INTERVJU - Legendarni glas s Maksimira: “Dinamo je gospoština, a zbog Oršića sam bio spreman platiti kaznu”

Gospodin Bruno Berger i njegov glas obilježio je generacije i generacije koji su dolazili na Maksimir posljednje 22 godine. Od sezone 2004./05. pa sve do ove posljednje 25./26. gospodin Berger je svojim glasom postao dio Maksimira. Njegov glas pratio je navijače i u slavlju i proslavama pa i u onim tužnim trenutcima.

Nakon 22 godine Dinamo mu je zahvalio na suradnji, a mi smo došli do zaključka da je to pravi trenutak da modri puk upozna taj čuveni maksimirski glas. Razgovarali smo, sada već s bivšim spikerom Dinama, Brunom Bergerom.

„Nemoj zaboravit da sam još uvijek spiker Lokomotive tako da ostajem ja još na Maksimiru“ govori nam Berger u uvodu.

Zaista je neobičan njegov put do statusa prvog mikrofona Maksimira. Profesor povijesti i geografije u Novom Čiču (blizu Velike Gorice) 22 godine honorarno je bio spiker Dinama (te od 2010. i Lokomotive).

Foto. Privatna arhiva/ Velimir Zajec i Bruno Berger

Kako se uopće postane spiker Dinama?

„Znaš kaj idemo mi od početka da ja nešto ne fulam. Prije mene je bio Lovro Flanjak koji je imao problema sa zakonom. Kratko je bio Ivan Rotim od 2002. do 2004. koji je već radio u klubu pa su odlučili njemu dati ulogu spikera. U tom periodu ja sam bio dio sportske redakcije HRT-a.“

Čekajte, kako je jedna profesor završio u sportskom novinarstvu?

„E, pa zapravo tu je moj početak haha. HRT je uoči SP 2002. raspisao natječaj gdje traži nove snage. Bila su velika očekivanja od tog prvenstva jer smo branili broncu. HRT je htio što više ljudi kako bi mogli pokriti sve što se treba pokriti. Ja sam tada već tri godine radio u školi i prijavio sam se iz zezancije što bude, bude.

Imali su tri kruga. Prvi krug – test znanja. Ja sam generacija koja je na dnevnoj i tjednoj bazi gutala Sportske novosti. Mi smo prije velikih natjecanja vadili statistike, bilješke, statistike ma sve. Prvi krug bi je baš bio zabavan i prošao sam. Drugi i dalje nisam shvaćao ozbiljno bio je razgovor pred kamerama. Kažem, bio sam opušten i to mi je pomoglo. Dočekao me Bruno Kovačević koji mi je rekao 'Evo ja sam Iva Majoli napravi razgovor sa mnom poslije meča'.

Treći krug i završni je razgovor s Božom Sušecom i Stjepanom Balogom. Bili su zadovoljni sa mnom, ali mislim da je presudilo ono što sam im rekao na kraju. Iskreno sam izjavio da imam kredit i da radim u školi i da želim raditi na HRT-u, ali i ostati raditi u školi. Dakle, da na HRT-u radim navečer ili vikendom, a radni dan da provedem u školi. Oni su rekli može i meni super.

Bio sam mlad mogao sam to odraditi bez problema i uživao sam tada u tome. Zanimljivo, tada su sa mnom audiciju prošla danas slavna TV lica, Saša Lugonjić i Stipe Sladoljev. Uoči EP 2004. ja sam osjetio zamor materijala, zgadi ti se sport i sve i kažem ja HRT-u da odlazim poslije prvenstva.“

Nakon HRT-a dolazite u Dinamo na jedan neobičan način?

„Kako sam radio na HRT-u upoznali smo dopisnike širom Hrvatske. Jeda od njih bio je i Andrija Jarak koji je bio dopisnik za Dubrovnik. On je jedno kratko vrijeme radio za Dinamo. Iz kluba su tada tražili spikera i on se sjetio mene i rekao da dođem probati. Ja sam došao, probao i eto ostao 22 godine haha.“

Dakle, Jarak je kriv za vašu karijeru na Maksimiru?

