Hoće li dolazak Švicarca prodrmati Brunu Petkovića?

Dolazak Josipa Drmića u Dinamo praktički nikoga nije iznenadio. Prve glasine o tom mogućem transferu dale su se načuti još u listopadu prošle godine, a poslije finala Kupa postalo je jasno kako Drmić više neće na sebe navući bijeli dres. U šali, navijači Rijeke po službenoj objavi Drmićevog odlaska u Dinamo krenuli su zazivati dolazak Harisa Seferović, jer nakon Gavranovića i Drmića ostao je još samo on koji ima slična 'krvna zrnca'. Iako će se mnogi na to nasmijati, s Rijekom se nikad ne zna. Uostalom, dolasci Gavranovića i Drmića su također bile nemoguće misije pa su, eto, oni ipak u Rijeku stigli. I zabijali. I oduševljavali.

A onda se pojavio Dinamo. I Gavranović i Drmić su u Rijeci, kao i mnogi drugi, oživili svoje karijere. Prije dolaska na Kvarner bili su 'u bunaru', da bi onda na Rujevici proigrali i pokazali svu silnu kvalitetu koju posjeduju. Plavi su na svojoj koži osjetili njihove kvalitete te im je to bio okidač da ih dovedu u svoje redove. Gavranović je Dinamu zabio nakon 17 sekundi u najvećoj pobjedi Rijeke na Plavima otkako je HNL-a (5:2), a zatim još i dvama pogocima u Varaždinu odlučio kako će Sunce 2017. zasjati iznad Korza. Drmić je pak postigao jedan od najljepših golova prošle sezone baš na Maksimiru. Ako je na Livakovićevom golu bilo paučine, Drmić se pobrinuo da ista bude uklonjena. Iz okreta, s igračem na leđima, slabijom nogom… Kakva majstorija!

Očito je da Rijeka ima kvalitetnu skauting službu, baš kao što najčešće znaju s kojim se igračem isplati kockati, a s kojim ne. No, problem nastaje kasnije, kad iste treba platiti. Doduše, Gavranović nije igrao za sitniš, po neslužbenim informacijama baš je on igrač koji je u Rijeci imao najveća primanja ikada, dok s druge strane Drmić nikad nije dočekao da mu Rijeka uplati plaću na račun. I neće, otišao je u Dinamu, što je, u svakom pogledu, potpuno razumljivo.

Drmić: Ponuda Rijeke je na stolu, Livaja je top igrač, ali nisam doživio da se jednom klubu svira toliko kaznenih udaraca

Palikuča: "Dinamo nas o interesu za Tomića nije obavijestio, svjesni smo da možda ostanemo bez Drmića, a drago mi je da se finale Kupa igra na Poljudu"

Obojici je Rijeka dala puno, ali Dinamo je u stanju ponuditi više. Nešto s čime se Rijeka ne može natjecati. Milijun nečega je više od 250 tisuća nečega, a budući da su obojica profesionalci i ljudi kojima je nogomet posao, onaj tko ih ne razumije u želji da odu naprosto ne shvaća esenciju nogometa. Od ljubavi se ne živi, a baš nam je to jednom prilikom najbolje objasnio Mato Neretljak, odnedavno novi trener Rudeša:

„Moju kći ne zanima je li tata igrao u Hrvatskoj, Japanu ili Koreji, nju samo zanima ima li tata novaca za sladoled ili ne“, rekao je u jednom neformalnom razgovoru bivši hrvatski reprezentativac. Našalio se Mato, rekao to uz veliki osmjeh, ali ne kaže se bez razloga 'u svakoj šali pola istine'.

Drmić se nije šalio kad je rekao da cijeni Rijeku i da je zahvalan klubu što mu je dao priliku kad nitko drugi to nije bio spreman. Isto tako, valja naglasiti kako se on Rijeci nikad nije 'obećao'. Ponudu je imao, ali ona nije ni izbliza parirala onoj Dinama. Istaknuo je tada kako ne zna što budućnost donosi, a ispostavilo se da je ona donijela selidbu u hrvatsku metropolu.

