INTERVJU - Željko Kalac: Igrao sam u nenormalno dobrom Milanu, a danas guštam u Baškoj Vodi

Baška Voda, jesen 2021. godine, sunčan i miran dan u mjestu koje živi za turizam i od turizma, s nekim od najljepših plaža na Jadranu. Turistička sezona je praktički gotova, nema gužve ni šušura kojeg sa sobom donose gosti sa svih strana svijeta. Rekli bismo, idealan dan i mjesto za sve one koji žele pobjeći iz gradskih gužvi i šume betona.

No, nismo u Baškoj Vodi zbog turizma već zbog nogometa pa stižemo na igralište Uranije, člana 3. HNL jug. Tišinu ugodnog poslijepodneva razbijaju zvukovi lopte i prodoran glas čovjeka impozantne figure. Jasno nam je da se radi o treneru Željku Kalcu, glavnom razlogu našeg dolaska u Bašku Vodu. Svjetski poznato nogometno ime, nekadašnji vratar reprezentacije Australije te osvajač Lige prvaka s Milanom prije mjesec dana postao je trenerom kluba koji se bori za opstanak u trećeligaškom društvu.

Kada smo se najavili za razgovor s Kalcem preko alfe i omege Uranije Mate Jozipovića odmah smo dobili potvrdan odgovor. Sjeli smo u ured kluba koji sljedeće godine slavi 100 godina postojanja, dobro raspoloženi Australac hrvatskih korijena odmah je osmijehom započeo priču kako je došlo do toga da uopće razgovaramo u Baškoj Vodi.

„Ja sam vam tu u Makarskoj kao kod kuće, već 20 godina dolazim ovdje, meni je Hrvatska idealno mjesto za život. Malo sam u Makarskoj, malo u Zagrebu, malo u Slavoniji, obilazim cijelu Hrvatsku. Ostao sam malo duže ovdje, uopće mi se ne vraća u Australiju“, govori nam 202 centimetra visoki Kalac, s velikim osmijehom na licu.

„Pozvali su me ljudi iz Uranije da sjednem na klupu, preuzmem momčad, kad sam već tu u blizini rekao sam sebi zašto ne? Volim nogomet, volim trenirati, svaki izazov u nogometu me zanima. Eto, da nisam bio tu u Makarskoj ova se prilika ne bi ni otvorila. Meni ovo super dođe, nadam se i klubu“, nastavlja Kalac, a u razgovor se s osmijehom ubacuje prvi čovjek Uranije Mate Jozipović, poznat i kao nogometni menadžer.

Privatna arhiva Germanijak

„Molio sam ga da mi pomogne, da me spasi, da spasimo Uraniju. Hvala mu, velika je stvar da je takav trener i igrač došao u naš mali klub“.

Misija u Baškoj Vodi je jasna, Kalac je došao da spasi klub od ispadanja u niži rang, nakon 12 utakmica Uranija ima samo dva boda. Jedan je osvojen dok je na klupi bio legendarni igrač Hajduka Željko Mijač, drugog je osvojio Kalac u dvoboju s Hrvacama prošlog tjedna.

„Mislim da igramo puno bolje nego kada sam došao, u nekim utakmicama nismo imali sreće, a u nogometu treba malo sreće. Krenut će nam, siguran sam, uz dosta rada i nekim pojačanjima na zimu sigurno ćemo biti bolji“.

Već desetak godina je trener, uglavnom zadužen za rad s vratarima, najveći dio trenerske karijere proveo je kao pomoćnik prijatelju i kumu Tonyu Popovichu, još jednom poznatom australskom Hrvatu koji je igrao za „Socceroose“.

„Posljednji klub je bio Xanthi u Grčkoj, prije toga smo radili u Australiji, u turskom Karabuksporu, dugo sam radio s Tonyem. Iz Grčke smo otišli iz ne znam kojih razloga, kažu zbog slabijih rezultata, ali nije to sad ni važno. Kum je bio u Hrvatskoj pa je otišao u Australiju, a dole nije lako otići zbog ove pandemije. Ja sam se htio malo odmoriti od nogometa, odlučio sam doći u Hrvatsku, ali to je bila prava avantura ha ha ha“, kaže nam Kalac i kroz smijeh objašnjava što se događalo kada je putovao iz Grčke u Hrvatsku.

