I. SučićHNS trči uz aut-liniju, a Kup i dalje rola loptu
Vrijeme Čitanja: 8min | ned. 15.11.26. | 08:00
Na tribinama uvijek ista lica, na terenu djeca koja dokazuju da budućnost postoji, a oko Hrvatskog kupa sve više ravnodušnosti.
Ove subote u Zagrebu se nije moglo pogledati previše nogometa uživo. Naročito ako ne računamo one lokalne haklove na kojima nerijetko bude atraktivnijih i lucidnijih poteza nego na prvoligaškim i drugoligaškim travnjacima. Jednostavno, takvo je doba došlo, danas je više na cijeni onaj koji će triput u sprintu istrčati uz aut-liniju bez da prolije kap znoja od onoga koji će rolicom izbaciti jednog protivnika, bicikl će u šetnju gradom zaputiti još dvojicu, ali će zato povratna trka u obranu biti – opcionalna.
Nogomet je, nećemo otkriti ništa novo, neupitno izgubio na šarmu, premda to ne znači nužno da je danas lošiji. Jednostavno je – drugačiji. Ali, takav je cijeli svijet. Danas društvo koje postavlja parkete ili pločice nerijetko zarađuje kao dobar odvjetnik ili liječnik. Jest da je njihova profesija 'trčanje uz aut-liniju', ali fantazista iz sredine terena danas ima na svakom ćošku, dok onih koji rukama naprave posao na koji ni umjetna inteligencija neće ponuditi odgovor kako ga samostalno napraviti baš i nema.
Bilo kako bilo, ove subote u Zagrebu se zaista nije moglo pogledati previše nogometa uživo. Čak ni prvoligaški ni drugoligaški futsal. Igrao se Kup u Rudešu i... ukratko, to bi bilo to. Očekivao bi čovjek da će tribina Svetog Alojzija Stepinca biti ispunjena do kraja te da će automobili biti parkirani uz cestu sve do Kauflanda, ali na kraju je jednu vrlo zanimljivu nogometnu predstavu došlo pogledati 566 gledatelja. Službeno.
Iako, hajde, kada se pribroje klinci iz nogometne škole te pokoja pratnja, možda je realnije pričati o brojci od 750 ili 800. Sigurno manjoj od 1000. Ove subote, za nogometne kibice izbor je bio Kup ili ništa. I velika većina odabrala je ništa.
.jpeg.webp)
Medijskih predstavnika – na prste jedne ruke. Predstavnika pisanih medija – jedan. Navijačkih skupina? Jedna i pol. Kako sad pol? Pa, gosti su imali konkretnu podršku 20-ak najvjernijih pratitelja, inače iznimno simpatičnog društva koje je prekinulo pobjednički intervju Damira Milinovića, dok su s druge strane navijanje za Rudeš poveli ranije spomenuti klinci iz nogometne škole. Psići iza kojih su stajali buldozi, premda se oni ovog puta nisu oglašavali. Bila je ovo utakmica u kojoj se prilika davala onima iz 'drugog plana'.
A taj drugi plan kod Rudeša – i nije neki očaravajući. Alen Peternac nema razloga očajavati, njegova se momčad u prvenstvu nalazi na komotnoj poziciji, ali prilično je jasno da je klupa – tanka. Kristijan Lovrić, usprkos dvjema asistencijama, u ovom trenutku više djeluje kao veteran kojeg se pokupilo s nekog obližnjeg hakla jer svi u društvu znaju da 'zna', dok su neki drugi igrači fascinirali disanjem na škrge prije nego što je prvo poluvrijeme došlo do svoje polovice. Okrenuo je Peternac formaciju, dao priliku nekima koji su dosad manje igrali, a ako mora nešto pozitivno iz ove utakmice izvući, onda to može biti potvrda da je ranije u prvenstvu – dobro birao. I da oni koji su dosad bili u drugom planu tamo zaslužuju i biti. Još neko vrijeme.
Segesta je pak bila jako dobra. U nekim segmentima čak i sjajna. Kada se trebalo 'potući', u tome nisu vidjeli nikakav problem, baš kao što im ni dolazak do protivničkog gola suvislom idejom nije predstavljao problem. Kombinatorika, pragmatika, ali i velika srčanost. I hrabrost. Što je u Kupu uvijek posebno na cijeni.
