Euro nije trijumf Ronalda nad Messijem, već trijumf kolektiva nad konceptom individualnog

Messi ili Ronaldo; vječna dvojba u aktualnoj nogometnoj eri. Bilo je mnogo istaknutih rivalstava u svijetu nogometa, ali nikada se nije dogodilo da se u isto vrijeme moglo pratiti dvojicu igrača koja su profilirani na dvije razine: prvo naravno kao vanserijski nogometaši, a zatim i globalni marketinški brandovi. Od Zlatne lopte do Forbesove liste najplaćenijih sportaša; koji god kontekst spoji ova dva imena - redovito ih spoji na samom vrhu.

Međutim, ovo ljeto će biti znakovito u toj utrci, koja je toliko na trenutke iskarikirana da i sami protagonisti često moraju sami povremeno iskazati afinitete jedan prema drugom kako bi spriječili da se ta klanovska podjela njihove vojske fanova razlije izvan kontrole. Suvremeni marketinški trendovi ne trpe nikakve ekstreme, ma koliko god oni nekada djelovali primamljivo za daljnje eksploatiranje „konzumenata“, kako magovi vole sve češće nazivati navijače. Ne vjerujete? Pogledajte genezu engleskog Premiershipa i promjenu demografske strukture posjetitelja stadiona. Uostalom, sve donedavno baklje su bile fantastični dio dekora na tribinama, sada su – teroristički akt.

Ovo ljeto je ta saga dobila novi zaplet, koji će biti izvrstan predložak nekom budućem scenariju za film o ovom globalnom rivalstvu. Suze su se slile niz lice oba igrača; Messijeve su obišle svijet nakon novog srcedrapajućeg poraza u još jednom finalu s Argentinom, nakon kojeg je Leo odlučio reći zbogom odabranoj vrsti. Ronaldo je u 25. minuti nedjeljnog finala suznim očima odvukao pažnju s ekspresije izgubljenosti, kakva se rijetko vidi na Portugalčevom licu. Taj očaj u licima obojice, u trenucima kada su spoznali da nisu ili da potencijalno neće moći odvesti svoju nacionalnu selekciju do uspjeha ponovno ih je ujedinila, al ovog puta ne u nadljudskoj statistici, lukrativnim sponzorskim ugovorima ili ostalim faktorima koje ih izdvajaju od „smrtnika“, ili bolje rečeno spustila do njih. Ujedinila ih je u osjećaju bivanja u situaciji gdje njihove momčadi – koje prečesto igraju za njih – ovise o sebi samima. Messija retroaktivno, Ronalda u datom trenutku.

Konačni rezultat svi znamo; Messi se opet našao kao gubitnik u svom sedmom velikom – ili barem većem, s obzirom da ovo izdanje Cope nije priznato kao službena inkarnacija turnira – reprezentativnom natjecanju. Ronaldo je konačno zatvorio krug koji se nadvio na njega još prije dvanaest godina, kada je kao 19-godišnjak vodio Portugal do finala na svom prvom prvenstvu u portugalskom dresu. Naravno, ovakav rasplet neminovno je kreirao narativ – je li ovo prvi put da je netko od dvojice najvećih stekao osjetnu prednost u odnosu na ovog drugog? Znači li ovo da je Ronaldo sada najbolji igrač svih vremena? Naravno da ne.

Ako išta, prvenstvo u Francuskoj pokazalo je da Portugal nije ovisan isključivo o Ronaldu. Naravno, imati takvog čovjeka u momčadi koji ne samo da predstavlja individualnu igračku klasu, već je i istinski karakterni vođa na terenu, zasigurno nosi određenu autosugestivnu komponentu kod suigrača. Gotovo uvijek će se ići na varijantu davanja Messiju/Ronaldu loptu, čak i u trenucima kada je to nepotrebno, jer ekipe – pogotovo one manjeg renomea – će uvijek imati barem jednog striktnog markera na njima. Ronaldo je i u Francuskoj "kašljao", djelomično zbog Santosove filozofije igre koja se na kraju pokazala pobjedničkom, ali kada se sublimira čitav turnir, Ronaldo je one-man-show imao tek protiv Mađarske, kada je od tri portugalska gola zabio dva te asistirao za treći, uz možda nategnuti dodatak u vidu polufinala protiv Walesa, kada je zabio prvi i (slučajno) asistirao Naniju za drugi.

Trijumf Portugala je jedan od eklatantnijih primjera pobjede određenog momčadskog pristupa i stila igre, ma koliko on nekima bio nepopularan. Kako sam naveo u komentaru finala, Portugal je momčad koja je za razliku od ostalih posjedovala disciplinu i kvalitetu za sprovesti svoju ideju do samog kraja. Ta taktika, u potpunosti ustoličena upravo nakon susreta s Mađarskom, zapravo ni ne odgovara Ronaldu. On je, uostalom, svoju Srebrnu loptu turnira poklonio Naniju, kao igraču za kojeg smatra da je dao najveći obol portugalskom uspjehu.

Nogomet je momčadski sport, a činjenica da je Messi promašio jedanaesterac u finalu Cope Centenario nakon što je tijekom turnira u pet utakmica utrpao pet golova i dodao četiri asistencije ne znači da je on nakon svega lošiji igrač od Ronalda koji je u sedam susreta na Euru zabio „tek“ tri  pogotka i dodao asistenciju i pol. Nogomet zaslužuje da ga se gleda u nešto širem kontekstu. Maradona je osvojio naslov prvaka svijeta s Argentinom, ali uz puno manje utakmica u sezoni u odnosu na Messija i s motiviranim Jorgeom Valdanom ispred sebe. Također, njegove oscilacije u bijelo-plavom dresu se danas gotovo i ne pamte. Mnogo je tu faktora u igri, a ni analitička era nogometa još nije pronašla adekvatnu metodologiju za izračun nijansi u individualnom učinku. Vjerojatno nikada ni neće.

Ironično je stoga da je Ronaldo podignuo trofej s Portugalom upravo na turniru gdje je Portugal otkrio da zapravo i nije toliko zavisan o njegovom učinku, pa čak ni fizičkoj prisutnosti, barem na terenu. Ovo ljeto je stoga isključivo pokazalo - još jednom - samo da koncept kolektivnog ima primat nad individualnim,  radi čega je bilo kakva komparativna metoda bazirana na pristupu „Messi je promašio onaj jedanaesterac koji je Ronaldo pogodio“ predstavlja potpuno krive temelje za izvlačenje bilo kakvih generalnih zaključaka. Nogomet nije i vjerojatno nikad neće biti oslonjen na tome koliko kolektiv pridonosi vanserijskom igraču, već upravo obrnuto.

A tu su Messi i Ronaldo ovo ljeto zapravo bili ujedinjeni; ne samo putem nogometnih razloga, već putem strasti koju su iskazali u porazu, odnosno pobjedi. Bez obzira što su njihove suze na kraju bile drugačijeg karaktera.

(Foto: Action Images)