INTERVJU - BLAŽ „BAKA“ SLIŠKOVIĆ: Igrao sam polupijan i dao Dinamu četiri gola

„Sjećam se kad je u Marseilleu igrao izvanredni veznjak Blaž Slišković, kojeg sam uživao gledati. Slišković je bio čudesan igrač, koji je na zadivljujući način davao golove, čak i udarcem direktno iz kornera. Danas su djeci idoli Messi i Cristiano Ronaldo, a meni i mojoj generaciji bili su Enzo Francescoli, Blaž Slišković i Jean-Pierre Papin”, izjavio je, prije nekoliko godina, Zinedine Zidane.

E sada, ovoj izjavi jednog od najboljih nogometaša svih vremena dodajte činjenicu da ga je gledao samo jednu godinu, onda kada je Slišković otišao iz Hajduka u Marseille, 1986. na 1987. Onda zapravo shvatite kako je igrao Baka. Jer, i ta jedna čuvena godina, bila je dovoljna da se tada 14-godišnji klinac alžirskog porjekla zaljubi u najvažniju sporednu stvar na svijetu. U igru, koju je igrao Baka. Dovoljna da tada omaleni budući najbolji igrač svijeta pokušava imitirati bradatog Jugoslovena s magijom u nogama. S potezima, fintama i prevarama kojima je on znao uljepšati dan, večer, vikend, tjedan.

“Balkanski Maradona”, reći će francuski novinari. Ipak, povijest će krenuti nekim svojim tokom za malenog Zizua.

No, vratimo se mi na glavnu ulogu našega teksta.

Blaža „Baku“ Sliškovića. Rođenog u Mostaru. Mjestu koje je iznjedrilo jako puno velikih nogometaša, da se čovjek zapita je li to zapravo bila koljevka jugoslavenskog nogometa. No, u početku ni sam Slišković nije znao koliko je talentiran, jer je u djetinjstvu imao drugih, većih ljubavi. Polivalentan dječačić.

„Ja sam se s nekih 10, 11 godina počeo baviti plivanjem i to vrlo uspješno. Nogomet mi nije bio u prvom planu, jer sam volio i košarku, a čak sam uspješno pohađao i satove klavira. Volio sam sve i bio sam hiperaktivan“, počinje Blaž Slišković razgovor za Mozzart Sport te nam otkriva koja je to bila njegova najveća ljubav.

„Najviše sam volio Formulu 1, odnosno tu neku brzinu i adrenalin. Početkom 70-ih godina, moj pokojni otac je vozio Peugeot 504, a ja sam vrlo često znao da ga izguram iz dvorišta na cestu i onda bez očevog znanja upalim i vozam po gradu. Doslovno sam znao ukrasti mu auto, a imao sam svega 13-14 godina. Siguran sam, da nisam bio nogometaš, vozio bih Formulu 1.“

Međutim, upravo je mostarska „bubamara“ kriva, što su sve ostale Bakine simpatije stavljene sa strane. Prvi trening sa Veležom i odmah je bilo jasno u kojem će smjeru otići život budućeg velemajstora.

„U to vrijeme bio je aktualan tradicionalni mostarski turnir mahala, koji sam ja igrao sa svojom 'rajom'. Zapazili su me tada ljudi iz Veleža, i doslovno molili moga pokojnog oca da me dovede na trening. Imao sam 13 godina, što je možda i relativno kasno za početak bavljenja nogometom, otišao sam na prvi trening Veleža i od tada sam znao što biti“.

Kroz omladinsku školu pokazivao je svoj urođeni talent i vremenom ga nadograđivao te se znalo da će vrlo brzo dobiti priliku debitirati u voljenom klubu. Tako je i bilo. Sa 17 godina mlađahni i talentirani Slišković počeo se dokazivati na najvećoj sceni i da teren dijeli s tadašnjim velikanima Mostara i čuvenim BMV triom (Dušanom Bajevićem, Enverom Marićem i Franjom Vladićem op.a.). Slišković je zapravo i bio spona između originalnog BMV-a i generacije “Rođenih” u kojoj će nastupati Sead Kajtaz i Semir Tuce i koja će Mostaru kasnije donijeti još jedan Kup.

„Dobiti priliku da u to vrijeme igram s njima bilo je nezamislivo za mene. Pa nisi mogao tada otvoriti novine, a da negde ne piše skraćenica BMV. I onda zamislite, kako je bilo klincu od 17 godina da ispuni svoj san i igra sa svojim idolima. To mi je dalo samo vjetar u leđa, da u narednim godinama budem još bolji“.

