I. SučićItalija se otvara malima, a Hrvatska još čeka: Hrvatski nogometni kup izgubio je smisao i treba veliki remont
Vrijeme Čitanja: 6min | sri. 11.11.26. | 10:00
Prijedlog proširenja Coppa Italije na 72 kluba otvara pitanje zašto Hrvatski nogometni kup i dalje ne pruža niželigašima stvarnu priliku, nego im često donosi više troškova nego koristi.
Talijanska Serie A napravila je ono što bi u hrvatskom nogometu trebalo biti sasvim normalno – otvorila je raspravu o tome kako nacionalni Kup učiniti atraktivnijim. U natječaju za TV prava za razdoblje 2027. – 2030. godine ponuđene su dvije mogućnosti: zadržavanje postojećeg formata s 44 kluba ili proširenje na 72 sudionika, među kojima bi bilo čak 32 predstavnika Serie C. Najboljih osam klubova Serie A uključivalo bi se tek u osmini finala, a ostatak bi kroz tri eliminacijska kruga pokušao izboriti ogled s elitom. Još se raspravlja i o tome da domaćinstvo pripadne slabije rangiranom klubu. Nije to još usvojena promjena, nego prijedlog koji će se vrednovati i kroz interes TV tržišta. Ali, upravo u tom grmu i leži zec: Talijani razmišljaju o proizvodu, publici, manjim klubovima i komercijalnoj vrijednosti natjecanja. U Hrvatskoj se, čini se, još uvijek čeka da netko drugi pokrene raspravu.
Jer, Hrvatski nogometni kup ima problem koji nije kompliciran, a ni teško dokaziv. Primjer može biti utakmica Karlovca 1919 i Rijeke. Dolazak jednog od najvećih hrvatskih klubova trebao bi biti praznik nogometa za grad i klub koji se želi vratiti u elitni rang. Umjesto toga, domaćin primarno mora razmišljati o troškovima policije, redara, zaštitara, medicinske službe i svih ostalih sigurnosnih zahtjeva. Tek onda o nogometu. Prema službenim podacima, na utakmici je bilo 1500 gledatelja, s tim da je ta brojka sama po sebi podložna raspravi. No, čak i da je potpuno točna, ne mijenja činjenicu da prihod od ulaznica ne mora pokriti ni osnovne organizacijske troškove. Aktualne propozicije jasno propisuju da domaćin ubire prihode, ali istodobno snosi troškove organizacije, službenih osoba i propisane doprinose. HNS pritom predviđa naknade iz TV i sponzorskih prava koje teško mogu predstavljati ozbiljnu zaštitu od financijskog rizika. Posebno je apsurdno što sustav od malih klubova očekuje da ugoste najveće hrvatske momčadi, ali im pritom ne osigurava uvjete da to učine bez financijskog rizika. A upravo bi dolazak Dinama, Hajduka ili Rijeke u manje sredine trebao biti jedna od najvećih vrijednosti Hrvatskog kupa. Takve utakmice ne bi se smjele seliti na veće stadione niti izbjegavati zbog troškova. HNS mora pronaći model u kojem će mali klubovi zadržati domaćinstvo, njihovi gradovi dobiti nogometni događaj, a organizacijski troškovi neće pasti isključivo na njihova leđa.
.jpg.webp)
A novca u Savezu, barem prema financijskim projekcijama, ima. Na Skupštini HNS-a usvojen je plan za 2027. godinu koji predviđa čak 61.180.500 eura prihoda i 8.143.300 dobiti. Naravno, riječ je o planiranim iznosima, a ne o novcu koji se može proizvoljno raspoređivati. No, upravo zato treba pitati zašto se u takvom proračunu ne može jasnije i konkretnije vrednovati natjecanje koje okuplja klubove iz cijele države. HNS ne mora financirati baš svaki trošak svakog kluba, ali može osnovati poseban fond za organizaciju kup-utakmica, sufinancirati dodatne sigurnosne zahtjeve i povećati naknade sudionicima. Nije prihvatljivo da se milijunski prihodi Saveza predstavljaju kao uspjeh, dok klubovi koji stvaraju sadržaj za domaći nogomet moraju razmišljati hoće li im utakmica protiv prvoligaša donijeti zaradu ili minus. Predsjendika Saveza u javnosti posljednjih godina uglavnom slušamo kada je riječ o reprezentaciji, velikim infrastrukturnim projektima ili nekim sličnim temama. I to je razumljivo, reprezentacija je najvažniji nacionalni nogometni proizvod, no od predsjednika HNS-a očekuje se da domaći nogomet, HNL i Kup, ne budu tek usputne teme. U posljednjem razgovoru za Novu TV ponovno su dominirale reprezentativne aktualnosti, dok Hrvatski nogometni kup i njegovi problemi ostaju bez konkretnog odgovora. Kustić ne mora osobno rješavati svaki detalj natjecanja, ali mora pokazati da postoji volja da se ono promijeni.