„Ma to je bio show program, krenuo sam iz Grčke preko Srbije i kada sam došao na granični prijelaz s Hrvatskom čovjek koji je bio sa mnom nije imao test na COVID-19. Pa sam morao pješice preći granicu, a dogovorio sam s rođakom iz Tompojevaca kraj Vukovara da me pokupi na granici. Ali on je otišao na drugi granični prijelaz, nismo se razumjeli, pa nije bilo interneta ni način da ga zovem. Svakako prava avantura, sa sretnim završetkom“, smije se legendarni vratar.

Kada je stigao u Hrvatsku malo se družio sa rodbinom u Slavoniji, posjetio Nenada Bjelicu na treninzima Osijeka, čak i zaigrao jedno poluvrijeme za niželigaša iz Tompojevaca.

„Lijepo mi je bilo s tim ljudima, stao sam na vrata jedno poluvrijeme pa je to izašlo u medijima. Zvali su me mnogi prijatelji i pitali je li se vraćam nogometu, dobro smo se nasmijali svi zajedno.“

Put ga je potom vodio u Zagreb gdje se sastao s još jednim velikanom australskog i hrvatskog nogometa Markom Vidukom.

„Mark živi uglavnom u Zagrebu, ima gore nekakav kafić, nije u nogometu. Uvijek je užitak javiti se njemu i ostalima s kojima sam igrao u reprezentaciji. Mi smo kao obitelj, to je nešto nemoguće. Ta reprezentacija Australije koju smo imali, ostat ćemo prijatelji od groba, ne mogu ni ispričati koliko smo bliski. Dvaput smo se pokušali plasirati na Svjetsko prvenstvo i nismo uspjeli, a onda smo 2006. igrali na SP u Njemačkoj i promijenili nogomet u Australiji. Sve se poslije toga diglo, nogomet je napredovao, a mi smo ostali kao obitelj. Kad god je netko blizu samo nazoveš i odmah se nađemo“, pojašnjava nam Kalac koji je sakupio 54 nastupa za Australiju.

Važan doprinos razvoju nogometa u Australiji dali su brojni Hrvati, uz spomenutog Viduku i Popovicha pamte se Josip Skoko, Mile Jedinak, Jason Čulina, Mark Bresciano i brojni drugi.

„Hrvatska zajednica u Australiji je vrlo jaka, svi vole nogomet, sigurno smo dali dosta reprezentaciji Australije. To je multietnička država, ljudi su stigli sa svih strana svijeta, ali dosta je Hrvata igralo za Australiju. Bilo je igrača koji su odabrali Hrvatsku poput Šerića ili Šimunića, sve je to stvar osobnog odabira. Moram reći, od tada do danas se puno toga promijenilo, mi smo svi bili gladni i svi smo htjeli uspjeh. Danas djeca više nisu gladna, danas imaju više izbora i nisu spremni na odricanja kao mi nekada. To je bila borba, potpuno drugačija vremena nego danas“, smatra Kalac.

Nogometne veze Hrvatske i Australije još uvijek postoje, primjerice Fran Karačić koji je igrao u Lokomotivi danas nosi dres „klokana“.

„Gledaju Australci nogomet u cijelom svijetu, prate sve one koji bi mogli igrati za reprezentaciju. Uostalom, tako radi i Hrvatska, nije to novost. Znam da u Dinamu igra Deni Jurić, dva sina od Tonya Popovicha su u Zagrebu, zatim mali Doni Grdić u Šibeniku, sve su to potencijalni reprezentativci Australije. Kažem, na kraju to bude osobni odabir i procjena, a sjetite se da je Hrvatska s nekima pogriješila. Recimo Mile Jedinak, govorili su da nije dovoljno dobar za Hrvatsku, a on je napravio veliku karijeru u Engleskoj. Nije valjao Hrvatskoj, a bio je na tri Svjetska prvenstva i igrao Premiership“, pojašnjava legendarni vratar.

U Hrvatskoj je Kalac od veljače, jasno da je stigao pogledati kakav se nogomet igra u HNL-u.

