“Gdje je moj vojnik?” – Petar Krpan od rova u Tenji do bronce ‘98 pa do čovjeka koji gradi budućnost hrvatskog nogometa

Teško ga je bilo uloviti – na trenutak se pojavi, pa nestane. Tren je u Zagrebu, čas u dijaspori. Jučer u Maroku, gdje s Pletikosom objašnjava hrvatski “know‐how” na predavanju za koje se tražilo mjesto više; sutradan se rukuje s Giannijem Infantinom, a u predsjednikovoj ruci knjiga “Hrvatska škola nogometa”, djelo koje je s Ivanom Krakanom napisao baš on – Petar Krpan. Knjiga zbog koje se oko Hrvatske razvukla priča o maloj zemlji velikog nogometnog čuda.

U ponedjeljak smo ga napokon uhvatili – u Hiltonu. Pola sata razgovora, sedam poziva na mobitelu.


"Navikao sam na takav ritam, iskreno – ne znam drukčije", smije se dok naručuje čaj. Rijetko kada ga vidimo u medijima. Nema potrebe da se gura u kadar, iako bi njegova priča bila savršen scenarij za hollywoodski film. Jer ima tu svega: rata, nogometa, slave i tihe struke.

Petar Krpan. Dragovoljac Domovinskog rata, koji je sa 17 godina zamijenio loptu puškom. Brončani s Francuske '98., ulovljen u reprezentaciji – doslovno – iz novinarske ekipe. Prvak Portugala sa Sportingom, dvostruki šampion Hrvatske sa Zagrebom i Hajdukom. Lega iz Osijeka, otac triju kćeri, ponosan djed. I jedan od ključnih ljudi u HNS-u: tihi arhitekt sustava, lovac na talente i čuvar standarda koji drže hrvatski nogomet na vrhu.

Petar Krpan/Privatna arhiva

Nismo znali odakle da krenemo.

“Od početka, najbolje tako”, smije se.

A početak je vezan uz Gradski vrt.

“Zapravo ne. Bio je Metalac, Olimpija pa tek onda Osijek”, ispravlja nas Krpan.

Čuvena škola nogometa NK Osijek. Ima zlatnu kopačku, izbacila je Cvitu, Vlaovića, Špehara... Ima i Peru Krpana kojeg je umjerio njegov prethodnik na mjestu instruktora.

“Pokojni Vlado Lijović me vidio i odveo u Olimpiju. Tu je početak neke ozbiljnije razine. Imao sam nekih 12 ili 13 godina. Pa Osijek. I tko zna kojim bi to smjerom otišlo da nije počeo rat”, prisjeća se Krpan.

U njegovu slučaju to ima posebno poglavlje. Jer, umjesto da gradi karijeru - naš je sugovornik zadužio uniformu i pušku te sa 17 godina krenuo u Domovinski rat.

“Takva su bila vremena. Tko će misliti o lopti kada granate padaju”.

Priča je bila zapravo kvartovska.

“Ja sam iz kvarta Jug 2. Ozbiljan kvart, u svakom smislu”, smije se pa nastavlja.

“Zadnji smo kvart do Tenje koja je bila okupirana. Bilo je odmah jasno gdje sve to skupa vodi. Moji vršnjaci su se većinom raspršili na sve strane. Od Istre do Mađarske. Ja sam ostao u Osijeku. Stariji brat se priključio kvartovskoj ekipi koja je nabavila oružje i krenuli su u obranu. Okupio ih je Mato Šaban, a uz njega mi je puno pomogao i Drago Babić, a tu je bio i Mirko Pongrac, zapovjednik specijalne policije. Nisam imao neki izbor jer nogometa nije moglo biti, pa sam slijedio bratov put. Nije me odgovarao jer mislim da mu je lakše bilo da sam pored njega, nego da strepi za mene. Znaš kako je to kada si klinac. Čuješ zvuk granate, ne bježiš u sklonište već pratiš zvuk da vidiš gdje pada i što se događa. ”

U rovu, s puškom i šljemom Petar Krpan proveo je nekih sedam mjeseci.

“Onda sam se vratio nogometu. Bio sam u Osijeku, trenirao i čekao svoju priliku. Često sam razmišljao o tome i stvarno ne znam je l' mi nedostajala ta ratna priča u mom nogometnom odrastanju, ali znam da sam preko noći odrastao. Izgradilo me kao čovjeka”.

Ivo Šušak ga dovodi u Osijek 1994.: prijateljska s Olimpijom 3-2, Krpan dva gola. Četiri godine kasnije – SP Francuska ’98.

“I mene je iznenadilo. Zapravo, moram zahvaliti novinarima koji su me pogurali u tu priču”, smije se.