A rješenje, pritom, nije nikakva nogometna filozofija. Prvo, u utakmicama klubova različitih rangova domaćinstvo treba pripasti nižerangiranom klubu, uz jasno propisane sigurnosne kriterije. Drugo, HNS bi morao osnovati fond za organizaciju kup-utakmica, iz kojeg bi se pokrivali dodatni troškovi policije, redarske službe, zaštitara i medicinske službe. Treće, nagrade za prolazak u sljedeće faze moraju biti dovoljno ozbiljne da niželigaš od Kupa može i zaraditi, a ne da samo razmišljaju o tome kako što manje izgubiti. Uostalom, engleski FA Cup pokazuje da je to izvedivo: postoje nagrade po rundama, televizijske naknade i podjela prihoda od ulaznica. Što 'veliki', nepisano je pravilo, prepuste 'malima'. Ne treba izmišljati novi nogomet, dovoljno je preuzeti ono što funkcionira.
Ipak, treba promijeniti sam format. Hrvatski nogometni kup mora imati širu prohodnost za niželigaše, a ne biti natjecanje u kojem se unaprijed rezervira 16 mjesta prema petogodišnjem koeficijentu. Jedna je mogućnost da se klubovi HNL-a uključe tek u kasnijoj fazi, primjerice osmini finala, kao što Talijani razmatraju za najbolje klubove Serie A. Druga, možda i zanimljivija, jest potpuno ukidanje koeficijenta i zaštićenih nositelja. Zašto se Dinamo i Hajduk ne bi mogli sastati već u prvom kolu? Zašto bi se najveći klubovi morali čuvati jedni od drugih, umjesto da ždrijeb bude ono što bi trebao biti – nepredvidiv? Regionalne kvalifikacije, završnica s 64 kluba i otvoreni ždrijeb mogli bi donijeti potpuno drukčiju dinamiku.
Španjolci su promjenom formata Copa del Rey pokazali da se može dati prednost nižerangiranima i stvoriti prostor za iznenađenja, dok su Englezi od FA Cupa napravili instituciju s težinom, tradicijom i financijskom vrijednošću. Talijani sada gledaju kako, budući da im je jasno da natjacnje umire, Coppu oživjeti. A mi? Kod nas se senzacijom smatra kada Kurilovec izbaci Istru 1961, dok je plasman drugoligaša u četvrtfinale gotovo događaj za povijest. Mateo Pukšar je u emisiji Totalni nogomet problem je sažeo vrlo jednostavno: „Ljude jednostavno nije briga za Kup.“ I teško je ne složiti se. Barem dok se ne približi završnica i dok ne postane realno da bi neki od najvećih klubova mogao ostati bez trofeja. Tada Kup odjednom postaje važan. Ali, natjecanje ne može živjeti samo od polufinala i finala. Mora imati sadržaj i razlog zbog kojeg će publika pratiti i prve faze. Ako se drugoligaši i trećeligaši ne mogu ozbiljnije uključiti u borbu za završnicu, a domaćinstvo protiv velikana predstavlja financijski rizik, onda nije čudno što interes izostaje. I to, gospodo ih udobnih HNS fotelja, nije problem publike, već problem proizvoda koji joj se nudi.
HNS ne može vječno govoriti o ravnomjernom razvoju hrvatskog nogometa, a onda organizaciju najvažnijeg kup-natjecanja prepustiti klubovima koji za to često nemaju ni novca ni infrastrukture. Ne može se od malih sredina tražiti da budu domaćini najvećim klubovima, preuzmu sigurnosni i financijski rizik, a da zauzvrat dobiju tek neizvjesnu zaradu od ulaznica. Ako TV prava i sponzorstva imaju vrijednost, onda se ta vrijednost mora vratiti klubovima koji natjecanje čine zanimljivim. Hrvatski nogometni kup ne treba kozmetičke promjene ni još jednu komisiju koja će problem staviti na dnevni red. Treba mu novi format, drugačija raspodjela novca, zaštita domaćina i stvarna sportska prohodnost. I da postane zanimljiv onima koji imaju mogućnost nešto promijeniti. Kup bi trebao biti natjecanje u kojem mali klub sanja da mu u ždrijebu zapadne Rijeka, Dinamo ili Hajduk, a ne natjecanje u kojem se nakon ždrijeba pita može li si taj san uopće priuštiti. Uostalom, ako Kup ne može biti pozornica na kojoj će mali klubovi barem na jednu večer postati veliki, onda je izgubio ono najvažnije što bi trebao predstavljati.