HNL nije ostao dužan, o ovoj bi se sezoni mogla napisati knjiga!
Vrijeme Čitanja: 8min | pon. 29.05.23. | 11:00
Svaki je klub imao neku svoju, veliku priču, krizu i(li) uspon. Posebno su ga obilježili treneri, a o njemu se nije pričalo samo od Osijeka do Splita, već i od Londona do Katara
Sjajnom proslavom naslova prvaka pred prepunim Maksimirom, pao je zastor na još jednu sezonu HNL-a. Konačni poredak, s Dinamom na vrhu, Hajdukom, Osijekom i Rijekom u Europi, definitivno, nije neočekivan. Međutim, kad vraćamo film svega onoga što se događalo zadnjih 10-ak mjeseci na HNL travnjacima, teško se i sjetiti kakva smo sve uzbuđenja doživjeli, koliko je tu bilo drama, preokreta, neizvjesnosti... Možda, odnosno sigurno, nije to bila sezona najkvalitetnijeg klupskog nogometa, štoviše, mnogi će se složiti da je u tom segmentu liga u padu, ali to ne znači da je HNL naš svagdašnji ostao dužan. Trenerske smjene, zvučni transferi, sudački repovi, mlade snage i novi trenerski val, veterani koji su pokazali da još mogu igrati ozbiljan nogomet, neviđena razočaranja s jedne i pothvati s druge strane..., sve je to obilježilo ovu neobičnu sezonu. I, nije nam bilo lako izdvojiti samo 10 slika, koji bismo još jednom prošli kroz nju i stavili je u arhivu.
Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
DINAMOVA DOMINACIJA UNATOČ 'OLUJI'
Kad pogledate Dinamovu sezonu, imate dojam da je trajala godinama, a ne samo 10-ak mjeseci. Što se sve događalo u Maksimiru? Od samog početka i muke na startu europski kvalifikacija i teško izborene pobjede nad Lokomotivom (3-2) u sudačkoj nadoknadi, preko ulaska u Ligu prvaka i pobjede nad Chelseajem, do ispadanja iz Kupa i smjene Ante Čačića. I sve to praćeno 'olujom' u klupskim kancelarijama, skupštinama i sukobima, u kojima je u Maksimiru, tako barem ispada, završila era Zdravka Mamića. Kao što je završila i era Arijana Ademija i Mislava Oršića, Dinamo je kroz sve to ponekad teško plivao, gubio zrak, ali vraćao se u život. I na kraju, remijem na Poljudu osigurao naslov, opet dominantno spremio još jedan HNL trofej u svoje vitrine, kao da je sve bilo normalno, mirno i rutinski. Stigao je Igor Bišćan, stabilizirao momčad i Dinamo je u njemu dobio trenera na kojemu gradi i uspješnu sutrašnjicu.
LEKO, OD PROMAŠAJA DO OPTIMIZMA
Hajduk je prošao još jednu, rekli bismo, klasičnu 'hajdukovsku' sezonu. Visoke ambicije i san o naslovu, na kraju su se pretvorili u zadovoljstvo i slavlje osvojenog Kupa. I sve to, ponovno, prožeto turbulencijama, euforijama i depresijama raznih vrsta. Smjena Valdasa Dambrauskasa nije bila posve očekivana, a onda je s klupe otišao i Mislav Karoglan, unatoč odličnim rezultatima. Stigao je Ivan Leko i u prvim tjednima svog mandata krenuo tvrdoglavo, ispod očekivanja, izgubio u Maksimiru 4-0 i vrlo brzo oprostio se od naslova. Dinamo je šepao, bio jedno vrijeme u nokdaunu, ali Lekin Hajduk to nije iskoristio, a trener, koji je stigao s jakim pedigreom idealnog, šampionskog rješenja, ubrzo je postao - promašaj. No, onda ipak, u završnici sezone, posložio momčad, Hajduk osam utakmica nije primio gol i Leko je sezonu završio, ipak, uz optimizam da bi iduće sezone mogao na Poljud donijeti toliko čekani (18 godina) naslov prvaka.
SOPIĆ, JAKIROVIĆ, KOVAČEVIĆ, GARCIA, ZEKIĆ...
