Ivan Gudelj: "Krive kopačke su krive za promašeni penal protiv Dinama 1982., a žao mi je zbog Nikole Kalinića"

Jedan od najboljih igrača splitskih Bilih svih vremena i čovek koji nijednog nogometnog fanatika u bivšoj Jugoslaviji nije ostavljao ravnodušnim. Opjevan u svim mogućim navijačkim pjesmama čuvene Torcide, u koje su sažeti ljubav, borba, hrabrost, vjera. Takav je bio i kao igrač. Kako su to tadašnji sportski novinari voljeli da reći, najkompletniji vezni igrač bivše države. Najveću slavu doživio je upravo u Hajduku, a sve je krenulo 70-ih godina prošlog stoljeća. O Ivanu Gudelju je riječ.

Legenda Hajduka dala je veliki životni intervju Mozzart Sportu, od prvih koraka u Imotskoj Krajini do nesuđenog transfera u Real Madrid, do životne borbe s bolešću i smrću njegovih najmlijih.

„Mislim da je Hajduk imao najpozitivniji skor protiv Zvezde. Njihova igra nam je uvijek odgovarala. Igrali su pas igru, a takva im je bila i selekcija igrača. Mi smo bili specifični, igrali smo neki presing, koji nije mogao svatko da igra. Sjećam se utakmice sa Zvezdom 1981. godine u Beogradu. Zvezda je bila prva. Ante Mladinić je bio naš trener i znam da nam je dozvoljavao da popijemo koju čašicu alkohola prije utakmice. Zvezda je tada bila u karanteni, a mi u hotelu gdje je bila muzika uživo. Ja sam bio mlad igrač, pun samopouzdanja i u intervjuu prije utakmice sam rekao da će to biti naša najlakša utakmica. Osjećao sam tako. Znam da mi je Biće Mladinić tada rekao: 'Kakve ovo ti izjave daješ? Bit ćeš kažnjen.' Dobili smo 3:1, ja zabio dva gola, i Zlatko Vujović jedan. Tako ja nisam bio kažnjen a-ha-ha“, priča Gudelj i nastavlja o utakmicama s velikim rivalima.

„Dinamo je 1982.godine bio prvak, a mi smo igrali sa njima u Splitu. To je bio rekordan broj posjetilaca, 55.000 ljudi. To je bilo nevjerojatno. Mi smo prije toga igrali sa Željom na Grbavici i dobili ih 2:1, a Dinamo je dobio Zvezdu u Zagrebu 3:0. Oni su poveli 2:0 i bio je penal za nas. Ja sam šutirao i pogodio vratnicu, ali znam da sam promijenio kopačke uoči utakmice i to je dosta kumovalo, jer je i teren bio jako klizav. Oni su nas, ali da sam dao gol, nisam siguran da bi nas pobijedili i trasirali si put k tituli“.

Utakmica po kojoj se pamti legendarni nogometaš Hajduka je utakmica s Dnjiprom (tada smo ga zvali po ruski, Dnjepar). Mnogi navijači Hajduka pamte blato na Poljudu i veznjaka Bilih koji je doslovce preorao teren. Hajduk je u gostima trijumfitao 1:0 golom Zlatka Vujovića, na asistenciju Ivana Gudelja. Uslijedio je revanš i veliki pritisak domaće javnosti za prolaz, jer je Hajduk u prvenstvu te godine igrao loše.

„Ta utakmica može se nazvati simbolom Hajduka. Zašto? Teren je bio nemoguć, čista kaljuža. UEFA danas ne bi dozvolila da se igra na takvom terenu. Dnjepar je bio odlična ekipa. Mi smo bili toliko homogeni, toliko jedinstveni. Ja sam dao dva gola, prošli smo dalje. Sjećam se da smo nakon utakmice neko vreme ostali na terenu da slušamo navijače koji su nam priredili ovacije. Mnogi kažu da je ta utakmica jedna od mojih najboljih u Hajdukovom dresu“.

Mozzart Sport

Braća Vujović, Vulić, Slišković, Primorac, Šurjak, Čop, Mužinić, Miljuš, Cukrov, samo su neki od klasnih nogometaša koji su dijelili svlačionicu s Gudeljom u Hajduku. Međutim, izdvaja dvojicu.

„Baka Slišković je bio genijalac. On nije napravio karijeru kakvu je trebao. On je u Splitu ostao ljubimac. Igrač koji je postizao izvanvremenske golove. Na primjer njegov gol protiv Torina. Ja ne znam je li itko ikada postigao takav gol. To samo mogu veliki majstori. Baka je fantazija. Sjećam se kad je on tek trebao doći u Hajduk. Bilo je malo kritika zbog njegovog specifičnog karaktera i ja sam tada u jednoj izjavi rekao: 'Dovedite Baku, ja ću za njega trčati'. Ja sam zaista mislio tako. Drugi igrač koji je poseban, to je Zlatko Vujović. To je takva brzina da je to čudo.“

Najbolji suparnički igrač?

„Pazite, tadašnja liga je bila među pet u Europi sigurno. Vrhunskih igrača je bilo jako puno. U Dinamu su sjajni bili Zajec i Mlinarić. Zvezda je imala Pižona, Željo je imao Mešu Baždarevića, Sarajevo Sušića, Pašića. Velež je imao Bajevića. Pa jedan Radnički Niš je igrao polufinale Kupa UEFA, Željo je igrao polufinale Kupa UEFA. To vam dovoljno govori o svemu.“

Nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj bio je izabran za najboljeg mladog igrača Europe, kapetan Hajduka, kapetan reprezentacije Jugoslavije. Odigrane 362 utakmice za splitske Bile, postignuta čak 93 gola. I to kao zadnji vezni igrač. U europskim kupovima treći najbolji strijelac Hajduka. Karijera iz snova. Ponuda iz svih dijelova Europe nije manjkalo. Pa čak i od velikog Real Madrida.

