Endrickovo pismo malom bratu: "Ako Modrić vjeruje da sam dostojan nositi broj 9 Madrida, onda to moram biti"

Dirljiva poruka novog fenomena svjetskog nogometa, starog 17 godina, Endricka Felipea Moreire de Souse kojeg su prije godinu i pol kupili Los Blancosi za 72 milijuna eura obilazi cijeli svijet. Zabio je odlučujući pogodak za brazilsku reprezentaciju protiv Engleske u subotu na Wembleyu sa 17 godina, baš kao i Pele. Na ljeto će ovaj napadač napuniti 18 godina (21. srpnja) te će iz Južne Amerike odletjeti u Španjolsku, gdje ga čekaju Ancelotti, Vinicius, Rodrygo i najvjerojatnije Mbappé, a možda i Modrić.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Od Palmeirasa do Bernabeua - ostvarenje sna. Međutim, prije odlaska od kuće, Endrick je odlučio napisati pismo svom malom bratu Noahu , s kojim je jako blizak. Dirljiv tekst koji je objavio The Players' Tribune u kojem nogometaš priča svoju priču i priču svojih roditelja. Između gladi, odricanja, raskrižja sudbine: mali obiteljski roman koji cilja ravno u srce.

Nedavno je posjetio Real Madrid i upoznao buduće suigrače, a posebno su mu se u pamćenje urezale riječi Luke Modrića.

"Kad sam prije nekoliko mjeseci prvi put otišao posjetiti Real Madrid, dogodile su se mnoge nevjerojatne stvari. Kad smo upoznali Florentina Péreza, pogledao je tatu u oči i rekao “Real Madrid će biti jedini klub koji će tretirati Endricka kao sina". Upoznao sam Bellinghama, onog stvarno dobrog koji mi uvijek zabija na PlayStationu, a zove se Jude, pa sam mu rekao, "Hej, Jude, za moj sljedeći gol, slavit ću kao ti. Kad sam zabio, poslao sam mu video na Instagram, a on ga je ponovno objavio. Čak sam dobio savjet od Ronalda, O Fenômeno. Sve je bilo kao u snu. Ali ono čega se najviše sjećam je kada sam ušao u svlačionicu i Modrić je razgovarao sa mnom. Njegov je broj 10, pokazao mi je na sjedalo do sebe i rekao: "Broj 9 i broj 10. Tko zna... sljedeće sezone, možda ćeš ti sjesti do mene. To mi je stvarno priraslo srcu. Pomislio sam, čovječe, ako Modrić vjeruje da sam dostojan nositi broj 9, onda moram biti dostojan. Još nisam stigao u Madrid, pa ne znam, ali nadam se da ću jednog dana nositi "devetku" Real Madrida."

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Ovo je njegovo pismo malom bratu:

"Volim te. Ovo je prva stvar, iznad svega ostalog. Od prvog dana osjećam da imamo posebnu vezu. Nikad ti nisam rekao, ali ti si zapravo čekao da dam gol pa da se rodiš. Istina je, brate. Igrao sam važnu utakmicu u to vrijeme, sa samo 13 godina, ali ti još nisi htio doći na ovaj svijet. Sat je otkucavao i otkucavao, a mama i tata su se pitali što čekaš. Onda je tatu odjednom nazvao njegov prijatelj koji je bio na utakmici. Rekao je: “Douglas!! Douglas!! Endrick je upravo zabio!! I onda u tom trenutku, sve što ste čuli u bolničkoj sobi bilo je Wwwwwwaaaaaaahhhhhhhhhhh!!!!!!!!! Napokon si došao proslaviti sa mnom. Kad sam stigao u bolnicu, dao sam ti rođendanski poklon. Nisam imao novca za igračku, ali sam ti donio zlatnu loptu s turnira. Vidiš? U našoj obitelji nismo rođeni u bogatstvu. Rođeni smo u nogometu.", prva je lekcija koju je ispričao u svome pismu.