Blaž Slišković kao reprezentativac (©MN Press)

Narednih pet godina, Velež bez Blaža Sliškovića bio je nezamisliv. Igrač zbog kojeg se dolazilo na stadione. Da se vidi ono malo vica, šarma, hrabrosti. Što je na koncu i donijelo titule u vitrine mostarskog tima. Kup Maršala Tita 1981. godine, savladavši u finalu sarajevski Željezničar.

„Igrao sam u Veležu sa fantastičnim igračima. Halihodžić, Okuka, Skočajić, Matijević, Đurasović. Bili smo zaista prava raja i zasluženo osvojili prvi veliki trofej za Velež. To je tada bila kruna moje karijere, jer sam bio klinac od 21-22 godine. „

Preko 120 utakmica i skoro 30 golova, bili su dovoljni da Baka u to vrijeme bude jedan od najboljih nogometaša bivše Jugoslavije. Odigrao je mnogo fantastičnih utakmica u dresu Rođenih, ali svakako neke od njih nikada nije zaboravio.

„Mislim da sam najbolju utakmicu za Velež odigrao na Marakani, kada smo dobili Crvenu Zvezdu 3:0. Nisam postigao nijedan gol, ali sam igrao odlično i bio nerješiva enigma za protivnika. Također, sjećam se utakmice sa Slobodom u Mostaru, kada smo ih dobili 5:0. Postigao sam tad tri gola.“

Titula Kupa Maršala Tita i nestvarne partije koje je pružao u dresu Veleža nisu mogle ne skrenuti pažnju svih ekipa u državi. Klubovi velike četvorke (Crvena Zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk op.a.) doslovno su se otimali za tada mlađahnog buntovnika s magijom u nogama.

Dragan Džajić mu je nudio “pola Dedinja”. Partizan je slao ljude u Mostar i obećavao sve ono što obećava Zvezda. Dinamo je bio u stanju ići i korak dalje, ali...

Baka je htio samo u Hajduk. Tu se pronalazio. On mu je bio najbliži. I fizički i mentalitetom. Želio je biti blizu kad ga uhvati nostalgija. Za njegovim Mostarom. Za njegovom rajom. Bez lopte, cigarete i bez raje, nikad nije mogao...

“Dobili ste velikog igrača, ali i veliki belaj.” Legendarna rečenica otišla je iz Mostara prema Splitu zajedno s njim tog srpnja 1981. godine.

„Iskreno da vam kažem, nismo ni sat vremena razgovarali, a ja sam se odlučio za Hajduk. Prije svega, zbog udaljenosti. Mostar nije toliko daleko od Splita, i znao sam da mogu doći kad god se poželim roditelja i prijatelja, jer mi je to u tim godinama bilo veoma važno. Još jedan od razloga što sam odabrao Hajduk je taj što sam vjerovao da poslije one zlatne generacije Šurjaka, Jerkovića, Žungula, Mužinića, Oblaka, mogu napraviti nešto veliko. Da u Europi osvojim nešto sa Hajdukom i to mi je bio san„

Međutim, ni sjajna generacija tadašnjeg Hajduka nije bila dovoljna da se osvoji državna titula. Ni dan danas Baka ne zna kako.

„Braća Vujović, Gudelj, Miljuš, Pudar. Kasnije su došli još i Boro Primorac i Cukrov. Imali smo ekipu koja je, po mom mišljenju, u Europi mogla napraviti čudo, odnosno da dođe do samog kraja. Negdje 84., 85. smo čak došli i do polufinala Kupa UEFA, gdje smo nesretno ispali od Tottenhama, ali nažalost, prvenstvo u tih pet godina nismo osvojili nijednom. Kako? Ne znam ni dan danas. Imali smo momčad da smo morali osvojiti dvije ili tri titule sigurno.„

Za pet godina njegovog boravka u Splitu, uspio je osvojiti samo titulu Kupa Maršala Tita 1984. godine, kada je Baka u finalu postigao gol direktno iz kornera. U prvoj utakmici u Splitu. Crvenoj Zvezdi.

„Sjećam se tog gola, naravno. I dan danas ga gledam na YouTubeu. Tada smo, eto, pobjedili 2:1, u revanšu odigrali 0:0, i osvojili Kup.

