vrijeme Čitanja: 3min | čet. 01.04.21. | 10:17
Sjećanja nekadašnjeg napadača Vatrenih
Ivan Klasnić rijetko se pojavljuje u medijima. Zato je prilično iznenađenje intervju koji je dao u Italiji, za koju ga ne veže skoro ništa bitno. Ili se tako barem mislilo do sada...
Bivši napadač hrvatske reprezentacije se i sam iznenadio pozivom talijanskog novinara.
„Kome sam ja poznat u Italiji?“
„Pa Ivane, osvojio si Bundesligu, Kup Njemačke, Liga kup Njemačke...“, glasio je odgovor.
Hrvat je potom otkrio malo poznat detalj kako je tijekom igračkih dana bio blizu transfera u Italiju.
„Mogli smo se sresti i u Italiji. U ljeto 2005. je stigao Juventusov poziv. Bila je to momčad u kojoj su igrali Nedved, Trezeguet, Emerson... Dobio sam ponudu, ali me je putovnica blokirala. Imao sam samo hrvatski i nije bilo moguće da pored nje uzmem i njemačku. Je li to bila greška? Ne znam... Odluka da ostanem u Bremenu je na kraju bila moja“, otkriva Ivan.
Klasnić je zlatne godine karijere proveo u Werderu iz Bremena iz kojeg je došao i do dresa reprezentacije Hrvatske.
„Rođen sam u Njemačkoj, ali moje srce je uvijek kucalo za Hrvatsku. Nisam imao dvojbu koju reprezentaciju ću odabrati. Osvojili smo dosta toga u Bremenu. Tih godina su se dešavale lijepe stvari“.
Još jednom je bio blizu Italije.
„Tada nije bio u pitanju Juventus nego Torino. Bilo je to u ljeto 2008. Došao sam u grad, pričao dugo s predsjednikom Cairom, ali sam na kraju otišao u francuski Nantes“.
U Francuskoj se zadržao samo jednu sezonu jer su Kanarinci ispali iz Ligue 1.
„Prvih nekoliko mjeseci su bili prelijepi. Moja kći danas priča francuski zahvaljujući tom iskustvu“.
Uslijedio je prelazak u engleski Bolton.
„Igrao sam tri godine u Boltonu. Uz maksimalan respekt prema Bundesligi, ipak je Premijer liga posebna. Definitivno je to najteže natjecanje na svijetu“.
Klasnićevu karijeru je nažalost obilježila i dugogodišnja borba s bolesti bubrega. Čak tri puta je išao na transplantaciju.
„Prvi bubreg sam dobio od oca, drugi od majke, a treći od donatora kojeg nikad nisam upoznao. Rečeno mi je da neću nastaviti s nogometom. Mislim da sam jedini na svijetu koji je probao nastaviti i na kraju uspio u tome. Uvijek sam sebi govorio: „Ivane, ti se sada boriš u ratu“. I pobijedio sam! Strah? Ne, nikad ga nisam imao. Bilo mi je važno da ispred sebe imam cilj, a taj cilj je bio povratak na teren“.
I dalje s posebnim žarom prati igre hrvatske reprezentacije.
„Ne sumnjam u vrijednost naših reprezentativaca. Petković i Oršić? Nije im išlo dobro u Italiji. Ali možete to gledati i iz drugog kuta. Da nisu bili dovoljno dobri, ne bi ni stigli od Italije. Mnogima se to desilo...“
Ivan je i danas u nogometu, ali u drugačijoj ulozi.
„Sad radim kao agent. Trener? Ne. Volim raditi s mladim ljudima, ali ne volim toliku odgovornost. Preferiram mlade igrače razvijati na drukčiji način i sretan sam što sam dio ovog posla“.