Naime, Krpan nije bio na Ćirinoj mapi dok se radio popis potencijalnih putnika u Francusku. Sve do ogleda novinarske reprezentacije, odnosno igrača iz HNL-a koje su birali novinari i Ćirine Hrvatske.

“Bilo je to u Maksimiru. Izbornik je bio Bonačić. Mogu ti reći da me išlo taj dan”, smije se dok evocira uspomene.

“Čuvali su me Štimac i Bilić. Ozbiljni igrači. Spominju mi sve živo, viču na mene u igri: “mali, smiri se, prijateljska je tekma”. Ma gdje da se smirim, mislim si u sebi i dodam još gasa. Jer, ovo mi je prilika života. Nakon utakmice Ćiro mi je dao nadimak “Srebrni metak”. Na to su se nadovezali dobri nastupi za NK Osijek, paje uskoro došao i poziv za pripreme reprezentacije za Francusku”.

S vremenskim odmakom od gotovo trideset godina, Petar Krpan priznaje da nije imao velika očekivanja. Sama činjenica da je na širem popisu i na pripremama ga je zadovoljila. No, onda je sudbina odigrala svoju rolu...

“Boka se ozlijedio, Cvita je imao okršaj s Ćirom i otvorilo se mjesto u napadu. Ma pazi, ja i dalje nisam imao niti u peti imao da bih mogao biti taj. Sjećam se sastanka na kraju priprema kada je Ćiro uzeo papir i počeo čitati imena putnika na SP. Broj jedan - Dražen Ladić. Broj dva - Petar Krpan... Ej, mene kao da je netko udario maljem po glavi. Ne mogu vjerovati da idem na Mundijal. Ja se onako ustajem i pred svima kažem Ćiri: “Šefe, ja moram do šanka”. Gledaju Zvone, Davor, cijela prostorija, nitko ne vjeruje. Ma nisam niti slušao popis dalje - morao sam doći sebi”.

Nitko iz reprezentacije nije znao da je Petar Krpan bio maloljetni dragovoljac Domovinskog rata.

“Znao je samo Davor jer je iz Osijeka. Ostali nisu imali pojma. Saznali su u Francuskoj kada se priča proširila. Bili su u nevjerici. Tu je Zvone izjavio onu čuvenu rečenicu. Potom je uzeo moju akreditaciju i cijeli turnir je nosio oko vrata. On je bio Petar Krpan, ja sam bio Zvone Boban”, prisjeća se Krpan.

Uoči mitskog sudara s Njemačkom na Gerlandu u Lyonu, Vatrene je posjetio predsjednik Franjo Tuđman.

“Postrojili smo se vani i čekali. Ulazi predsjednik i odmah pita: “Gdje je moj vojnik?”. Došao je do mene i rekao mi: “Mi smo od sada na ti”. Pored je stajao Ćiro. Čim se predsjednik odmaknuo, samo mi je šapnuo: “Znam što ti je rekao, ali da ti ne bi palo napamet da se predsjedniku obraćaš s - ti”. Eh, Ćiro moj”.

Kaže da su to bile uspomene koje će pamtiti cijeli život i koje ga ispunjavaju neviđenim ponosom.

“Medalja je doma. Eto je tamo, stoji i podsjeća na divna vremena. Bila je prije par godina priča u medijima da je netko prodao brončano odličje. Zovu prijatelji, pitaju “je l'’ dotle došlo da se medalje prodaju”. Ma nema tih novaca”, zaključuje Krpan koji je otišao u Sporting, bio je u Leiriji pa se vratio u HNL.

“Imao sam strašan prijelom noge. Nikoga pored mene. Valjda krivi pokret i sve je otišlo. Vratio sam se u Osijek, bio par mjeseci pa me Cico Kranjčar zvao u Zagreb. U Kranjčevićevoj je okupio odličnu momčad. Na koncu smo uzeli naslov prvaka. Onda sam otišao u Hajduk, bio prvak i uzeli smo Kup. Pa malo Portugala, Južne Koreje, Rijeke... Završio sam u Inkeru. Laljak me zvao da pomognem malo da uđu u prvu ligu. Nagovorio me. Zabio sam u polusezoni 12 golova, pa s nekih 33 ili 34 sam zaključio karijeru. Ponosan prije svega. Jer, tko bi rekao da će me priča s početka 90.ih odvesti u tom smjeru”.

Davor Javorovic/Pixsell

Nije dugo mirovao.

"Marko Babić i ja došli smo na ideju da napravimo nogometnu akademiju u Osijeku".

Napravili su je i izbacili nekoliko ozbiljnih igrača. Između ostalog i Tonija Fruka koji je danas A reprezentativac.