(4.50) Slovenija (3.45) Hrvatska (1.85)

Gol iz kornera Zvezdi nije bio ni prvi ni posljednji iz te pozicije. Iz ove perspektive , to mu je bila specijalnost. U karijeri ih je postigao čak, pazite sad, sedam! Da, sedam. Direktno iz kornera! Da se sada zakopamo u statističke podatke, teško da bismo našli nekog svjetskog igrača koji je premašio taj broj. Nije bezveze književnik Miljenko Jergović u jednoj od svojih knjiga napisao „Samo je Isus mogao hodati po vodi i samo je Slišković mogao dati gol iz kornera”.

„Dati sedam golova iz kornera u karijeri ne može biti slučajnost. Jedan, dva bi moglo, ali ovako nije sigurno. Rekao bih da je to urođeni dar ili talenat. Imao sam i neku čudnu intuiciju. Vježbao nešto posebno i nisam. Jesam ostajao nekoliko puta poslije treninga da pokušam, za svoj gušt, za svoju dušu. Možda mi je i noga tako bila naštimana, ne znam, ali obožavao sam to. To me danas, zaista čini ponosnim. I dan danas, sa mojim igračima uzmem i pokušavam to isto. Naravno, bez golmana. Ostalo je još dinamita u nogama i od 10 pokušaja, sedam ili osam završi u golu, vjerujte mi.“

Svaka njegova utakmica nudila je nekakvu čaroliju. Onda kad mu se igralo, a ruku na srce, to nije bilo baš uvijek. Priznao je to i sam. Bilo je vremena kad je ona rečenica koja ga je dopratila iz Mostara dobijala svoj smisao. Belaj i Baka. Ruku pod ruku.

I nije ni čudo što se i dan danas ulicama Splita pjeva ona: “Više ne pratin ni balun jer mi je tlaka nikad više igrača ka’ šta je bija Baka…”

Iz Splita, put ga 1986/1987 vodi u Francusku. Točnije Marseille. Tada prepun velikih imena. Dovoljan da se čudesnom, fenomenalnom sosu, doda začin Slišković.

„Kada sam došao u Marseilles, zatekao sam sjajne igrače. Jean Pierre Papin, Alain Giresse, Joseph-Antoine Bell, Jean-François Domergue. Sa mnom je tada došao Karlheinz Förster. Imali smo zaista dobru ekipu i to je bila prva godina Bernarda Tapiea na mjestu predsjednika. Njegove amcibije su bile da odmah osvojimo prvenstvo, ali nismo uspjeli. Igrali smo efikasno i kvalitetno, ali je Bordeaux osvojio titulu. „

Ta godina zapravo je bila i početak stvaranja jedne imperije koja će nekoliko godina nakon toga igrati finale Kupa prvaka protiv Crvene Zvezde, ali nažalost, to je bila jedina godina Blaža Sliškovića u dresu francuskog velikana, iako je igrao odlično.

„ Ja sam te godine proglašen za najboljeg stranca u Francuskoj. Postigao sam devet ili 10 golova i to kao vezni igrač, što nije mala stvar. Međutim, nakon te sezone Francuska je donela odluku da u ekipi mogu igrati samo tri stranca. Tada je Tapie kupio još tri stranca. Pored mene i Förstera, doveo je Abedia Pelea, Chrisa Waddlea i Klausa Allofsa, tako da nas je u tom trenutku bilo pet, a bilo je dozvoljeno tri u prvih 11. Mi smo u tom ljetnom periodu odigrali 10 ili 12 pripremnih utakmica i ja sam se nadao da ću dobiti bar tri ili četiri utakmice da pokažem zaslužujem li da igram. Nažalost, nisam uopće dobio priliku da pokažem što znam. Zbog čega, ni dan danas ne znam, ali sam zatražio transfer.“

Otimali su se tada za Baku europski velikani. U prvi red iskakao je Monaco, kojeg je tada sa klupe vodio legendarni Arsene Wenger.

„Arsene Wenger je inzistirao na mom dolasku, međutim, Tapie me nije htio pustiti u direktnog konkurenta, pa je pred sam kraj prijelaznog roka stigla ponuda od talijanske Pescare, koju sam prihvatio. Doduše, to je bila posudba.“

Jugoslavija - Bugarska: Bjeković, Pantelić, Hristić, Buljan, Krmpotić, Zajec, Popivoda, Slišković, Halilhodžić, Šljivo, Pašić, Stojković

Serie A tada je bila broj jedan kada je riječ o nacionalnim prvenstvima. Tamošnji klubovi okupili su samu kremu europskog i svjetskog nogometa krajem 80-ih godina.

