A. LesičkiHrvatska ide u Ameriku bez euforije i s puno upitnika
.webp.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | pon. 08.06.26. | 08:04
Prijateljske utakmice otkrile su niz slabosti, od nesigurne obrane do nepostojećeg napadačkog hijerarhijskog poretka, dok vrijeme curi odgovori i dalje izostaju
Hrvatska će preko Atlantika krenuti s pobjedom, ali bez odgovora na ključna pitanja, s nejasnom slikom, unutarnjim nemirom i s više upitnika nego što je odgovora. Varaždin je dao rezultat, ali ne i mir. Onu vrstu mira koja te uvjeri da znaš što radiš i kamo ideš. Jer, istina je jednostavna i pomalo neugodna: Hrvatska još uvijek traži samu sebe. Kao putnik koji je zaboravio kartu, ali se nada da će nekako već stići na pravo mjesto. A vrijeme curi…
Belgija u Rijeci i Slovenija u Varaždinu nisu donijeli euforiju. Nisu donijeli čak niti ono lažnu sigurnost koja se znala osjećati prilikom ispraćaja na velike turnire. Donijeli su tek saznanje da prostora ima. I to puno. Možda i previše za samo devet dana. Hrvatska danas živi od trenutaka. Od Modrićeve ideje koja se pojavi niotkuda, od Livakovićeve ruke koja spašava ono što ne bi smjelo ni nastati, od bljeska Marija ili centaršuta Marca Pašalića.
A sustava – nema. Ili ih ima previše. Dvije varijante, tri napadača i nijedan koji je rekao: „Ja sam taj.”
.jpg.webp)
Obrana koja bi trebala biti neko sigurno i provjereno utočište, a pretvara se u avanturu. Tehničke pogreške koje nisu samo pogreške, nego znakovi nesigurnosti. Kovačićeva lopta koja je skoro postala kazna, Baturinina koja je to i postala.
Prijateljske utakmice su, kažu, laboratorij. Mjesto gdje se gradi i ispravlja. No, ovaj laboratorij više podsjeća na improvizaciju nego na preciznu znanost. Ako je cilj bio vratiti Modrića, probuditi Gvardiola i uhvatiti ritam s Kovačićem – onda smo negdje na pola puta. A pola puta na velikim natjecanjima često znači – povratnu kartu.
U Rijeci je bilo loše s trojicom u zadnjoj liniji, u Varaždinu tek nešto bolje s četvoricom. S tim, da je protiv Slovenije igrala obrana koja neće nastupiti na Mundijalu. Ako će Stanišić i Gvardiol biti bekovi, jasno je kako Erlić i Pongračić definitivno neće biti stoperi. OK, izbornik je htio svima ponuditi minutažu zbog neke kohezije i atmosfere, ali onda je svjesno žrtvovao priliku da pegla sustav.
„Jasno mi je da moramo biti hitriji, brži, energičniji, agresivniji. To tražimo. Ja sam svjestan da ne mogu do kraja u boj sa svojim senatorima. Meni je to jasno, ja to znam bolje nego bilo tko drugi”, priznao je nakon utakmice izbornik Dalić.
Izbornik je svjestan svega. To se vidi. Njegove riječi zvuče kao priznanje, ali i kao nemoć: ne može u boj bez svojih senatora, a oni više nisu ono što su nekad bili. A mladi? Oni kao da još čekaju dozvolu da postanu lideri, da preuzmu odgovornost. Kao da su suzdržani više nego bi trebali biti.
Vrijeme curi. Devet dana zvuči kao nešto, ali u stvarnosti je tek nekoliko treninga. Ponedjeljak je slobodan dan, utorak se putuje. Pa još jedno putovanje iz Washingtona u Dallas, još malo prilagodbe…Hrvatska ide na Mundijal, ali ne kao gotova priča. Ide kao rukopis koji još uvijek traži završetak.