“Pilj je bio naš, pa Babec, Prekodravac, Hanuljak, Bukvić, sve prvoligaški igrači… . Imali smo dobru priču. Uostalom, osvojili smo Kup Hrvatske u Sisku. U finalu smo tukli zlatnu generaciju Dinama, 1998. godište.”

U tom periodu sreo je Vatroslava Mihačića koji mu je savjetovao upis u Akademiju. Upisao je, položio je i stekao licencu. A onda je na mjestu instruktora HNS-a za istok Hrvatske naslijedio dvije slavonske trenerske legende -  Vladu Lijovića koji ga je otkrio na neki način i Ivicu Grnju koji je uz mjesto instruktora središta bio i izbornik nekoliko selekcija mlađih uzrasta

“Otvorila se pozicija i jako me to zanimalo”.

“OK, što to točno radi instruktor središta”, pitamo ga.

“Imao sam pod kontrolom četiri županije s istoka Hrvatske. Radiš neke predselekcije, selekcije. Gledaš treninge, pričaš s trenerima i kreiraš neke ekipe s kojima se onda sučeliš s drugim središtima. To je neki filter za mlade reprezentacije. Znate, mi često zaboravljamo neke temeljne vrijednosti a to je rad tih trenera u mlađim kategorijama. Oni su ti koji dobiju djecu i prvi je usmjeravaju. Njima pripadaju velike zasluge u uspjesima reprezentacije. Treba im odati veliko priznanje”.

Prije nego je otišao na funkciju na kojoj je danas; glavni instruktor HNS-a, Petar Krpan bio je izbornik U17 reprezentacije.

“Dobra je to bila generacija. Luka Sučić, Joško Gvardiol, mali Čavlina, Antonio Marin, Biuk... Vidite, osnovna intencija mlađih kategorija jest da u konačnici stvore igrača za A reprezentaciju. I mi to radimo. Imamo svoj proces koji usavršavamo, ponekada improviziramo ali u konačnici - rezultati A reprezentacije su pokazatelj uspješnosti”.

“Teško mi je to opisati, tome morate svjedočiti da bi dobili puni dojam. Svi koji dođu imaju jedno pitanje: kako uspijevate? Ima nas 3,5 milijuna, nismo ekonomska velesila, borimo se s infrastrukturom a onda im pokažemo četiri medalje. Tri sa SP-a i onu iz Lige nacija. Mislim da ovo što radimo nije normalno. Ti rezultati koje postiže reprezentacija na seniorskoj razini. To definitivno ne ide u skladu s okolnostima, ali očito pronalazimo put”.

Ono na čemu se u posljednje vrijeme Krpan posebno angažirao jest jačanje veza s dijasporom. Puno se radi na tome s ciljem da se proširi bazen.

“Apsolutno. Imamo svoje ljude, redovito održavamo koordinacije s ciljem da na vrijeme uočimo talent i usmjerimo ga prema domovini njihovih predaka. Okolnosti su takve. Malo nas je, moderne tehnologije uzimaju zamah i vi više neće vidjeti djecu da igraju nogomet na cesti ili u parkovima kao što je to bilo u naše vrijeme. Cilj je i zadaća doskočiti tome šireći bazu u našoj dijaspori”.

Zanimljivo, put kojim HNS kroči već neko vrijeme, počele su kopirati druge nacije.

“Poljaci su po uzoru na nas nedavno napravili svoj kamp za dijasporu. Očito je da su shvatili kako smo pronašli model i kopirali ga. Ne samo oni. To rade Bugari, potom BiH. Ako nemaš financija i infrastrukturu, onda taj ionako mali bazen postaje još manji. Moraš doskočiti nekako”, pojašnjava Petar Krpan.

Ima zanimljivih situacija na tim radionicama. Jednom prilikom je Krpan pojašnjavao kako funkcionira rad s instruktorima županija pa kao dokaz uspješnosti tezi da se u Hrvatskoj dobro radi s mladima prezentirao podatak da je u generaciji 2018. iz Rusije - tek jedan igrač koji nije prošao kroz sustav mlađih selekcija HNS-a.

“Ivan Rakitić. Jedan jedini. I redovito se Švicarci pobune da smo im ga uzeli. No, ima tu jedna velika prednost. Svi ti naši igrači koji su odrasli u dijaspori, njeguju snažnu emotivnu pripadnost svojim korijenima. Tako su odgajani. Upravo taj detalj često bude presudan u njihovu izboru. Dakako, uz sve uspjehe koje A reprezentacija postiže i uz sustav koji imamo ovdje”.