Treneri su bila jedna od dominantnih priča netom završene sezone, ne pamtimo kad se o njima toliko pričalo, često su bili u prvom planu, čak i u odnosu na igrače. Željko Sopić i preokret kojim je Goricu od mrtvog kluba doveo do ostanka u ligi, apsolutno je jedna od najpamtljivijih sekvenci HNL-a. Ali, nije jedini, koji je skrenuo pažnju na sebe. Mario Kovačević i njegov Varaždin bili su apsolutni hit prvog dijela prvenstva, a Gonzalo Garcia zaradio je pljesak i komplimente za ono što je napravila njegova Istra, koja, na kraju, nije izborila Europu, ali je ušla u Top 5 HNL-a, odmah do 'velike četvorke'. Sergej Jakirović vratio se u HNL i potpisao veliki Rijekin proljetni preobražaj, došao je u ligu i Stjepan Tomas, kao treći predstavnik jedne generacije 'Vatrenih', uz već spomenute Leku i Bišćana. Spomenimo i Zorana Zekića, koji je u Koprivnici radio odličan posao, također bio glavna zvijezda svog kluba, ali i najavio odlazak na kraju sezone.
LIVAJA PONOVIO PROŠLU SEZONU, LIVAJOMANIJA NE POSUSTAJE
Marko Livaja odigrao je još jednu odličnu sezonu, iako će se većina složiti da ni izbliza nije bio dominantan i uvjerljiv kao lani, ipak je na kraju najbolji strijelac HNL-a. Drugu godinu zaredom, a to nije čest slučaj. Okrunio je svoju dvogodišnju sjajnu formu i nastupom i pogotkom na SP-u u Kataru, gdje se okitio broncom. No, opet se oko Livaje podizala bura, za svakim potezom. Pričalo se da nije u najboljim odnosima s trenerom Lekom i da se to vidi na njegovim igrama u proljetnom dijelu prvenstva, promašivao je ove sezone i kaznene udarce, što je svaki put bila posebna priča. Livajin kult među Hajdukovim navijačima, definitivno, dodatno je ojačan, majice s njegovim likom prodaju se kao kruh, a vrhunac čitave te Livajomanije, bila je i ona utakmica finala Kupa, gdje je sasvim nepotrebno uzeo u ruke megafon i pjevao pogrdne pjesme Šibenčanima. Među Hajdukovim navijačama to je izazvalo još veće divljenje i donijelo mu status božanstva, u ostatku nogometne Hrvatske, uglavnom zgražanje. Vidjet hoće li ga HNS kazniti neigranjem, hoće li ga Hajduk imati na početku iduće sezone.
BRONCA UKRAŠENA HNL-om
Nije se o HNL pričalo samo od Osijeka do Splita, čulo se za nju i u drugim krajevima svijeta. Dinamo je tako ime HNL-a pronosio, sasvim dostojno, po Milanu i Londonu, a HNL-ovci su bili vrlo važne figure u pohodu reprezentacije na svjetsku broncu u Kataru. Počelo je tim Livajinim golom Kanadi, a nastavilo se Livakovićem bravurama, skinutim jedanaestercima i nemogućim obranama do kraja turnira, Bruno Petković zabio je gol za 'penale' protiv Brazila, a Mislav Oršić strijelac je pogotka koji nam je donio tu broncu. Igrao je u Kataru i Josip Šutalo, također vrlo korektno, sve u svemu, mogli smo zaključiti da bez HNL-a ne bi bilo niti ovog uspjeah reprezentacije. Nikad naša liga nije imala takav doprinos rezultatu Vatrenih kao u Kataru.