„Igrati u to vrijeme u Italiji, s takvim nogometnim imenima je zaista nevjerojatno. Pescara je u to vrijeme bila grad koji je živio za nogomet. Od 45 tisuća stanovnika doslovno više od pola je nedjeljom dolazilo na domaće utakmice. Imao sam tu čast da teren dijelim sa fantastičnim igračima. Maradonom, Platinijem, Rudi Vollerom, Ianom Rushom, Ruud Gullitom, Rijkaardom, Van Bastenom. U to vrijeme to je bilo nezamislivo“, priča Baka o tadašnjim velikanima Serie A, i nastavlja.

„Sjećam se utakmice u Pescari sa Napolijem koju smo izgubili 0:1. Imao sam tu čast da nakon utakmice razmjenim dres s Maradonom. Ja sam u Pescari nosio broj 10, a on u Napoliju. Slikali smo se, i to je uspomena koja ostaje za cijeli život. Nema tih novaca za koje bih sada dao ovaj dres.“

Karijera je dalje išla preko Lensa, Mulhousea, Rennesa, pa opet Pescare, da bi na koncu, povratak u Hrvatski Dragovoljac pa mostarski Zrinjski značio i kraj karijere jednog fudbalskog velikana, kakav je bio Baka.

Blaž Slišković, čarobnjak, čovjek oko kojeg su se plele legende. Boem, aristokrat, lijenčina, neukrotiv i u životu i u igri, Slišković je bio glavni lik brojnih hercegovačkih, pa splitskih anegdota, koje se i dan danas prepričavaju. Jedna od onih neizostavnih jeste kada je u Mostaru pao Dinamo rezultatom 9:2.

„U to vrijeme svašta se pisalo. Ne samo o meni, nego i o drugim nogometašima. Ali ima istine u nekim pričama. Početkom veljače 1980. godine igrali smo protiv Dinama u Mostaru. Ja i još tri-četiri igrača Veleža smo izlazili noć prije utakmice i ostali smo do kasno. Zapili smo, profeštali i došli kući u samu zoru. Par sati smo odspavali i došli na utakmicu. Dao sam im četiri gola i igrao fantastično. Sjećam se i ovoga. Na toj utakmici sudac je bio Maksimović. Dosudio je neki slobodan udarac za nas iz mrtvog ugla. Ja sam mu tada, onako polupijan i mamuran, rekao da ću zabiti gol u suprotne rašlje. On me je blijedo pogledao i rekao „Baka, to je nemoguće“. Kladili smo se u piće. Namjestio sam loptu i pogodio. Ostao je bez teksta. Poslije te utakmice prišao mi je Marko Mlinarić, nogometaš Dinama i rekao„ Lako vam je bilo nas dobiti, kad smo sinoć ostali do kasno vani. A ja mu odgovorih, „Pa moj Mlinka, zar ti misliš da smo mi bili u kazalištu?“, prisjeća se Baka ove zanimljive utakmice te otkriva još neke detalje iz svog van-nogometnog života.

„Ja sam u karijeri propustio jako mali broj treninga, ali istina je da su mi neki zamjerili na mom odnosu prema treningu. Ja nisam bio od onih koji na treningu daje 100%, uklizava i ponavlja neku vježbu 50 puta. Ja bih je ponovio par puta i smatrao sam da mi je dosta. Također, čim se završi utakmica, a znalo se dogoditi i na poluvremenu, kada trener završi obavezni razgovor, brže bolje otrčao bih pod tuš i zapalio cigaretu. Naravno, da me trener ne vidi. Mada, bilo je i stvari koje su mediji preuveličali“.

Baka je volio igrati za raju, a Boga mi i za svoju dušu. Tu raju je upravo stekao kroz karijeru. Kako kaže, slični su mu karakterom i najviše je vremena s njima provodio.

„U Veležu sam najviše izlazio i družio se sa pokojnim Vladimirom Matijevićem i Vladimirom Skočajićem. Imali smo zaista sjajan odnos i bili pravi prijatelji. U Hajduku sam recimo bio najbliži sa Ivanom Gudeljom, Goranom Šušnjarom, Pudarom, Bakraćem, itd. Izdvojio bih anegdotu sa Dragom Čelićem. Kad sam došao u Split pričalo se da Baka ne voli trčati. On mi je odmah prišao i rekao „Baka ja ću trčati za tebe koliko treba, ti samo igraj lopte kako znaš.“

I zaista, Baka je igrao lopte i igrao se lopte. Kreator zastrašujućih dodavanja, sveznalica sa loptom, koja je mogla postati još veća samo da mu nije manjkalo kondicije, ambicije, profesionalizma. Koliko je Baka bio veliki, dovoljno govori činjenica sa početka teksta. Bio je idol velikom Zinedinu Zidanu.