„Ja sam u to vrijeme mogao da biram klub u koji ću ići. Vidite, mi nismo mogli van prije 28 godina. Ja sam već sa 25 godina dobio ponudu francuskog Bordeauxa, da mi sljedeće tri godine plaćaju veliki novac, samo da sa 28 potpišem za njih. Zvala me je i Barcelona, i francuski Metz. Ja sam to odbio. Dogovorio sam sve sa Real Madridom, kojeg je tad vodio Miljan Miljanić. Bilo mi je 26 godina, a imao sam svijet na dlanu“.

A onda... Sve je stalo. U jednom trenu.

„Prvi simptom sam osjetio kad sam jednom prilikom krenuo na trening. Prilazim Poljudu, i uopće ne vidim semafor. Stao sam nasred ceste, a za dlaku me izbjegao jedan motorist koji je išao nekih 200 na sat. Mislio sam da je to trenutak slabosti. Uslijedila je utakmica sa Crvenom zvezdom. Ja sam u drugom poluvremenu totalno onemoćao. Noge su mi se oduzele, pao sam na teren. Publika mi je zviždala jer je mislila da simuliram. Morao sam izaći s terena. Nažalost, nikad se više nisam vratio.“

Liječnici su mu konstatiraliHepatitis B. tzv žuticu. Pune tri godine trajala je borba za život. Karijera nije mogla biti nastavljena. Karijera, koja je obećavala mnogo. Karijera, koja je trajala duže nego što stvarno jeste. Jer, ono što je Ivan Gudelj napravio do tog kobnog trenutka, netko nije za puno više utakmica. Uslijedila je borba za život, koji se u jednom sekundu okrenuo naopačke.

„Obišao sam sve što se može obići. Klinike, bolnice, travare, bioenergetičare, planine, crkve. Sve... Bilo je nemoguće... Jako teško je bilo gledati nogomet, a znaš da ne možeš raditi ono što voliš. Meni je nogomet bio sve. Ljudi su me izbjegavali. Psihički je bilo jako teško. Znam da sam tada volio čitati knjigu 'Ptice umiru pevajući'. Htio sam da u glavi ostanem jak. Upisao sam kineziološki fakultet sa 35 godina. Diplomirao sa 42. Stekao sam zvanje profesora. Svaki ispit je bio posebna radost, a diploma je bila kao trofej s Hajdukom. Bio sam presretan. Osim toga, spas sam tražio u obitelji, prijateljima. Posvetio sam se trenerskom poslu, koji mi je jako puno značio.„

Mozzart Sport

Nemjerljivo nogometno znanje, Gudelj je prenosio na mlađe. Bio je izbornik mladih reprezentacija Hrvatske, i čovjek koji je iznjedrio većinu igrača koji su bili viceprvaci svijeta 2018.godine.

„Skoro svi ti igrači, osim Rakitića, prošli su kroz moje ruke. Sjećam se Luke Modrića, on je kliknuo tek u 18. godini. Napravio iskorak koji je bio ključan za njegovu karijeru. Ivan Perišić je jedan odličan igrač. Imao je turbulentno djetinjstvo i sa 16 godina je zbog privatnih razloga otišao van i jedan od rijetkih koji je uspio, a da je otišao tako rano. Uvijek ga je krasila upornost. Preran odlazak u inozemstvo je katastrofalan, i mislim da su minimalne šanse da se nešto ozbiljno napravi. Evo vam primjer Alena Halilovića. Taj dečko je među pet talenata koje sam trenirao i vodio. Ante Roguljić također, ali su prerano otišli van. Nikola Kalinić nije napravio 30 posto karijere koju je mogao i trebao napraviti. Znam da je Vedran Ćorluka u jednom trenutku htio završiti karijeru. Igrali smo kvalifikacije s Danskom, izgubili 3:2, on je bio krivac za dva gola. Bio je ogroman pritisak na njega, ali smo kroz razgovore i igru uspjeli da ga vratimo. Andrej Kramarić je jedan od najškolovanijih igrača koje sam vodio.“

Život Ivana Gudelja postao je neprestana borba. Prije sedam godina umrla mu je supruga Mirjana, s kojom je u braku bio 27 godina. Priča i biografija na koju nisu ostali imuni ni najveći hrvatski pisci i režiseri, pa je cijeli njegov život i bespoštedna borba iz koje je izašao kao pobjednik prenesena u knjige i na filmsko platno.

„Ja sam uvijek bio borac na terenu, takav sam i u životu. Kroz sve što sam ja prošao, ne znam koliko ljudi bi moglo. Čovjek mora biti uporan. Poznati režiser Tomislav Žaja je napravio dokumentarni film o meni. Zove se 'Ivanova igra'. U tom filmu, moj dragi prijatelj Mlinarić je kroz suze rekao: 'Ja to ne bih mogao izdržati'. Međutim, što je tu je. Dogodilo se, tako je moralo. Ne želim da mislim dokle je moja karijera mogla dosegnuti. Mnogi kažu do vrha, ali tako je moralo. Ja se sada osjećam tako pozitivno. Imam puno energije. Napisana je knjiga o svemu tome, koja je dobila brojne nagrade, kao i film. Ponosan sam, nakon svega.“

Više od 90 minuta razgovora s velikim Ivanom Gudeljom, prošlo je kao tren, a cijeli razgovor s Markom Tešanovićem za Mozzart Sport pročitajte OVDJE.