Ivan Božić - fajter koji je gurnuo Ademija u vatru sada ima misiju spasiti velikana iz Sigeta: "Stao sam iza njega i rekao mu: "Peglaj Aki, bit ćeš velik igrač"

“Njima nema spasa. Oni su na klocnama”, otelo mi se u jednom društvu prije nekoliko dana kada je na red došla tema Hrvatskog dragovoljca. Zadnje što sam čuo jest da je početkom veljače bilo na snazi “rasulo u Sigetu”.

Igrači su stupili u štrajk. Nije bilo grijanja i tople vode. Predsjednik Perić emigrirao je u anonimnost a nakon što je prethodno danima hodao po Sigetu i papagajski ponavljao:

“Dečki, sutra će lova”.

Naravno, lova je bila "malo sutra" i u takvim okolnostima nam nitko ne bi zamjerio crnu prognozu iz uvoda ovog teksta.

Međutim, bolji poznavatelji prilika su nas savjetovali da ne brzamo sa zaključkom.

“Idi do Sigeta i vidjet ćeš da možda i nisi u pravu”, bila je sugestija.

Nije nam vrag dao mira pa smo potegli do Novog Zagreba. Avenijom Dubrovnik, pa onom Većeslava Holjevca preko Parka Hrvatske mornarice stigli do poznatog nogometnog zdanja na kojem su svojevremeno španali velemajstori od lopte.

Tu su loptu rolali Robert Prosinečki i Blaž Slišković. Golove je zabijao Predrag Jurić a dres Dragovoljca nosile ikone poput Živkovića, Tomasa, Goce Jurića i Marcela Brozovića… Velikih je tu bilo igrača. Igrala se i Europa svojevremeno. No, uvijek je Hrvatski dragovoljac bio nečiji bankomat. Uvijek su tu vladali neki osobni interesi i korist. Poligon za razne opcije koje ne bi mogle igrati na kvartovskom haklu - ovdje su bile zvijezde.

Suspenzija skinuta: HD podmirio dug HNS-u, iz Lokomotive stiže bivši napadač Crnih?

Germanijak doznaje: Hrvatski dragovoljac ima novog trenera!

Rudeš vratio prednost, Samir Toplak nadmudrio Marka Lozu u Hrvacama, a Crni iz Sigeta slavili na stadionu Hrvatskih vitezova

Dočekao nas je Ivan Božić (39), koji je preuzeo klupu Dragovoljca početkom prosinca prošle godine u situaciji u kojoj bi većina pobjegla glavom bez obzira. Naime, klub je bio uvjerljivo posljednji na ljestvici s 12 bodova i jasnim putokazom u treću ligu… Božić je jedan iz plejade mladih stručnjaka koji polako privlače poglede na sebe. Direktan je u komunikaciji, pun iskustva. Zna što želi i put kako da to ostvari. I čini se da je fajter koji ne bježi od izazova.

“Voda je bila do grla ali povukao me neki izazov. Imao sam neku viziju, otišao na razgovore u Goricu, Lokomotivu, Dinamo. Tražio igrače i sponzore, slagao neku križaljku. No, onda se dogodio taj problem s financijama i sve je stalo”, priča nam Božić koji je stigao iz Dugog Sela gdje je imao puno bolju situaciju. Predsjednik Fintić i gradonačelnik Panian imaju senzibilitet prema nogometu i lokalnoj zajednici. No, Božić je jedan od onih koji uvijek teže dohvatiti stepenicu više.

“Bio sam u trećoj ligi, logično da sam gledao prema onoj drugoj. Zato sam se odlučio na dolazak u Siget”.

Dva puta bi razmislio da je znao što ga je dočekalo početkom godine.

“Ja pregovaram s Dinamom da nam ustupi talente poput Brkljače, dođem u Siget i shvatim da su mi igrači gladni. Nisu dobili plaću, nemaju za stanarine. Klubu je isključena voda i grijanje, nema nikoga od logistike. Prljavu robu odnose kućama i tamo peru. Ma kaos, što da vam kažem”, govori Božić koji priznaje da je htio dići ruke od svega. No, dolazak Bernarda Gluića i Željka Matića ponudio je dozu optimizma i na koncu je prelomio da će probati.

“Mi nismo odradili pripreme za proljetni dio, a idemo u nemoguću misiju da se spasimo. Nazvao sam Koraba Morinu i zamolio ga par termina u dvorani na Velesajmu da mi dečki steknu kondiciju. Platio sam iz svog džepa. Novi ljudi su riješili tekuća dugovanja i klub je krenuo funkcionirati. Doduše, puno kasnije ali bolje ikad nego nikad”.

Prvi problem s kojim se Božić susreo bio je nagovoriti igrače na još jednu priliku. Neki su imali opcije odlaska, neki su i uzeli papire. Agenti su tražili nove sredine.