Njegov dolazak u Dinamo pokazatelj je nekoliko stvari. Prije svega, Dinamo ima moć kakvu drugi klubovi u Hrvatskoj nemaju. Ne samo financijsku, već i onu da svojim igračima garantira Europu. Nadalje, Dinamo ima najširi kadar u Hrvatskoj, stoga Drmić neće morati biti 90 minuta na terenu protiv 'slabijih protivnika' i trošiti svoja koljena koja već neko vrijeme nisu u optimalnom stanju. Kad bude trebalo, morat će biti na 100 posto, a kad bude osjetio da mu je potreban predah, istog će uzeti i dobiti, bez straha da će klub to skupo koštati.

Jako je važno za naglasiti kako Drmić u svojoj igračkoj karijeri nikada nije osvojio nijedan trofej. Dinamo je posljednji put u jednoj sezoni ostao bez trofeja u sezoni 16/17., da bi onda nakon toga osvojili pet prvenstava i dva Hrvatska kupa. Rekao je Zdravko Mamić poslije finala Kupa u Varaždinu i trijumfa Rijeke kako su svi okupljeni 'ovo vidjeli sad i više nikad'. Kroz šalu, jasno, a ranije smo napisali da je u svakoj šali…

Ako nekome treba još jedan razlog zašto je Drmić – osim što će imati veće šanse doći do prvog trofeja u karijeri, što će igrati europski nogomet i što će zarađivati između četiri i pet puta više nego što bi zarađivao u Rijeci – u konačnici odlučio preseliti u Maksimirsku 128, odgovor može dobiti jednom riječju, svima lako razumljivom – Katar!

Fox in the box

Gavranović je povratkom u HNL osigurao povratak u reprezentaciju, a igrama u Dinamu ponovno je postao standardni reprezentativac. Drmić, koji je tri godine mlađi, nada se istome! Sa Švicarskom je igrao na dva Svjetska prvenstva, a dobrim igrama ovog ljeta nastojat će se ponovno vratiti u reprezentaciju. Vladimir Petković ga je posljednji put pozvao krajem 2019. godine, a budući da novom izborniku Muratu Yakinu i nije baš najbolje krenulo (jedan remi i tri poraza), ne bi bilo iznenađenje da u vrhu napada potraži neka nova rješenja. Pod uvjetom da su Okafor, Seferović i Embolo sigurni, baš bi se među dvojicom rasnih golgetera koji su u svojima karijerama nosili dres Rijeke i Dinama, Gavranovića i Drmića, mogla voditi prava bitka za mjesto u avionu za Katar.

Kad je Gavranović došao u Dinamo, mnogi su se pitali što će biti s Brunom Petkovićem. Jasno je da 26-godišnji Metkovac nije igrač istog profila, on je tu da zaraola, napravi bicikl, asistira, skoči, odvuče… Zapravo, on je tu za skoro sve, osim za golove. A napadači žive od golova. O nogometnom znanju i igračkoj inteligenciji Brune Petkovića ne treba trošiti riječi, ali njegov problem je napadačka inferiornost, čak i nezainteresiranost. Njemu je svejedno tko će zabiti pogodak, samo neka se isti zabije. Gavranović i Drmić ne razmišljaju tako.

Igrači kao što su oni žele samo jedno, razmišljaju samo jedno, liježu i bude se sa samo jednom mišlju – kako zabiti pogodak. Dinamu to treba, jer iako su lani imali drugi najbolji napad lige, s realizacijom su Plavi imali problema. Andrić i Jurić nisu gol igrači, Petković još manje, dok je se Emrelija i Čopa uopće ne treba razmatrati za poziciju prvog napadača Dinama. Na Maksimir se vraća Kulenović, ali on također ne garantira golove, a to je nešto što Dinamu itekako treba.

Josip Drmić predstavljen kao novi igrač Dinama: „Ponosan sam, ovo je najbolji hrvatski klub“ (VIDEO)

Dinamo doprinio hrvatskom koeficijentu kao i Barca španjolskom, a više od Juventusa, Rome, Man Uniteda, Atletica...