„Velika mi je čast kad jedna takva nogometna veličina kaže takvo nešto. On je dijete Marseillea i bio je zaljubljen u sve tadašnje igrače. Sinu je dao ime po Enzu Francescoliju, a eto, ja sam imao privilegiju da budem idol jednom Zinedinu Zidanu."

Protiv Partizana i Miodgraga Ješića (©MN Press)

Kroz bogatu karijeru Blaža Sliškovića prostrujalo je mnogo kvalitetnih igrača. One sa kojima je dijelio svlačionicu i one protivničke.

„Jeste da je vratar, ali je Enver Marić daleko najbolji igrač sa kojim sam igrao. Bili su tu još Dušan Bajević, Zlatko Vujović, Klaus Allofs, Glen Waddle, Jean Pierre Papin, Alain Giresse, Leo Junior, ali je Enver Marić ostavio na mene najveći i najpozitivniji dojam“, ističe Slišković i dotiče se najdražih utakmica u karijeri.

„Utakmica koju pamtim jeste protiv Sparte dok sam igrao za Hajduk. Dao sam gol u 119. minuti kod rezultata 1:1 iz slobodnog udarca. Taj osjećaj nikad neću zaboraviti.“

Blaž Slišković iz današnje perspektive vidi nogomet kao mnogo slabiji u odnosu na onaj period kada je popularni Baka žario i palio zelenim pravokutnikom u Jugoslaviji i Europi.

„Mi smo tada imali da kažem „sreću“ što nismo nigdje mogli ići do 28. godine, pa je zato tadašnja liga bila među tri ili četiri u Europi. Nismo puno razmišljali o nekim velikim novcima i bogatstvu. Uživali smo u lopti, igri, zabavi. Zato je bilo puno velemajstora kao što su Pižon, Čava Dimitrijević, Zajec, Jerković, Šurjak. Pa vi ste u skoro svakom klubu imali igrače europskog kalibra. Počevši od Harisa Škore, Baždarevića, Husrefa Musemića, Pašića. U Vardaru Ringova, Koče Dimitrovskog, u Olimpiji Popivode, u Dinamu Mlinarića, Cice Kranjčara. U svakom klubu bila su dva ili tri igrača koja su mogla igrati bilo gdje“, u dahu priča Slišković o poređenju nekadašnjeg i sadašnjeg fudbala.

„Odmah da kažem, najveće razlike su u cijenama igrača. Ovo što posjeduju današnji igrači, ne vidim neke velike razlike između recimo Balea, koji vrijedi 100 miliona i Ivana Gudelja. Ili recimo, ako Bale vrijedi 100 milijuna, Dragan Džajić bi danas vrijedio milijardu.“

Nakon igračke karijere Baka Slišković otišao je u trenerske vode. Uz dosta uspjeha radio je u Hajduku, Zrinjskom, bio u inozemstvu, a jedno vrijeme bio je i izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Kao i u igračkim danima, Baka se potrudio da i kao trener bude u centru pažnje i na naslovnim stranama. Doduše, trudio se nije jer s Bakom to svakako dođe samo od sebe. Naravno, prvenstveno uspjesima jer je svoje znanje znao predočiti igračima, ali i onim zanimljivim stvarima koje su ga krasile i kao igrača. Onaj čuveni engleski jezik dok je trenirao Zrinjski (dodajmo da je tada znao francuski i talijanski, ali izraelski novinari nisu, pa im je izašao u susret). Pa onda ono „Bola reci Balji da se ne zajebaje“, a da ne spominjemo zanimljive press konferencije nakon mečeva vezane za suđenje, kao i ono „'Oćeš mi to ti nešto brko'?

„Vidite, ja sam takav. Poznat sam kao netko tko nema dlake na jeziku, ali ništa što sam rekao nije bilo zlonamjerno. Iskren sam, direktan, otvoren, nekad možda i ishitren, ali vjerujte mi kada bi bilo više Blaža Sliškovića među današnjim trenerima, nogomet bi bio mnogo pošteniji i bolji“, zaključuje Slišković.

I zaista, direktni, uvijek zanimljivi, fenomenalni Baka. Belaj i Baka. Ruku pod ruku. I nije ni čudo što se i dan danas ulicama Splita pjeva ona: “Više ne pratin ni balun jer mi je tlaka

nikad više igrača ka’ šta je bija Baka…”

Piše: Marko Tešanović