Glavu gore, idemo u Njemačku po to zlato koje nam pripada!

Trebao je to biti Rotterdam naših dana! Grad koji su Hrvati u nekoliko dana uzeli pod svoje. U kojem su njihovi heroji maestralno izbacili domaćine i imali sve u svojim rukama. Jer, Španjolska je večeras bila zrela za naplatu nekih starih dugova. Niti približno nije to bila ona “furija” sa Xavijem i Iniestom koja bi ti sakrila loptu, uzela posjed i čekala trenutak da te dotuče…

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

I možda je tu bila naša prilika. Možda. Dojam je da su Vatreni imali zeru previše respekta. Prema onome što je Španjolska nekad bila i što će sigurno vrlo skoro opet biti. Jednostavno, nije bilo rizika, a bez toga nema profita. Hrvatska je u Rotterdamu bila upravo onakva kakav je uvijek u utakmicama protiv favorita. Požrtvovana u obrani s fokusom kako sačuvati mrežu netaknutom i odvesti utakmicu do produžetaka i penala, znajući da je to naše vrijeme.

Nekako smo došli do tog ruleta jedanaesteraca ali na koncu izvukli krivi broj! Veselili smo se nakon 120 minuta boja na De Kuip stadionu, jer Španjolska je poznata kao “luzer” kada su u pitanju penali… Ipak, okrenuli su trend u najgorem mogućem trenutku i uzeli nam tu kantu! Uzeli još jednu prilika generacije za zlato na velikom natjecanju. Zlato koje zaslužuju. Od EURA u Francuskoj, SP-a u Rusiji i Dohi… Zlato koje će se još neko vrijeme čekati.

Tuga je velika, razočarenje ogromno. Međutim, ponovit ćemo rečenice iz najave utakmice. Dolazak u finale je čudo. Samo za podsjetnik, počelo je u Gradskom vrtu s 0-3 protiv Austrije. A došlo se na koncu do Rima. To što nismo vidjeli Papu… Jebiga.

I tako se treba odnositi prema ovom rezultatu u Rotterdamu.

Zapravo, ponovno smo dokazali da u igri velikih postoje i male nacije koje mogu na svoj talent i veliko srce otići do neslućenih visina. Dali smo nadu tim “malima”. A to je moć ove Hrvatske! I reputacija koja nam daje da se s pravom zovemo nogometnom velesilom.

Atmosfera je ipak posebna priča. Ona je bila čudesna! Neopisiva! Kao da je Hrvatska igrala u Zagrebu, Osijeku, Splitu ili Rijeci. Više od trideset tisuća navijača, neki će reći i trideset pet, pronašlo je svoj put do De Kuip i održala lekciju iz navijanja… Podrška koju su Dalićevi izabranici imali u Rotterdamu ide ruku pod ruku s onom u Berlinu 2006. i Beču dvije godine kasnije. Bio je privilegij uživo svjedočiti kadrovima iz Rotterdama ovih dana, a kulminacija je bila na stadionu. Ako će UEFA htjeti popularizirati ovo natjecanje - slike “Cro partyja” u Nizozemskoj bit će idealan PR.

Na koncu, što reći nego “kapa dolje na svemu” - i idemo u dalje. U Njemačku sljedeće ljeto pa ponoviti sve ovo. I napraviti taj zadnji korak po ono što nam pripada. Što smo zaslužili. Nadamo se s Lukom Modrićem, najvećim kapetanom u povijesti.