“Bio sam im iskren. Rekao sam im da sam svjestan golgote koju su prošli, ali da vjerujem kako će biti bolje. Da si damo još jednu šansu i probamo izboriti ostanak u ligi. Dečki su me poslušali i potvrdili ono na čemu inzistiram i inzistirat ću u svakoj svlačionici koju ću voditi. Mi ne trebamo biti prijatelji, družiti se van nogometa i izlaziti na piće. Međutim, kada smo skupa onda želim da smo obitelji i da moramo biti zajedno”, otkriva Ivan Božić koji je zasukao rukave i krenuo s poslom. Epilog? Krenulo je s tri poraza u pripremama, potom onim od Rudeša, Vukovara i Orijenta.

“To je sve bilo očekivano jer svi oni su imali nekoliko tjedana priprema, a moji su dečki gladovali i čekali da im netko da novac za hranu. No, vidio se pomak. Taj Vukovar svakom u ligi može dati četiri ili pet komada, mi smo imali 0:0 na poluvremenu, izgubili sa 1:0. U Rudešu smo imali 0:0 nakon 45 minuta pa pali energetski u nastavku. Orijent, slična priča. No, onda je krenulo”.

U sljedeće tri utakmice HD je uzeo sedam bodova. Remi s Dubravom (1:1), visoka pobjeda nad Jarunom (5:1) te tri boda u Dugopolju (2:1)…

“Dok je nade, bit će i borbe”, kratko rezimira Božić kojem nije prvi put da je u ovakvoj situaciji. Kao igrač bio je pravi nogometni nomad koji je tijekom karijere promijenio 16 klubova. U nekima je poput Šibenika i H. Dragovoljca igrao u nekoliko navrata. Bilo ga je svugdje. Od Belgije i Italije pa do Kine i Kazahstana.

“Otišao sam iz Zrinjskog sa 17 godina i više se nisam vratio. Prošao sam veliku životnu školu, imam puno iskustva i želje da to prenesem novim generacijama. Prva inozemna adresa mi je bila Belgija. Sam, bez ikoga, prepušten sebi dogurao sam do statusa najboljeg mladog igrača u Belgiji. I kao takav dolazim bahato u Perugiu. Mislim da imam cijeli svijet pod nogama, ali tu shvaćam da sam padobranac. Mislio da nešto znam, a na treningu Nakata, Ze Maria, Blasi… Trener mi je bio Cosmi. Realno, ništa nisam znao. Pitao sam se: Je l' se mi bavimo istim poslom? Otišao sam kući da razmislim o svemu. Pa krenuo iznova u Šibeniku”.

Sa Šubićevca stiže zanimljiva priča. Naime, upravo je Božić bio taj koji je pogurao legendarnog kapetana Dinama Arijana Ademija u profesionalni nogomet.

“Bio je junior koji je došao na trening prve momčadi. Malo bucmast, ali pun energije. I ja mu kažem: “Mali, samo peglaj”. I udara Aki gdje god stigne. Dijeli batine svima. Sjećam se da ga je netko napao, ali ja sam stao iza njega i rekao mu: “Ne boj se, čuvam ti leđa”. Dan kasnije dođem na trening, nema Ademija. Pitam trenera Matkovića gdje je mali, a on će da je malo deblji i da ne može s nama. Odgovorih mu: “Vrati ga odmah, bit će dobar igrač. Ima srce, muda i nevjerojatnu nogometnu inteligenciju. Rastao je iz tjedan u tjedan. Jako sam ga volio jer je bio pošten, fajter na terenu koji je bio spreman poginuti svaki trening i utakmicu. Nije ovo slučajno što mu se dogodilo zadnjih tjedana. Taj oproštaj od Dinama. Takvih igrača poput Ademija je sve manje”, evocira uspomene Božić koji se vratio u Belgiju. Zaigrao je u Beverenu s ozbiljnim imenima poput Ebouea, Gervinha, Kolo Tourea…

“Najbolji igrač s kojim sam dijelio svlačionicu bio je Pato s kojim sam igrao u Kini. Recimo, Gervinho je imao sve da bude top klasa osim završnice. Da je to imao, ne bi imao kraja. Ja sam u Beveren stigao kao neki tehničar a onda shvatio da ja samo mislim da sam tehničar. Što su ti radili s loptom, to je spektakl bio”, smije se Božić koji se u Belgiji puno družio s pokojnim Tomislavom Ivićem, trenerskom ikonom. Upravo su ti razgovori bili putokaz našem sugovorniku da se nakon karijere odvaži na trenerski posao.

