I dalje sjedimo za stolom s velikanima!

Stade de France bio je hrvatski Alamo! Branili smo se svih 120 minuta kao da nam o tome ovisi život. Ali nismo niti očekivali da će Hrvatska dominirati u Parizu. Bilo je iluzorno za nadati se da ćemo uzeti loptu domaćinu i voditi svoju igru. Dvije ovako zahtjevne utakmice u četiri dana u kontekstu godina nekoliko naših ključnih igrača bilo je - ipak previše!

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

I na kraju smo potpisali kapitulaciju na način na koji bi malo tko odbio uoči četvrtfinala. Sve smo to znali i ranije. I da će domaćin krenuti kao muha bez glave nošen podrškom 80.000 svojih navijača, i da smo im nabili grižnju savjesti u Splitu. I dobro smo se držali. Nadopunjavali u obrani, ulazili u blokove. A kada bi i prošao netko poput Barcole - Livaković je vadio kestenje iz vatre! Nabio je kompleks Mbappéu tijekom igre, malo je falilo da ga dotuče na tim penalima.

Međutim, Vatreni su odigrali vjerojatno napadački najsterilniju partiju u novijoj povijesti. Ne pamtim takvu nemoć. Uostalom, 28 udaraca Francuske, nula Hrvatske. I točka. Ne treba tom podatku ništa dodati niti oduzeti.

Luka Modrić? Eh, biologija čini svoje. Teško je u njegovim godinama povezati dvije velike utakmice na visokoj energetskoj razini. Na Poljudu je odigrao cijelu utakmicu, a na Stade de Franceu izašao je 10 minuta prije kraja regularnog dijela, s tri greške koje mu se rijetko događaju. Prva je prošla lišo, u drugoj ga je izvukao Livaković, dok je ona treća značila drugi gol Francuske. Taman kada je Dalić dao znak njemu i Kovačiću da je vrijeme za izmjenu. Sudbina...

Dalić: "Teško je dobiti Francusku u dvije utakmice. Gdje smo? Na Gibraltaru"

Utučeni Livaković: "Žao mi je. Imao sam te penale..."

OCJENE - Hrvatska: Livaković još jednom bez premca, herojski su Vatreni pali na Stade de Franceu!

Ali, kada se podvuče crta, ovo je uspjeh. I Hrvatske i Luke Modrića kao kapetana. Ostali smo u elitnoj skupini, ispali na jedanaesterce od nogometne velesile. Francuska ima novac, ima veliki bazen s talentima i apsolutno sve moguće uvjete.

Najsvježiji primjer odnosa prema sportu na ovim meridijanima jest zdanje pored samog stadiona u Parizu. Bili smo ovdje prije tri godine - taman kada se pored Saint-Denisa počeo graditi francuski olimpijski centar za vodene sportove. Jučer smo vidjeli da je ogromno zdanje - potpuno izgrađeno i u funkciji. I proizvodi nove šampione.

Jer tako se država brine o sportu. Mi smo treći i drugi na svijetu, a oko nacionalnog stadiona se dogovaramo već trideset godina. I još uvijek nema prve lopate u Kranjčevićevoj, koja je preduvjet za Maksimir. Sve samo puste priče...

U Ligi nacija dobili smo Ivanovića. I Petra Sučića, Martina Baturinu... Toni Fruk je osjetio atmosferu okruženja kojem svakako pripada. To su momci koji dolaze i koji su spremni nositi hipoteku velikih i sasvim nerealnih rezultata Vatrenih u ovo Dalićevo vrijeme.

Jer, ponavljam opet, nije normalno da Hrvatska bude druga i treća na svijetu. I da igra finale Lige nacija. Nije normalno u kontekstu svega kako se odnosimo prema nacionalnom sportu broj 1, koliko smo veliki odnosno mali i koliko ulažemo u sport.

I zato, unatoč tih 28-0 u udarcima, ispadanje od Francuske nipošto ne smije biti neuspjeh. Jer Hrvatska je ispunila cilj u Ligi nacija - ostala je među elitom. A to je u ovom trenutku sasvim dovoljno. Jesmo li mogli bolje? Možda. Ali tko bi prije pet dana potpisao da ćemo s Francuzima igrati penale za prolaz na Final four? Ja prvi...

I na kraju, što nam ostaje? Ostaje nam ponos. Ponos što smo i dalje među najboljima. Što i dalje sjedimo za stolom s velikanima. I što ćemo vjerojatno opet iznenaditi svijet. Na nekom velikom turniru, u nekoj velikoj završnici. Jer, to nam je u krvi. Jer to je Hrvatska. Mala zemlja bez stadiona. ali s velikim snovima. I velikim pobjedama.