VIDEO Endrick odveo desetkovani Brazil do pobjede na Wembleyu

Ne znam kada ćeš čitati ovo pismo, ali upravo sada imaš četiri godine i naši se životi jako brzo mijenjaju. U sljedećih nekoliko mjeseci idem u Španjolsku igrati za Real Madrid — da, momčad koju uvijek biram na PlayStationu kad me gledate. Znam da će svijet htjeti znati za priču naše obitelji. I to je luda priča, brate! Dakle, ovo je moja prilika da vam ispričam kako se stvarno dogodilo, i s mamom i tatom koji su tu da mi pomognu. Kao što znate, u našoj obitelji uvijek počinje i završava s loptom. Mama kaže da kad sam bio beba, kad biste mi dali igračku, držao bih je pet sekundi i odmah vratio u kutiju. Sve što sam želio bilo je "lo'ta, lo'ta, lo'ta". Kuglica trake. Čarapa. Košarkaška lopta. Nije bilo važno. Ako je bio okrugao, pa čak i četvrtast, htio sam ga šutnuti. Kad mi je tatina ekipa poklonila Brazuca loptu sa Svjetskog prvenstva, samo sam buljio u boje, kao da je slika. Spavao sam s njom! To nam je u krvi, brate."

Možete pitati mamu kako sam se predstavljao ljudima.

“A kako se zoveš, mali?”

"Endrick Felipe Moreira de Sousa, NAPADAČ. Smijali bi mi se, znaš? Kako slatko malo dijete. Ali brate, ja sam to stvarno mislio. Bio sam uvjeren da ću uspjeti, a mama i danas plače kad se toga sjeti. Uvijek je govorila da riječi imaju moć.

"Tada nismo živjeli u otmjenom stanu kao sada. Nismo imali pun hladnjak jogurta koje toliko volite. Živjeli smo u mjestu koje se zove Vila Guaíra i život nam je bio vrlo drugačiji. Sve o našem životu čut ćete od drugih u godinama koje dolaze, a oni će reći da je sve to bila bol i jad. Ali istina je da sam proživio prekrasno djetinjstvo, zahvaljujući Bogu i zahvaljujući svemu što su mama i tata žrtvovali. I naravno zahvaljujući nogometu. Mislim da ti ovo nisam rekao, ali kad sam bio otprilike tvojih godina, naša je ulica bila na ovom brdu. Tamo smo igrali nogomet sa svim dečkima iz susjedstva, a dio razloga zašto smo bili tako dobri je taj što ako bi se lopta otkotrljala niz brdo, onaj koji je promašio gol bio je taj koji ju je morao sve loviti put dolje u favelu ispod. Dakle, protrčao si pored igrača, propustio si šansu, a onda si morao još jače trčati da uhvatiš loptu prije nego što se otkotrljala na dno. Bilo je iscrpljujuće, ali pravila na ulici bila su vrlo jasna. Promašiš - trčiš!"

"Jako mi nedostaje to vrijeme, kada sam bio samo dijete, a nogomet je bio samo igra, kada smo kao prijatelji sjedili i puno pričali, resenha, kako mi to zovemo. Stvarno bih volio da smo ti i ja mogli proživjeti te dane zajedno, brate. Kad se toga sjetim, u isto vrijeme sam i sretan i tužan. Lijepa sjećanja na koja se nikad ne mogu vratiti, znaš? Čak i loše uspomene, ponekad su slatke."

"Kad porasteš, slušat ćeš ovu priču o “razgovoru na kauču”. U Brazilu već govore o tome, ali većina ljudi krivo shvati. Kažu da smo bili siromašni, da nismo imali hrane, ali to nije istina. Oni ne poznaju mamu, znaš? Uvijek govori ljudima: "Prevelika sam žena da bih pustila svoju djecu bez hrane." Istina je da sam tog dana vidio tatu kako plače. Kao klinac od 10 godina, mislim da sam prvi put u životu shvatio da je naša situacija teška. Za našim stolom uvijek smo imali dovoljno za ono što nam je trebalo. Ali nismo uvijek imali dovoljno za ono što smo htjeli. Shvaćate li razliku? Uvijek smo trošili na minimumu. Tata kaže da sam sjeo na kauč i rekao mu: “Ne brini. Postat ću nogometaš i izvući ću nas iz ove situacije.”