„Može se tako reći. Ja sam probao oni su bili zadovoljni i od sezone 04./05. postao sam službeni spiker Dinama. Dinamo je tu sezonu otvorio s dva gostovanja, a ja sam debitirao na utakmici protiv Osijeka koja je završila bez golova.“

Foto: Privatna arhiva/ Berger kao spiker 2007.

Ljudi iz kluba su mi rekli da u ta dva desetljeća niste propustili nijednu utakmicu. Je li to zaista istina?

„Zvuči ludo, ali istina je haha. Imaš neki osjećaj odgovornosti. Kompletan život sam mjerio po utakmicama Dinama. Krstitke, svadbe, pričesti sve fešte. To je jednostavno tako. Nekada si bolestan, popiješ tabletu da spusti temperaturu na par sati odradiš i bježiš doma. Sin mi se rodio na Merkuru u 14 sati, a ja sam u 18 bio na Maksimiru, hahaha. To je jednostavno tako. Kada je Dinamo igrao europske utakmice morao sam često taj dan koristiti godišnji odmor ili slično jer ne mogu taj dan raditi u školi. Pogotovo kada je Liga prvaka jer juniori igraju u 13 sati, a i to se moralo raditi. Tako da je moj životni raspored uvijek bio paralelan s Dinamovim. “

Jedno vrijeme ste radili i reprezentaciju:

„Negdje do 2015. Vatrene je radio naš glumac Darko Janeš. Od tada HNS uzima spikera domaćeg kluba. Od nedavno je tu i Franjo Ridjan koji je na Maksimiru radio kao moderator, a ja kao službeni spiker.“

Gdje ste smješteni na Maksimiru?

„U početku sam bio u središnjem djelu tamo gdje je sada VIP loža na zapadu. Onda sam od 2011. kada su došle one nove stolice i ostalo zasjeo tamo dole u onoj kućici bliže jugu, pored svečane lože gdje su i ostali komentatori.“

Kako ste se pripremali za izgovore stranih imena?

„Tu sam naučio od kolege s HRT-a Tomislava Cvitkovića. On je prije Svjetskih prvenstva u skijanju zvao strane redakcije i tražio da mu kažu kako se izgovori točno. I tako sam i ja radio. Recimo Hrvatska – Španjolska na Maksimiru, slavna Jedvaj utakmica. Mučio me Jose Gaya. Svi čitaju 'Gaja', a ja pitam Španjolce i oni kažu 'Đaja'. Kako sad 'Đaja'? Vele oni pa Katalonac je i onda sam tako čita. Sjećam se kada je Damian Kadzior došao u Dinamo. Gledam i mislim si kaj je ovo sad. I kažem ja Mićku (Miroslav Tomašević, novinar i kroničar Dinama) daj ga pozovi molim te da mi kaže kako se izgovora. I kaže on 'Kondžor'. U šoku sam ostao. Uglavnom, uvijek pitaj direktno igrača ili nekog stranog novinara i nema greške.“

Kojeg igrača je bilo teško izgovoriti?

„Mnogi će se sada iznenaditi, ali Josip Pivarić. Sada se zapitate zašto, ali lako je za shvatiti. Jer završava ime s istim slovom s kojim prezime počinje. Probajte na glas to izgovoriti bit će vam jasnije. I Duje Čop. Njega sam se dosta čitao hvala Bogu haha. Kod njega je problem jer je kratko prezime pa brzo pada ako me razumijete.“

Foto: Privatna arhiva/ Deverić, Berger, Mlinarić

Veliki ste navijač Dinama od malih nogu, samim time koliko je teško bilo kontrolirati emocije?

“Povijest Dinama svi znaju, Građanski prije Drugog svjetskog rata. Samo ime Građanski može se parafrazirati u gospodski. Odrastao sam uz te priče starijih o toj gospoštini koju Dinamo ima. Čak su i naši najveći rivali to priznali i dokazali. U seriji Velo misto kada dolaze purgeri iz Zagreba na utakmicu prikazni su kao gospoda koja odskaču izgledom i ponašanjem. Onda dolazi druga Jugoslavija kada nisi mogao reći da si Hrvat, ali bilo je svima jasno, pogotovo u malim mjestima, kada kažeš da si član Dinama bilo je svima jasno što želiš reći. U ova moderna vremena bilo je dosta traženja, ali taj osjećaj je ostao. Od promjena imena pa do ere Zdravka Mamića koji je imao uspjehe i eskapade. Bio bih licemjer kada bi rekao da to podržavam, ali ne smijemo zanemariti taj period.

