Finale koje budi devetogodišnje dijete, dijete koje i danas sanja Diega Milita

Bilo mi je devet godina kada su me djed i tata natjerali da s njima gledam finale Lige prvaka 2010. između Intera i Bayerna. Bio sam premali da shvatim težinu trenutka, ali dovoljno velik da zapamtim sve. Crno-plavi dresovi, Jose Mourinho uz liniju, i dva pogotka Diega Milita. Prvi nakon savršenog kontranapada, drugi pravo remek-djelo strpljenja i tehnike. Te večeri, dok su stariji slušali komentatora, ja sam gledao Milita. I tako je sve počelo.

Petnaest godina kasnije, ponovno sjedam pred televizor zbog Intera. Ali ovaj put sam ja taj koji nagovara druge da gledaju, ja taj koji zna povijest, zna statistiku, zna put koji je doveo ovu momčad do finala. Inter ponovno igra za europsku krunu, i opet je priča veća od nogometa.

Protivnik je Paris Saint-Germain, moćni simbol modernog nogometa, projekt s jasnim ciljem, a to je osvojanje Lige prvaka. U sezoni u kojoj su već osigurali naslov francuskog prvaka i osvojili Coupe de France, u München dolaze pisati povijest. Ako osvoje finale, postat će prvi francuski klub s trostrukom krunom u jednoj sezoni. I sve to u gradu u kojem su četiri prethodna europska finala donijela naslov klubovima koji ga do tada nikada nisu osvojili – Nottingham Forestu, Olympique Marseilleu, Borussiji Dortmund i Chelseaju. PSG se nada da će biti sljedeći na tom popisu.

No, Inter ne dolazi tek tako. Ovo je njihov sedmi finale Lige (Kupa) prvaka. Klub koji je natjecanje osvajao tri puta, posljednji put u spomenutoj večeri kada sam ga i zavolio, zna kako se igraju ovakve utakmice. I premda su ih u povijesti porazili velikani poput Ajaxa, Celtica i Manchester Cityja, Inter nikada ne ulazi u finale bez uvjerenja da može pobijediti.

 Put do Münchena bio je sve samo ne lagan. Nakon ligaske faze, gdje su morali pokazati zrelost i karakter protiv Leverkusena i Benfice, Inter je u nokaut fazi eliminirao Bayern, uskrativši Nijemcima san o finalu pred domaćom publikom, a potom i Barcelonu u dvomeču koji je ostao urezan u sjećanje mnogim navijačima. Posebno druga utakmica, gdje je Lautaro Martinez igrao s ozljedom, Davide Frattesi zabio presudni gol, a Francesco Acerbi donio izjednačenje u trenucima kad je sve izgledalo izgubljeno.

Simone Inzaghi je uoči finala bio jasan:

“Bit će ovo utakmica puna emocija. Igrači su dali sve kroz sezonu. Ponosan sam na njih i na ono što smo zajedno postigli. Znam da imamo protivnika vrhunske klase, ali imamo i srce koje je ovu ekipu nosilo kroz sve teškoće.“

Na pitanje o lekcijama iz finala u Istanbulu prije dvije godine, gdje je Inter poražen od Manchester Cityja, trener Intera je rekao:

“Put do Istanbula bio je težak, ali i ovaj nije bio ništa lakši. Sada smo iskusniji, naučili smo nositi se s pritiskom. Znamo što nas čeka i spremni smo.“

Pitan je i o tome tko je pod većim pritiskom – PSG s imperativom uspjeha ili Inter s glađu za iskupljenjem:

“Reći ću samo ovo – oboje igramo za povijest. Oni za svoju prvu titulu, mi da potvrdimo tko smo. Ovo je finale i tu odlučuju detalji, a mi ćemo se boriti za svaki.“

Kao i mnogo puta dosad, Inzaghi se oslonio na duh momčadi:

“Ovi igrači imaju karakter. Imali smo padove, bolne poraze u Serie A i Coppa Italiji, ali u Ligi prvaka smo pokazali tko smo. Protiv Barcelone, protiv Bayerna – to nisu bile slučajnosti, već posljedica rada i zajedništva.“

Što se tiče kadra, Inter u finale ulazi gotovo kompletan. Pavard, Frattesi i Mhitarjan vratili su se treninzima, a i Lautaro je spreman. Još važnije, Inter ima identitet – jasnu ideju kako želi igrati. Njihov 3-5-2 sustav postao je prepoznatljiv simbol taktičke discipline, ali i fluidnosti, jer krilni igrači poput Dumfriesa i Dimarca redovito transformiraju obranu u napad.

 Poseban detalj oko utakmice je i Interova odluka da u finalu u kojem je formalni gost ne zaigra u drugoj nego u trećoj granituri – zlatno-žutom dresu. Prvi put u povijesti kluba da će u finalu Lige prvaka nositi rezervnu treću opremu. Razlog je praktičan, ali i možda malo praznovjeran, a to da je u žutim dresovima Inter ove sezone pobijedio Spartu Prag i Feyenoord, dok je u bijelima jedini put poražen, kod Bayera u grupnoj fazi.

S druge strane, PSG također nema problema s ozljedama. Luis Enrique će imati sve ključne igrače na raspolaganju, uključujući Ousmanea Dembelea, koji se odmarao u finalu Kupa, i Kvaracheliju, koji se nakon migrene vratio treninzima. Njihov napad, uz Barcolu ili Douea, bit će prijetnja svakoj obrani, ali Interova čvrsta trojka u zadnjoj liniji – Bastoni, Acerbi i Bisseck – već je pokazala da zna zaustaviti i najbolje.

U subotu navečer, München će biti pozornica još jednog velikog nogometnog poglavlja. Dva potpuno različita projekta, dva različita nogometna svijeta – jedan temeljen na financijskoj moći i galaksiji zvijezda, drugi na kontinuitetu, taktičkoj preciznosti i kolektivnoj snazi. A negdje između toga, ponovno jedan devetogodišnji dječak koji će možda prvi put gledati Inter i zapamtiti ga zauvijek.

Jer ovakve večeri, bez obzira na ishod, stvaraju navijače. A navijači pišu priče koje traju cijeli život, kao što je potpisnik ovih redova uoči finala napisao ovu koju ste upravo pročitali.

Moguća postava

Inter Milan (3-5-2):

Sommer - Pavard, Acerbi, Bastoni - Dumfries, Barella, Calhanoglu, Mhitarjan, Dimarco - Lautaro Martinez, Thuram

(Duje Filipović-Grčić)