Garcia ima mjesta za sve, za Rujevicu će 'pomiriti' formu najboljeg strijelca i povratak kapetana

U analizi uspona karijere 25-ogodišnjeg napadača prvo je pitanje zašto nije uspio kod Gattusa. Svih 'škaklje' to pitanje, ali nije Gattuso napravio ništa neobično ni pogrešno. U siječnju ove godine preuzeo je Šegu sa pozicije koju je igrao u Varaždinu, ostavio ga na krilu. Međutim, nije isto igrati krilnog napadača u Varaždinu i Hajduku. Kombinacija neadekvatne pozicije, taktičkih zahtjeva, zatim konkurencije u momčadi i psihološkog pritiska borbe za naslov, rezultirala je s nulom u rubrici golova prošlog proljeća. Kod Gattusa nije išlo, ali nije ni Garcia odmah s vrata Šegu poslao na 'devetku'. Trebalo je i Španjolcu vremena, a u odluci promjene pozicije pomogla mu je i ozljeda Livaje. Kada je ostao bez prvog napadača, tu je ulogu ponudio Šegi. Uz to mu je predao i status izvođača jedanaesteraca, pa je shodno tome lako objasniti kako je Šego došao do šest pogodaka u prvenstvu. Dosega kojeg još nije imao u prvoligaškom nogometu, a još nije ni pola sezone odigrano. Najbolji golgeterski doseg imao je prije pet godina u Dugopolju kada je zabio osam pogodaka na drugoligaškoj razini. Ali, sazrio je Šego i napokon dobio poziciju koja mu najviše odgovara.

Šego je klasični napadač po osjećaju za prostor. Znao je u mlađim kategorijama igrati lijevo krilo, međutim njegova glavna kvaliteta je kretnja u šesnaestercu i čitanje igre što su tipične karakteristike centarfora. Pored toga, ima dobar tajming ulaska iza leđa stopera i odlično reagira na odbijene lopte. Šego je igrač završnog dodira, golgeter, a ne asistent. Na krilu mora više sudjelovati u izgradnji akcija, povlačiti se po liniji, ulaziti u dvoboje 'jedan na jedan' što nije njegov najjači igrački adut. Na poziciji napadača dolazi više u završnicu nego u situacijama gdje mora kreirati. Na 'devetki' ima više dodira u šesnaestercu, koristi svoj osjećaj za završnicu, a to je u konačnici ono zbog čega je ove sezone došao do brojke od šest pogodaka. Njegova uloga u Garcijinom sustavu 4-2-3-1 je uloga vaterpolskog 'sidruna'.

Analitičari se dive Haduku koji u završnicu dolazi s puno igrača, a taj višak se stvara tako da centarfor otvara prostor suigračima iz veznog reda. Šego se u toj ulozi pokazao odličnim jer zna zadržati loptu, povući stopere i osloboditi prostor za igrače iz drugog plana. Na krilu je njegova fizička uloga bila manje iskorištena, dok na poziciji „devetke“ dolazi do izražaja u duelima i skok igri. Šego definitivno posjeduje mentalitet strijelca, igrača gladnog golova koji u suparničkom 'boxu' zaključuje posao kao što je bio slučaj i prošle subote protiv Osijeka.
Sa Šeginom ulogom sve je jasno, ali povratkom Livaje na površinu ponovno izbija isto pitanje. Tko gubi mjesto kada se nakon dva tjedna oporavljeni Livaja vrati u početnu postavu za Jadranski derbi na Rujevici? Vremena je puno do riječkog dvoboja, ali u startu je jasno da Garcia ne smije svog najboljeg strijelca, igrača u zenitu forme, ostaviti na klupi. Šego je zaslužio povjerenje na 'devetki', međutim gdje je onda mjesto za Livaju? Za prave igrače uvijek ima mjesta, a ukoliko netko seli na klupu, Almena je taj koji bi na Rujevici mogao početi iz pričuve. Pritom bi Livaja uz Rebića imao ulogu polušpica, baš kao u Trammezanija kada je asistirao Umutu za pobjedu na Rujevici prije četiri i pol godine. U toj zamišljenmoj formaciji sa dva 'polušpica' su tri veznjaka, Sigura na 'šestici', te Krovinović i Pukštas na njima omiljenim 'osmicama'. Zvuči obećavajuće i zanimljivo, ali jasno je da Garcia odlučuje. Temeljni preduvjet uspjeha predloženog sustava jest obaveza da jedan od dva polušpica igra jaku obranu. Uostalom, s tom snažnom defenzivnom karakteristikom i Šego je 'osvojio' Garciju.