„Dobra je liga, velika je razlika između prvih 4-5 momčadi u odnosu na ostale, ali nogomet je dobar. Kad kažem razlika onda je za to veliki razlog novac, tko može bolje platiti taj će imati bolje igrače. Uvijek kažem, kad pratiš igrača milijun eura on je bolji od onog kojeg platiš 100 tisuća eura, to je jednostavno“.

Dotaknuli smo se potom i reprezentacije Hrvatske.

„Za mene Hrvatska igra odlično, baš super. Mi kao narod imamo velika očekivanja, htjeli bi osvojiti sve, a mala smo nacija. Mislim da sve što reprezentacija radi je odlično za našu Hrvatsku, bitno je ići na Svjetsko prvenstvo u Katru, bitno je pobijediti u zadnje dvije utakmice. Bude li tako, opet će napraviti veliki posao“.

Mnogo se toga napisalo o poznatoj utakmici između Hrvatske i Australije na SP 2006. u Njemačkoj, rezultatom 2:2 puno su zadovoljniji bili Australci. Prošli su dalje u osminu finala, Hrvati su išli kući.

„Bila je to odlična utakmica, za sve ljude hrvatskih korijena u Australiji to je bila čudna utakmica. Znam da je dosta ljudi navijalo za obje reprezentacije, njima je bilo svejedno tko će proći jer bi svakako slavili. Nama koji smo igrali to je bila velika stvar, veliki uspjeh. Mnogo sam puta pričao o toj utakmici, dogodila mi se pogreška kod gola Nike Kovača, ali Harry Kewell me spasio, zabio je za 2:2 i ostalo je povijest.“

Taj je uspjeh podigao razinu nogometa u Australiji, liga je sve jača, uvjeti su besprijekorni, dosta Hrvata igra u A League.

„Ima dole puno odličnih igrača hrvatskih korijena, smatram da bi mnogi od njih trebali doći u Hrvatsku ili Europu i okušati se u ovdašnjem nogometu. Znate, dosta je razlike u pristupu nogometu, govorim o Europi, ne samo Hrvatskoj. U Australiji smo malo premekani prema mladim igračima, ovdje ih se više može gaziti, učiti ih žešćem radu koji će dati dobre rezultate. U Australiji imamo samo jednu profesionalnu ligu, iz nje igrač može doći u Europu i opet mu treba vremena da se prilagodi na način rada i života u Europi. O igračima koji igraju amaterske lige u Australiji ne treba ni govoriti, ima dosta potencijala, ali ne mogu lako preskočiti nekoliko stepenica i postati profesionalci u Hrvatskoj i Europi. Vjerujte, dosta je talentiranih mladića od 17 ili 18 godina, ali mnogi od njih nisu gladni kruha pa tako ni nogometa. Razmišljaju na način „što ću ja ići tamo za tisuću dolara mjesečno, radije ću ostati ovdje, imam tri tisuće dolara i kući sam“. To se dosta promijenilo u odnosu na vrijeme kada sam ja igrao“, objašnjava Kalac.

A igrao je dugo i uspješno, od Sydney Uniteda gdje je počeo preko Leicester Citya, Rode, Perugie, Milana, Kavale sve do na koncu karijere matičnog Sydney Uniteda.

 „Nogomet mi je bio život, sve što sam radio bilo je vezano za nogomet, doručak, ručak, večera, samo nogomet. Otac mi je kupio kopačke i ja bih spavao s njima, ili kad god bi dobio nove rukavice, nisam ih skidao. Volio sam trenirati, ne samo ja nego svi iz moje generacije, a danas djeca nemaju takve radne navike. Otac mi je govorio, ako te budem morao slati na treninge onda je bolje da ostaneš kod kuće. Čini mi se da danas djeca samo idu na treninge da bi rekli kako nešto treniraju, nemaju glad za nogometom kakav smo mi imali. I to vam je svugdje isto, Australija, Hrvatska, Europa, jednako je svima“

U zanimljivoj karijeri Željka Kalca najbolja sjećanja vezanu su za veliki Milan, momčad koju je vodio Carlo Ancelotti, a igrali su Paolo Maldini, Pirlo, Gattuso, Ronaldinho, Seedorf, Cafu, Kaka, Dida, sve redom nogometni velikani.