“Ti razgovori bili su neprocjenjivo iskustvo. Evo, često se uhvatim da kroz utakmice reagiram na način na koji mi je pokojni Ivić pričao. Recimo, njegov savjet da ako osjetim da mi dva najbolja igrača nisu raspoložena, moram igrati na nulu. Onda će ti se već nešto dogoditi. Povuci se i čekaj priliku. Puno sam naučio od Davora Mladine. Neki dan kada smo igrali protiv Rudeša, imamo nulu na poluvremenu i prolazim pored njihovih svlačionica i čujem govor od Mladine koji igračima sugerira svojima da drže tu nulu. Mislim si u sebi, gdje ćeš držati nulu, ti se boriš za prvu ligu a igraš protiv mojih koji nisu imali što jesti do prije mjesec dana. No, onda se sjetim tih riječi od Ivića i sve mi bude jasno”.

Ivan Božić je tijekom karijere igrao i za Rijeku koju je vodio Zlatko Dalić. Pitamo ga za usporedbu Dalića iz tih vremena i sada kada je postao drugi i treći na svijetu i izjednačio Ćirin rekord po broju utakmica koje je vodio kao izbornik.

“Dalić? Gledaj, ima ono nešto. Svi smo mi treneri koji znamo u teoriji sve. Ali, uspjet će oni koje prate igrači. Ako nemaš vojsku iza sebe, uzmi kofere i idi doma. Pazi ovo, Dalić trener Rijeke a u svlačionici imaš: Štroka, Đalovića, Sharbinija. Tu je Nino Bule, Čagalj, Vučko, Jertec, Šafarić, Vučko… Ozbiljna su to HNL imena. A Dalić balansira da je to čudo. Nije lako bilo reći Štroku, Buli ili Jakiru da su na klupi. Ali, tu nitko nije bio nezadovoljan. Kako mu je to uspjelo, ne znam. No, bili smo dobri. Nismo igrali lijepo, ali na pauzi imamo osam bodova više od Hajduka. Na proljeće smo se raspali. Imao je stav, karizmu. Znao je što treba reći i u kojem trenutku. I uopće me ne iznenađuje sve ovo što je postigao s reprezentacijom”.

Božića je put odveo do Kazahstana i Kine. O svojoj će igračkoj karijeri reći da je onakva kakva je trebala biti. Kada bi nešto mijenjao, onda je to sazrijevanje jer za sebe tvrdi da je postao ozbiljan tek s 26, 27 godina… No, ne žali za ničime. Kopačke je objesio o klin u Italiji.

“Trener mi je bio Alessandro Potenza, bivši igrač Intera, Parme, Fiorentine... I stalno smo bili u konfliktu. On traži jedno, ja radim drugo. I nakon svake utakmice se raspravljamo. On dobije posao u Arezzu i zove me za pomoćnika. Mislio sam da se zajebava, ali vrlo mi je jednostavno objasnio zašto me želi. Rekao mi je da mu ne treba asistent koji misli kao on, već onaj koji misli drugačije jer su dvije glave uvijek pametnije od one jedne. I tako sam preko noći otišao u trenere”.

S Potenzom je proučavao treninge kod velikih imena poput Gasperinija i Contea, ali za sebe će reći da iz tog iskustva želi uzeti 30 do 40 posto. Ostalo će biti njegova osobna nadogradnja.

“Italija je teška po tom pitanju. Imaš mladog igrača koji ima brzinu, kako da mu kažem da ne ide u prostor. Ili imaš sjajan dribling, pa tko sam ja da te sputavam i kažem ti da ga ne koristiš. Hajdemo tu djecu naučiti da se znaju nositi sa seniorskim nogomet, onda će lako naučiti kako ući u međuprostor ili sline stvari. Isto tako, na Akademiji se uči teorija kada smo svi mi sutra spremni za City, Real ili Bayern. A velika većina će do tih klubova doći da ih gledaju s tribine. Meni više znače životne lekcije kako da motiviram igrača koji mi nije dobio plaću, nema tople vode da se otušira nakon treninga i da pojede sendvič. Nije sve u teoriji…”, otkriva svoja razmišljanja Ivan Božić koji se vratio na projekt u Sigetu. Za sebe će reći da je optimist i da će se boriti do samog kraja za ostanak. Trenutno mu Kustošija koja drži zadnju poziciju koja jamči ostanak bježi osam bodova… Tu je i Bijelo Brdo koji su na 11. mjestu a koje nudi doigravanje za ostanak. Oni su na šest bodova od društva iz Sigeta.

“Sada je najvažnije izboriti ostanak. Ljudi ne znaju koji je kapacitet ovog kluba. Pa u Novom Zagrebu imaš 250 tisuća stanovnika, pa ova okolna mjesta… To je bazen koji se ne smije podcijeniti a naša škola ima 230 djece a nije bilo za struju. Vjerujem da će dolaskom novih ljudi u upravljačke strukture kluba sve to biti puno lakše, da ćemo se posvetiti nogometu i ostvariti ciljeve”, završio je Božić, trener o kojem će se još definitivno čuti...