Petar Krpan, Luka Modrić, Marijan Kustić, Joško Gvardiol i Ivan Krakan na promociji knjige "Hrvatska škola nogometa". Slavko Midzor/Pixsell

Kaže nam Krpan da osjeća snažnu potporu IO Saveza i predsjednika Kustića.

“Bez tog vjetra u leđa ne bismo bili tako uspješni. Radimo svoj posao, imamo potporu, a i rezultati pokazuju da smo na dobrom putu”.

Već sada je u realizaciji planova za ovu godinu. Ima turnir “Vukovarski branitelji”, potom Čavlek u Karlovcu i još neki na koji naši klubovi šalju najbolje što imaju u svojim školama, dok se rade posebne selekcije mladih Hrvata iz dijaspore.

“I onda tu sučelimo te momčadi, napravimo određene filtere i igrači uđu u našu bazu. Pratimo ih, reagiramo po potrebi i stvaramo budućnost”.

Dok priča o svom poslu, Petar Krpan pokazuje da je 100 posto unutra.

“Moraš biti. Ovakav posao ne trpi prosječnost. Bio bi debakl da nam neki talenat prođe ispod radara jer nismo odradili sve kako treba. Dogodi se, zbog xy razloga da ne izaberu Hrvatsku, ali bitno je da se pogledamo u oči i znamo da smo dali sve od sebe”.

Krpan nam je pričao o ženskom nogometu. Tvrdi da većina u Hrvatskoj nema predodžbu o rastu i popularnosti tog sporta u svjetskim okvirima.

“U Americi se mogu dobiti ozbiljne stipendije za školovanje na osnovu ženskog nogometa. I tu smo napravili značajan napredak. Pratimo na svim kontinentima naše cure, usmjeravamo ih i brinemo o njima”.

Priča Krpan da ga veseli ponovni projekt B momčadi u HNL-u, te da ga posebno ispunjava zadovoljstvom kada čuje da se radi na infrastrukturi.

“Nije to još u potpunosti ono što nas treba zadovoljiti, ali kreće se prema naprijed. Recimo, nije normalno da Hajduk ima jedan travnjak s umjetnom podlogom na kojem trenira cijela škola. To je teška improvizacija, ali onda ta ista škola izbaci jednog Vuškovića i generaciju koja igra finale Lige prvaka. Pa škola Dinama koja je poznata svugdje u svijetu. Slaven je izbacio potencijalnog reprezentativca, Osijek je uvijek tu sa svojom djecom. To nam govori da su naši treneri čarobnjaci. I oni su neki temelj HR nogometa”.

U skorije vrijeme HNS će otvoriti kamp u Velikoj Gorici, radi se na Kranjčevićevoj.

“HNS-ov kamp je od kapitalne važnosti za hrvatski nogomet i zaista treba odati priznanje predsjedniku Kustiću što je to prepoznao i odlučno provodi taj projekt, uz veliku podršku Vlade Republike Hrvatske i naravno Uefe. Tamo će cijeli Savez imati odlične uvjete za rad, a da ne govorim o svim našim selekcijama koje će se tamo pripremati, neke i igrati utakmice. Nadamo se novom Maksimiru i novom stadionu u Splitu, pa kad tome pridodamo Opus Arenu, stadion na Rujevici i stadion u Kranjčevićevoj koji dobro napreduje – vide se stvarni pomaci. I da dočekamo da konačno uvjeti budu u skladu s rezultatima koje postižemo. Savez je već puno napravio, postavili smo više od 40 umjetnih terena diljem Hrvatske, ali moraju klubovi i lokalne samouprave nastaviti tim putem jer se radi o njihovoj infrastrukturi.”

Marko Lukunic/Pixsell

Njegovi u Osijeku imaju sjajne uvjete. Opus Arena najmodernije je nogometno zdanje u Hrvatskoj.

“I stadion, ali i svi oni travnjaci oko Opusa. To je smjer kojim treba ići”.

Ipak, da ne prođe sve u pozitivnom tonu spomenuli smo rezultate Osijeka u ovoj sezoni...

“Nije im lako. Jednostavno, dođe takvo razdoblje. Nadam se da će se izvući”.

Razgovor se bližio kraju. Mobitel mu je divljao... Spomenuli smo već tih sedam poziva, pa desetak poruka.

“Bilo bi mi čudno da toga nema”.

Sljedeći susret dogovorili smo u Americi i Kanadi u lipnju. I tamo se već pripremaju neki planovi.

“Moramo hvatati sve prilike koje se nude. Mala smo nacija ali nogometno moćna. Treba održavati to na jednoj pristojnoj razini. Možda nećemo svaki puta otići do kraja, ali uvijek trebamo biti prisutni i čekati svoju priliku”, poručio je za kraj Petar Krpan.