Hrvat pobijedio 502 trenera na natječaju: “Dinamova škola bila je najveći adut”

Nije Marijo Ćorić ni slutio da će se iz jedne obične prijave na oglas pretvoriti priča o snu koji je postao stvarnost. U more od 503 kandidata koji su željeli posao trenera u omladinskoj školi švedskog prvoligaša Kalmara, isplivalo je na koncu njegove ime. Bez agenta i bez veza. Samo s laptopom, LinkedIn računom i snažnom vjerom u svoj rad.

„Znao sam da će konkurencija biti žestoka, ali nisam htio odustati. Poslao sam prijavu preko aplikacije ‘Football jobs’, pronašao kontakte sportskog direktora, poslao im CV i pismo namjere... i eto, stigao sam do drugog kruga“, priča Ćorić, danas stanovnik Kalmara i glavni trener U19 momčadi.

U finalu su ostala trojica – Španjolac, Šveđanin i Hrvat. A zadnju riječ imala je Uprava.

„Kasnije su mi rekli da sam od prvog dana bio favorit sportskog direktora i šefa škole. Kad sam čuo da sam izabran, nisam mogao vjerovati.“


Dobio je trogodišnji ugovor, stan, auto i – ono najvažnije – potvrdu da Dinamova škola, u kojoj je proveo više od desetljeća, još uvijek ima jak status u europskom nogometu.

„Kad su vidjeli ‘GNK Dinamo’ u životopisu, odmah su se trgnuli. To je bio moj as u rukavu. A kad su čuli da sam trenirao momčadi u kojima su bili Gvardiol, Šutalo, Baturina, Kotarski, Franjić, Moro, Olmo, Sosa - mislim da tu više nije bilo dileme“, smije se Ćorić koji je porijeklom iz Dalmacije, ali u njegovim venama teče “modra krv”. Kako i ne bi kada je sin legendarnog Mirka Ćorića, povjerenika Dinama iz Splita i dragovoljca Domovinskog rata. Malo je takvih Dinamovaca bilo kao što je bio pokojni Mirko...

“Otac bi bio ponosan”, doda tiho i zastane.

Ćorić je prošao sve. Bio je igrač u školi Dinama, kasnije trener. Trenirao je u Saudijskoj Arabiji, bio je u Gorici. Probao se i u ženskom nogometu. A danas? Snijeg, zima, čelična disciplina i nordijski mentalitet koji ga je oduševio.

Mario Coric/Privatna arhiva

“Šveđani su fanatični radnici, sve mora biti po špagi. Silno su fokusirani na rad i disciplinu. Prema onome što sam zaključio u ovo kratko vrijeme, ima puno prostora po pitanju taktičkog i tehničkog smisla, ali brzina, eksplozivnost, motorika - tu su me iznenadili svojom razinom”.

Fokus ima je do sada bio više na teretani, sada je ipak na terenu.

“Oni su navikli da im je teretana sve. Trebamo to dozirati, i da se priviknemo jedni na drugi. Oni na moje zahtjeve, ja na njihove navike”.

Ćorićev fokus je na U19 momčadi koja bi trebala izbacivati igrače u seniorski pogon, ambicija je jednog dana da se i on okuša tamo...

“Meni je trebala prilika. Da budem dio nekog normalnog sustava koji cijeni rad. I ovdje sam to našao. Dokazujem se, šutim i radim. I čekam priliku na seniorskoj razini. Hoće li ona biti za pola godine, godinu ili tri - manje je bitno. Kada sazrije vrijeme, znam da me neće preskočiti. Jednostavno, činjenica da sam došao ovdje bez poguranca i da sam bio izbor između pola tisuće trenera silno me motivirala i vratila mi vjeru. Sve je na meni”, kaže Ćorić na kraju razgovora.