ODLAZAK ZVIJEZDA, DOLAZAK NOVIH MLADIĆA
Nažalost, teško je ne zaključiti da je HNL na kraju sezone bio mnogo slabiji nego na svojem početku, ostala je liga bez nekoliko iznimnih igrača, ikona i zvijezda. Mislav Oršić i Arijan Ademi, dva stupa europskog Dinama otišli su na zimu i tijekom proljeća, napustio je ligu i sjajni mladi strijelac Dion Drena Beljo, nema više niti Osijekove legende i kapetana, povremenog reprezentativca Mile Škorića, otišao je Stipe Biuk, potom i još jedan Vatreni, Ivica Ivušić. Baš veliki egzodus! No, s druge strane, opet su se pojavili neki novi mladići, koji bi, ostanu li u HNL-u, mogli iduće sezone biti u naslovnim ulogama. Luka Vušković, najmlađi među njima, prošao je uspone i padove u svojim prvim HNL mjesecima, Martin Baturina nametnuo se kao jedan od Dinamovih vođa, Matija Frigan odigrao sjajno proljeće i došao u fokus zbog mogućeg transfera, Lukas Kačavenda nakon teške ozljede vratio se ozbiljnom nogometu, upoznali smo što može Luka Stojković, pažnju na sebe ponovno skrenuo Tonio Teklić... Priču o perspektivnoj budućnosti HNL-a potvrdili su i Hajdukovi juniori sjajnim prezentacijama i finalom u UEFA Youth ligi.
OSIJEK OD BJELICE DO PONORA I NAZAD DO PAMPASA
Čini se kao da je bilo davno, a zapravo je bilo ove sezone. Nenad Bjelica i Osijek nisu se rastali lijepo, bilo je tu puno gorkog okusa, međusobnih optuživanja. Umjesto u lov na naslov, Osijek je ubrzo krenuo u misiju spašavanja ugleda u HNL-u, igrači su odlazili, treneri se mijenjali (Poms, Perković, Tomas), u jednom je trenutku momčad iz Gradskog vrta bila najlošija momčad proljeća. Ipak, sezonu će Osijekovi navijači ipak pamtiti kao posebnu, osim što je na kraju ipak njihov klub izborio Europu i osvojio treće mjesto, emotivno se oprostio od Gradskog vrta i potvrdio Pampas kao stadion na kojemu će se igrati nogomet već od ljeta. Kao simbol jednog novog početka.
NEZABORAVNI USPON GORICE I RIJEKE
Spomenuli smo ih već među onim trenerima koji su obilježili sezonu, ali istaknimo ih ovdje posebno, jer to su zaslužili. Samo su malobrojni nakon prvog dijela prvenstva mislili da Rijeka može dohvatiti Europu, a Gorica izboriti ostanak. Bila su to dva najveća razočaranja HNL jeseni, koju je Rijeka završila domaćim porazom 2-7 od Dinama. No, zato su dva ružna pačeta na proljeća postali pravi labudovi, Rijeka i Gorica bili su osvježenja i potpisnici nevjerojatnih preokreta. Rijeka je izborila Europu, Gorica ostanak! A Željko Sopić i Sergej Jakirović, o njima govorimo, treneri koji su postali junaci i velike, pozitivne priče sezone. S velikim očekivanjima od iduće!
ERCEGOV UZLET I NEVIĐEN INCIDENT
Ante Erceg predvodio je listu povratnika u HNL, igrača koji su, na neki način, doživjeli preporod. On i Fran Brodić ističu se posebno na toj listi, imali su zaista uspješnu sezonu. Međutim, osim pogocima i statusa nedodirljivog u Istri, Ercega ćemo pamtiti po neviđenom incidentu, kad je sucu bacio karton iz ruke u susretu s Rijekom, zaradio crveni karton, ali i devet utakmica suspenzije. Jedna od najvećih kazni u povijesti lige i, definitivno, trenutak koji je usporio Istrine europske ambicije. Iako su Puljani do kraja bili u igri za izlazak na euro-scenu, možemo samo zamisliti koliko bi mu bili bliže da nije bilo Ercegove gluposti.
KAOS NA ŠIBENSKI NAČIN
Klub sa Šubićevca opet je u drugoligaškom društvu, a što se sve događalo u Šibeniku tijekom sezone, teško je i opisati. Mijenjali su se treneri, vlasnici, igrači, mladi, stari, mijenjala se i šibenska krivulja rezultata. Od pregršt remija u prvom dijelu sezonu, preko mirne luke i sigurnog ostanka sredinom proljeća, do nevjerojatnog salta mortale i ispadanja na njezinu kraju. Uz to, ulazak u finale Kupa! Knjiga bi se mogla napisati o svemu tome, trener Damir Čanadi otišao je pa se vraćao, neki su važni igrači suspendirani i izbačeni iz momčadi, a ostat će zapisano da je Dinamo dvaput pao na Šubićevcu, jednom u prvenstvu, jednom u Kupu. Jednom rječju - kaos.