Ante Čačić je u Josipu Drmiću dobio novog prvog napadača Dinama. Stigao je novi plavi 9, samo što će on na dresu nositi broj 18. Sad, pitanja je nekoliko, ali ono glavno je kako će se ovaj potpis odraziti na Brunu Petkovića? Naime, otkako se vratio u klub, Dinamo je pod Čačićem najčešće igrao u sustavu 4-2-3-1, s tim da bi na 'desetki' bio Luka Ivanušec. Petković je bio u vrhu napada, ali dolaskom Drmića izgledno je da će baš on biti taj koji će izvući najkraću slamku. Isto tako, mladi Martin Baturina ove bi sezone trebao dobiti puno više prilika u prvoj momčadi pa se tako mogućnost rotacija za Brunu Petkovića dodatno smanjuje.

U sustavu 4-2-3-1 Petković može igrati na mjestu polušpice. To bi onda značilo da će Ivanušec desno, Oršić standardno lijevo, a Drmić u vrh napada. U sredini vezne linije trebali bi biti Mišić i Ademi, a u toj opciji najveći gubitnici bili bi Špikić (koji igra jako dobro otkako je Čačić stigao) i Tolić (i kad Ivanušec nije na mjestu desetke, on je opet u statusu rezerve).

Kad bi se kojim slučajem odlučio promijeniti sustav, opet bi bilo 'problema'. U klasičnom 4-4-2 sustavu bi se na krilnim pozicijama našli Oršić i Ivanušec, a u vrhu napada Petković i Drmić. Tu sad 'sve štima', samo što je problema taj što bi obojica bočnih igrača u veznoj liniji bili nešto udaljeniji od protivničkog gola.

U slučaju romba, Oršić bi vjerojatno preselio u vrh napada, a Ivanušec na mjesto desetke. Dakle, gubitnik bi bio Petković, baš kao što bi se identična stvar dogodila u sustavu 3-5-2 gdje bi onda lijevog beka igrao Petar Bočkaj, u srcu vezne linije bili bi Ademi, Mišić i Ivanušec, dok bi u vrhu napada bili Drmić i Oršić.

4-2-3-1: Livaković – Ristovski, Šutalo, Lauritsen, Bočkaj – Mišić, Ademi – Ivanušec, Petković, Oršić – Drmić

4-4-2: Livaković – Ristovski, Šutalo, Lauritsen, Bočkaj – Ivanušec, Mišić, Ademi, Oršić – Petković, Drmič

4-4-2 (romb): Livaković – Ristovski, Šutalo, Lauritsen, Bočkaj – Mišić, Ademi, Baturina/Bulat (Ljubičić?), Ivanušec – Oršić, Drmić

3-5-2: Livaković - Šutalo, Lauritsen, Perić/KTC – Ristovski, Mišić, Ademi, Ivanušec, Bočkaj – Oršić, Drmić

Dakle, Petković je taj koji najviše 'visi', ali na kraju priče, o njemu sve ovisi. Hoće li ga ovaj dolazak Drmića motivirati ili dodatno 'ušuškati', vrijeme će pokazati. Njemu je u Zagrebu dobro, ali dojam je da još nije pokazao pola svega onoga što uistinu može. Nekad se pričalo o Barceloni, a danas o tome hoće li ga Drmićev dolazak trajno posjesti na klupu...

Petković nije dijete, ne treba mu dadilja koja će brinuti o njemu. Ne treba mu ni mama, tata, brat ili najbolji prijatelj, njemu treba samo ogledalo i onaj čovjek koji stoji ispred njega da riješi sve što mora riješiti. Ako u tome uspije, ovaj Dinamo može biti nevjerojatno opasan, ovaj Dinamo može biti u Europi konkurentan, a u domaćem prvenstvu dominantan. Naime, on i Drmić, barem na papiru, djeluju kao savršen napadački tandem. Naravno, ako sve bude onako kako se u Maksimiru nadaju da će biti. Oršiću motiva ne nedostaje, Ivanušec polako ulazi u najbolje godine karijere, Drmić se želi još jednom svima dokazati, opravdati velika ulaganja i kartu za Katar bukirati. Petković je izgubio status reprezentativca, sad i status prvog napadača Dinama, a na njemu je hoće li sve to okrenuti u svoju korist, u svojoj glavi odlučiti svima pokazati kako su ga krivo kudili i na kraju cijele priče postati pobjednik.