Prije tog dana bio sam samo dijete, a nogomet je bio samo igra. Nakon tog dana nogomet je postao naš put u bolji život.

Nekoliko tjedana kasnije, otišao sam u grad São Paulo na akademiju u Palmeiras, i postavio sam svoj prvi cilj: napraviti bolju situaciju za našu obitelj. Ciljevi su veliki dio mog života. To je moj način razgovora s Bogom. Kad sam odlazio u Palmeiras, znao sam da ću u školi i na treninzima imati barem dva-tri obroka dnevno. Nažalost, za mamu to nije bilo tako jednostavno… Ostavila je svoj život kod kuće kako bi poduprla moj san u São Paulu. Klub je imao mjesta samo za mene, ali je rekla da nema šanse da idem bez nje. Tata je ostao raditi i slati nam novac, a ona se preselila k meni u kućicu zajedno s nekim mojim suigračima. Svi pod jednim krovom. Sve što je zapravo imala na tom mjestu bio je stolac. Stavila bi torbu na nju, a kad bismo išli u krevet, spavala bi na malom madracu na podu."

Govorio je i o svome ocu:

"I tata se puno žrtvovao. Nakon nekoliko mjeseci došao je u São Paulo kako bi nas bodrio, otišao je u Palmeiras i tražio od kluba svaki posao koji bi mogao dobiti. Imali su jedan natječaj otvorwen. Bilo je to u ekipi za čišćenje unutar stadiona. Oduvijek je kao dječak sanjao da bude u toj svlačionici, pa je s osmijehom odlazio na posao. Ondje je radio tri godine, prvo je skupljao smeće po stadionu, a onda je dobio promaknuće da čisti svlačionicu prve momčadi. Rekao bi igračima da će jednog dana njegov sin igrati s njima. Jednog je dana vratar Jailson primijetio da je tata sve mršavije i mršavije. U kantini su čistačice i osoblje jeli s igračima, a primijetio je da tata jede samo juhu. Pa je stavio ruku oko tate i rekao: "Hej Douglase, daj mi svoj telefon, želim nazvati tvoju ženu." Tata je rekao: “Moja žena? Što hoćeš od moje žene???”

Jailson je rekao: “Ne, ne, želim da mi ona kaže što se s tobom događa. Nikad ništa ne jedeš. Jesi li dobro?"

Tati je bilo previše neugodno objasniti, pa je Jailson zapravo nazvao mamu, a ona mu je ispričala pravu priču. Kako je tata kao dijete opekao ruku na roštilju i kako je to bilo tako loše da je umalo ostao bez ruke. Dali su mu jake lijekove za borbu protiv infekcije i od toga su mu zubi slabili. Dok je radio za Palmeiras, svi su se posvađali. Mogao je jesti samo juhu.

Jailson je skupio novac od svih igrača, a oni su iznenadili tatu novcem da mu popravi zube. Bog djeluje na nevjerojatne načine, brate.

Tata je govorio: "Moj san je zagristi jabuku."

Danas, hvala Bogu, može gristi koju hranu hoće.

Nabrojao je ciljeve koje ima, a kao zadnji dodao:

"Imao sam zapravo još jedan cilj, ali neću ga nabrajati jer je već postignut. Taj cilj je da živite život kakav želite, što god to bilo. Ti samo uživaj u svom životu kako želiš , brate. To je moj dar tebi. Život koji trenutno živimo nije došao niotkuda. Zasluženo je, mukotrpnim radom i puno suza. Mama uvijek kaže da jedna greška može sve raspasti i u pravu je. Onog trenutka kada zaboravimo odakle smo došli, riskiramo da izgubimo put. Zato vam poklanjam ovaj dar povijesti naše obitelji.

Mama jede stari kruh.

Tata spava ispod kabine za prodaju karata.

Mama plače u kupaonici. 

Tata plače na kauču.

Neka ga uvijek čuvaš u svom srcu. 

Volim te brate. 

Iz dubine srca,

Endrick Felipe Moreira de Sousa, NAPADAČ."

Cijelo pismo pročitajte OVDJE.