Upravo gospodsko i kulturno ponašanje koje se uvijek poistovjetilo s Dinamom prenio sam i na svoj posao. To je bio narativ jer sve osim toga vodi u cirkus i može se okrenuti protiv tebe. Kada ti imaš uspješnu sezonu i sve je veselo i super, ali što kada dođe kriza? Hoćeš i onda uzvikivati i derati se? Ne, zato je bilo važno da se uvijek držim te zlatne sredine. To je u poslu bilo najbitnije, da ne pretjeram. Inače bi sebe gurao u prvi plan što mi nikada nije bilo u interesu.”

Radili ste i u vremenu Zdravka Mamića kada je stadion bio prazan. Kako je bilo raditi u takvim uvjetima? Je li vas bio strah da vas proglase ‘mamićevcem’?

“Ne. Radio sam svoj posao i to je to. Ja sam u rangu onog djelatnika koji valjkom prođe terenom ili električara. Mamića sam sretao usput ili kada je neka specifična situacija tipa kada se igraču uručuje neki poseban dres. Meni osobno nije se nikada petljao u posao. Bila je jedna situacija kada se slavio naslov 10./11. kada sam čitao igrače i trenere. To je bila ona sezona Zajec, Halilhodžić i Tot. Ja sam pročitao samo Tota jer nisam dobio nikakav naputak, to je bila isključivo moja greška.”

Prepoznaju li navijači ili učenici vaš glas?

“Mnogi ljudi moj glas doživljaju drugačije uživo nego kao spiker. To je zbog razbijenosti maksimirskog stadiona. Ako puše sjeverac moj glas ide na Borongaj, a ako zapuše južnjak moj glas ide u ZOO. Ako pada kiša jedva se i čujem haha. Učenici znaju i simpatično im je to, oni postave pitanje za vrijeme sata, a sat ne traje dugo pa na pitanja odgovaram poslije sata. Jednom učeniku koji je bio sportaš sam poklonio loptu s potpisima svih igrača ili potpisima na sličice.”

Vratimo se malo na vašu navijačku prošlost:

“Nisam nikada bio BBB, probao sam nekoliko puta otići na Sjever pogotovo kada poznaješ Thomasa (Bauera), ali dogodio mi se jedan klik. Navijanje je super, no ne možeš u miru pratiti na utakmici. Zato sam većinom bio na istoku. Prva utakmica koju sam gledao na istoku kada me otac 1982. odveo na legendarnu utakmicu protiv Crvene zvezde. Imao sam devet godina, mali klinac. Ništa nisam vidio, bio sam stisnut, ali to uzbuđenje i rezultat na semaforu taj osjećaj me kupio za cijeli život. Istočna tribina nosila je nevjerojatno zabavno gledanje utakmice. Kada je Dinamo igrao dobro to je bilo veselje, a kada je bio loš to je takva zezancija bila na razini Crne guje ili Montyja Pythona. Čak mi je postalo i žao kada sam postao spiker jer nisam mogao više biti na istoku haha.”

Foto: Privatna arhiva/ Uvjeti na Maskimiru nisu idealni pa je Berger ponekad sam morao napraviti neke radove

Najbolja utakmica?

“Oršić, Tottenham. Prazan stadion, ali bili su ti neki uzvanici od svakoga kluba. Ja sam morao raditi svoj posao. Nisam imao previše nade, a onda se dogodilo čudo. Nakon 120 minuta shvatim da samo gledao najveću europsku utakmicu u Dinamovoj povijesti. Tišina je na stadionu, a mene je adrenalin udario haha. Nitko me zapravo ne sluša jer nema nikoga. Kada je Oršić zabio za 3-0 bio sam gotov. Kada je u 120. minuti četvrti sudac podigao semafor i pokazao tri minute nadoknade ja sam spontano u mikrofon rekao: ‘Ajde dečki još samo tri minute izdržite kako god znate’. To je jako neprofesionalno da spiker šalje upute i govori nešto, ali ponijelo me. Bio sam uvjeren da je delegat Slovak, a bio je Slovenac. Dinamo je poslije dobio kritiku od UEFA-e i nekakvu kaznu. Nisu mi nikada rekli koliku, ali rekao sam ako treba ja bih platio jer stvarno se nisam mogao kontrolirati. Od ovih utakmica s publikom svakako bih izdvojio onu protiv Ludogoreca kada je Vida zabio. Jasno i zašto.”