„Ta momčad je bila nešto nenormalno, takvi igrači svi na jednom mjestu i u jednoj svlačionici, nevjerojatno. Već sam dosta puta rekao, nisu oni bili samo veliki igrači već su bili vrhunski ljudi, to mnogi ne mogu shvatiti. A to dođe ruku u ruku, jedno bez drugog ne može, da bi postigli rezultat. Sjećam se te Lige prvaka 2006./2007., pobijedili smo Celtic, Bayern, Manchester United te na koncu Liverpool, zbilja veliki uspjeh, svakako najveći u mojoj karijeri“, prisjetio se Kalac vremena kada je igrao za jedan od najvećih klubova na svijetu.

Desetak godina nakon karijere posvetio je treniranju vratara, proučio je mnoge stilove branjenja i načine treninga.

„Znate što, svaka liga je drugačija, nije svaki vratar za svaku ligu. Ako pričamo o današnjim vrhunskim golmanima, Neuer može braniti gdje god hoće, Courtois također, već je prošao Belgiju, Englesku i Španjolsku. Međutim, engleski vratari ne mogu ići u svaku ligu, ako odu iz Premiershipa u Serie A mislim da se ne bi snašli najbolje. Drugačije se igra obrana, drugačija je taktika, različiti su zahtjevi. Meni se osobno najviše sviđa Jan Oblak, smatram ga vrhunskim vratarom, a po meni on nije sasvim moderan vratar. Ne igra on previše nogom, on je „shotstoper“, što bi mi rekli baš čistokrvni golman. Kada me pitate, vratari nose rukavice da brane, ja bi radije da on zna dobro braniti, a sa nogama ne mora biti Beckenbauer. U Hrvatskoj ima dosta dobrih vratara, Livaković je odličan, meni se sviđa Ivušić iz Osijeka, a u ligi brani dosta mladih vratara što je uvijek dobro za njihov razvoj“.

Dok je u Hrvatskoj dobro prati sve zanimljiviji HNL, u Baškoj Vodi i cijeloj Makarskoj rivijeri puno je navijača Hajduka s kojima Kalac svaki dan živi i komunicira.

„Volim pogledati hrvatsku ligu, rekao sam već da se ovdje igra dobar nogomet. Teško je prognozirati tko će biti prvak, Dinamo je kvalitetniji od ostalih, ali ne znači da će lako do titule. Hajduk je po meni previše nekonzistentan, puno je uspona i padova u smislu rezultata, tako se ne može ništa osvojiti. Dinamo može imati jedan kiks, ali to brzo ispravi, a Hajduk kiksa nekoliko utakmica u nizu i tu gubi korak. A Osijek i Rijeka čekaju svoju priliku da iskoriste svaki Hajdukov posrtaj. Vjerujem da ljudi u Hajduku znaju što moraju napraviti da bi uhvatili kontinuitet rezultata, to je ključno da bi govorili o tituli“

Po svemu što smo čuli Kalac maksimalno uživa u Hrvatskoj, neće se tako brzo vratiti u Australiju.

„Volim trenirati, obožavam raditi, uvijek imam ambiciju da nešto osvojim. Naučio sam pobjeđivati, sada sam u Uraniji koja se bori za opstanak, kada bi uspjeli i to možemo nazvati pobjedom. Važno je ispuniti cilj, to smatram pobjedom. Naravno da kao trener želimo isto ono što sam želio kao nogometaš, da radim na najvišoj razini. Meni je Hrvatska odlična zemlja za život, uvijek sam je volio i baš mi je super ovdje. Znam da ima svega i svačega u Hrvatskoj, ali što mogu kad je volim“, zaključio je Kalac naš razgovor te krenuo odraditi trening s prvotimcima Uranije. Za nekoga tko tako voli nogomet nevažna je liga ni rang natjecanja, nevažna je kvaliteta momčadi, nevažan je budžet kluba. Bio to Milanello, San Siro ili igralište u Baškoj Vodi za Željka Kalca nema velike razlike, bitna je strast i ljubav prema nogometu.

Razgovarao: Vedran Pavičić