Naravno da je glavni junak Matej Radoš, dvostruki strijelac za kojeg su ljudi iz Segeste kratko objasnili da se 'trud i rad na kraju uvijek isplate', ali isto tako bilo bi nepošteno ne istaknuti vezni red Kožić – Dalić – Brlek koji je iznio utakmicu na leđima. Kukoč-Petraello je po ulasku osjetno podigao razinu izvedbe svoje momčadi, Špehar je najbolji primjer da je forma prolazna, a klasa vječna, s tim da je nekoliko izvrsnih obrana upisao i vratar Đilas. Ona Poldrugaču, nakon što je prethodno krilni napadač Rudeša prodao tunel svojem čuvaru, pa s kakvih 18 do 20 metara iskosa opalio prema golu Segeste, bila je zaista impresivna.
Vremenski uvjeti bili su idealni za jedan hladan zimski dan, ali jr teren bio takav da je zahtijevao trostruko bandažiranje zglobova. No, čak ni pet golova, produžeci, dva preokreta te pobjeda Davida protiv Golijata nisu uspjeli isprati osjećaj ravnodušnosti.
I za to je krivac isključivo HNS.
Jer, Rudeš je svoje napravio, Segesta također. Ali, HNS je taj kojem Kup ne znači ništa. Umjesto da ovakve utakmice iskoriste za promociju, okupe najmlađe navijače, pozovu nekoliko bivših reprezentativaca na utakmicu pa da oni budu svojevrsni ambasadori Saveza pred mnogobrojnom djecom koja će već u ponedjeljak gledati svoje miljenike preko TV ekrana, oni se prema Kupu još jednom odnose kao prema strancu.
A Kup je, znaju to oni koji od njega ne okreću glavu, oduvijek bio poseban, drugačiji. Desetka. Koja rola i koja prodaje bicikl protivnicima. No, HNS trči uz aut-liniju. Hvale se velikim prihodima, zavidnom dobiti, novim sponzorskim ugovorima i općenito glamurom koji ih je toliko zaludio da su zaboravili odakle su krenuli. A ti su tereni bili znatno gori od ovoga na koji su ove subote istrčali nogometaši Rudeša i Segeste.
Ove sezone, bez ikakve pomoći nekoga 's vrha', Kup su spasili drugoligaši. I odjednom je to natjecanje o kojem će se malo konkretnije razmišljati, o kojem će se možda na kakvoj kavi i razgovarati, u kojem više neće baš sve do finala biti odrađeno na autopilotu. Mladost Ždralovi, sada još BSK Bijelo Brdo pa Segesta... Kup postoji zbog takvih priča! Drugoligaši ove sezone voze maksimalnom brzinom i još jednom dokazuju da je ovo natjecanje koje ne mora nužno biti skupo, ali mora biti promišljeno, mora biti važno, mora biti tretirano, paženo, ukrašeno.
Ljepota Hrvatskog nogometnog kupa upravo je u tome. U osjećaju da je sve moguće, da se bajke još uvijek mogu dogoditi i da nogomet, usprkos svemu, nije izgubio sposobnost iznenaditi. Da negdje još postoje utakmice zbog kojih ćeš sjesti u automobil, odvesti se na drugi kraj grada i vratiti kući s pričom koju nisi očekivao. Ove sezone takvih je priča već bilo nekoliko, a bit će ih, nadajmo se, još.
Samo, možda bi netko u HNS-u napokon trebao shvatiti da se takve stvari ne događaju same od sebe, odnosno da Kupu treba malo pažnje, malo promocije i, za početak, barem osjećaj da nekome uopće znači.
Gospodo iz HNS-a, ne morate izmišljati toplu vodu, samo se malo osvrnite oko sebe. Kup vam već godinama nudi ono što se u nogometu najteže kupuje – neizvjesnost, emociju i priču. Jer, ako ni ovakve utakmice nisu dovoljan razlog da se netko u Savezu trgne, onda problem možda ipak nije u Kupu. Iako to (skoro) svi već odavno znamo. Možete vi trčati koliko hoćete, ali na kraju utakmice svi će uvijek pričati o onoj jednoj rolici, o onoj jednoj 'finti' tijelom. Onoj koju su nam ove subote sjajno prodali nogometaši Rudeša i Segeste...