Najteža?

“Pa cijela moja prva sezona 04./05. bila je najteža haha. Liga za bedaka. Zamislite raditi domaće utakmice, neka se nitko ne uvrijedi, sa Zadrom, Međimurjem i slično. To je stvarno teško bilo odraditi s ljudima na tribinama koji uglavnom vrijeđaju momčad s obzirom na igre. Šahtar je isto bio jako težak za raditi. I uvijek mi je bilo najteže kada moram na razglas pročitati da se traži dijete negdje na stadionu i slično. Uvijek strepim i čekam da mi zaštitar kaže da su ih ipak spojili s roditeljima.”

Vaši najdraži igrači?

“Oršić je među prvima. Uf, Milan Badelj. Sve ono kaj sam prije govorio za Dinamo i gospoštinu onda je to on. Ivan Tomečak mi je jako drag. Dominik Livaković, Eduardo, Ivan Kelava. Najdraža sezona mi je 05./06. s Kužeom. Tada se sve poklopilo.”

Dok sam htio postaviti iduće pitanje, gospodin Berger me zaustavlja:

“E Ćorluku sam zaboravio, on me zauvijek kupio. Arsenal na Maksimiru, Dinamo izgubi 3-0 i svi igrači hrle prema Topnicima kako bi zamijenili dresove. Svi osim Ćarlija. Pitaju Ćorluku zašto on nije mijenjao dres, a on odgovori: ‘Zašto bi ja svoj dres Dinama dao nekom tko će ga negdje baciti ili čistiti kopačke s njim?’ Padam na takve emocije, a kada ga još vidite da na EP 2016. igra krvave glave onda znate da kod njega nema muljanja.”

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL/ Spiker Dinama smješten je na zapadu prema jugu

Idemo sada na ove ružnije teme. Kako je došlo do prekida suradnje?

“Pred kraj prošle sezone započeli su sastanci o nekim novim stvarima u klubu. Ured zadužen za marketing pozvao me na razgovor. Nakon zadnjeg derbija s Hajdukom rečeno mi je da kako uskoro prelazimo na Kranjčevićevu Dinamo traži nešto novo, neku novu strategiju i neke nove trendove u obraćanju prema publici. Nisam ja ništa krivo napravio, zadovoljni su mojim radom, ali traže nešto novo. Htjeli su da spiker koji će raditi na Kranjčevićevoj već se ove sezone praksa na Maksimiru. I sve uredu, razumijem sve. Ostavili su mi opciju da budem zadužen za Dinamo II, ali oni igraju u Zaprešiću i druga liga je u čudnim terminima i zbog mog profesorskog posla i s tim da živim u Velikoj Gorici pa je sve to komplicirano. Poslao sam mail, zahvalio svima i to je to. Jasno, s nekima sam dobar i privatno pa ćemo se družiti. Kako kaže onaj film ‘Nema mjesta za starce’. haha. Ako će navijači to podržati onda ću i ja.”

Sigurno vam je bilo žao?

“Ma naravno. 22 godine nije mali period. Cijeli svoj životni kalendar sam formirao prema Dinamu. Opet kažem, prije 10 godina da je ovakva situacija teže bi mi palo. Ovako sam odradio dosta, puno toga sam prošao i sretan sam. I ne smijemo zaboraviti, nastavljam suradnju s Lokomotivom.”

Što vam znači Dinamo?

(Duga pauza): “Ufff. Dinamo... Ogromno znači. Pokušavam složiti neku rečenicu, ali ne ide. Dinamo ide u dobrom smjeru. Samo želim da kada igramo u Europi na Maksimiru da nema predaje da moramo pokazati tko smo na našem stadionu."

Za kraj zahvala gosponu Bergeru na vremenu i razgovoru, a mi ćemo zaključiti u stilu u kojem je on odjavljivao utakmice, uz malu preinaku:

“Dragi čitatelji, hvala vam. Ugodan povratak kućama i do sljedećeg puta, doviđenja.”