Emir Dilaver: “Dinamo je najveći klub u karijeri. Zbog njega sam odbio Rangers i Hajduk”

S istekom prošle sezone Emir Dilaver samo je nestao. Pokupio je stvari iz svlačionice Rujevice, pozdravio se s ljudima i mahnuo posljednji put aktivnoj karijeri. Sretali smo se ovih mjeseci po Zagrebu, često smo bili u zajedničkim društvima i unatoč čvrstim sponama koje nas vežu, Dilaver bi nas uvijek otpilio kad smo spomenuli oproštajni razgovor.

“A brudi, što će nam to? Vidiš kako je lijepo u penziji. Nitko ništa ne pita, lagan sam skroz”, smijao se.

Ipak, na koncu je popustio. Ovih dana smo se trebali vidjeti u Zagrebu, ali obiteljske obaveze su ga zaustavile u Austriji u koju se vratio po svršetku karijere koja je zaključena u dresu Rijeke.

“Evo, taman odvezao sina u školu, ovo dvoje mi je kući bolesno pa imam vremena. Inače, ne znam gdje gonim. Pa vozi u školu, pa na treninge. Pa sto drugih obaveza. Nekako razmišljam da mi je najbolje bilo kada sam igrao. Imaš trening, imaš utakmice i sve je podređeno tebi”, iskreno će Brudi.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Nadimak je to koji ga je pratio otkako je došao u Dinamo. Doduše, neko vrijeme ga je pratio onaj “Blek Stijena” koji mu je Nenad Bjelica prišio na nekoj od press konferencija govoreći o Dilaveru kao stijeni Dinama koji je rušio sve rekorde prije nekoliko godina. Nije potrajao dugo. Brudi se odmah vratilo. Razlog je što Dilaver svakoga u početku razgovora oslovljava s - “brudi”.

Dakle, Brudi, lijepo je biti u penziji...

“Pa kažem ti, mislio sam da će biti manje stresa i obaveza, ali tek sada vidim koliko se supruga morala žrtvovati sve ovo vrijeme. Nije joj bilo lako. Međutim, slatke su to brige. Uostalom, upravo ovakav način života me je gurao da kažem dosta profesionalnom nogometu. Znaš da sam imao ponude”.

Znamo. Jedna je bila iz Kine, druga iz Saudijske Arabije a obje iz kategorije onih koje se ne odbijaju. Bila je jedna iz Turske...

“Rekli su mi da sam lud ako to odbijem, ali godinu dana ranije sam odlučio da igram svoju zadnju sezonu. Tako sam planirao i sve sam radio za taj kraj. Nisam to najavljivao da ne ispadnem “indijanac”. Bio sam fokusiran na Rijeku, na klub i mlade igrače. Pokušavao im prenijeti to neko iskustvo koje sam stekao tijekom karijere. I kad su krenule ponude, malo me izbacilo iz tog kolosijeka. Uzeo sam si dan, dva ali nisam osjetio onaj žar koji bi me gurnuo da promijenim odluku. A da idem samo za pare - neću. Jer, ne bih bio svim srcem u toj priči i onda to ne bi bio ja. Isto tako, poželio sam se kuće. Dugo sam bio vani, nešto se i zaradilo za pristojan život. A ta jedna ili dvije godine - pa koliko bi to moralo biti novaca da nadomjesti vrijeme s obitelji?”, sasvim iskreno će Emir Dilaver.

Iako, znamo da ga je jedna ponuda mogla natjerati da promjeni odluku. Jedna koju je čekao ali koja nije došla...

“Ma nema veze. Nećemo o tome”.

Ipak, Dinamo je druga dimenzija...

“Apsolutno. Veliki respekt imam prema svim klubovima u kojima sam igrao i za koje sam se borio do zadnjeg atoma snage, ali samo Dinamo u meni budi onaj poseban osjećaj. Nije na kraju bio u igri. Da je ovo vrijeme, da je tada bio Bjelica i ovakva situacija, ne bi me trebalo dugo nagovarati. To su moji ljudi koje poštujem i volim i zbog njih bi dva puta razmislio. No, nije došao poziv i nema smisla sada pričati o tome”.

Prije nego smo krenuli secirati karijeru Emira Dilavera, još malo se zadržao na Dinamu.

“Nekad se uhvatiš za sitnice. Za neke ljude koji naizgled nisu toliko bitni a zapravo su najbitniji za funkcioniranje kluba. E to su bili ljudi u Maksimiru. Dinamo je najveći klub moje karijere. I što se tiče imena s kojima sam igrao, trofeja koje sam osvajao pa do tih ljudi koji su bili tamo. Najljepše trenutke i emociju sam doživio u Dinamu. Imali smo stav i karakter. Prema nogometu i prijateljstvu. Svemir nas je spojio i pisali smo najljepše stranice povijesti kluba. Da ponovno idem u tu priču - ne bih ništa promijenio. Svaki detalj bi bio isti”.

Dilaver je do Dinama došao preko Austrije u kojoj je odrastao. Igrao je za Ferencvaros i Lech Poznan iz kojeg je došao u Maksimir. Proveo je sezonu u Turskoj iz koje se vratio u Dinamo da bi sezonu i pol karijere igrao u dresu Rijeke.

“U Austriji sam prošao sve kategorije, za Ferencvaros sam upisao najviše utakmica. Bio mi je gušt igrati u Budimpešti iako klub tada još nije dosegao ove razine. Tek se počeo razvijati taj projekt. Sjećam se da smo igrali protiv Chelseaja na otvorenju novog stadiona. Pamtim i podršku koju smo osjetili na svakom koraku u gradu. Lijepe tri godine sam prove u Ferencvarosu”.

Potom je otišao u poljski Lech iz kojeg je otišao s ultimatumom...

“Ma čudna priča. Klub s velikom tradicijom, sjajni navijači. Čitav grad je uz klub, atmosfera brutalna. Borili smo se za naslov prvaka pod Bjelicom i klub je završio regularni dio na prvom mjestu. I trener je tražio neke igrače za napad na titulu, ali predsjednik je bio škrt i dozvoli mu samo jednog. I onda nam se dogodi peh - petorica se ozlijede i praktički smo utakmice protiv najjačih suparnika igrali s nekom B momčadi. A trebalo je biti lagano...”, evocira uspomene Dilaver. Nakon te sezone Bjelica je otišao iz Poljske, dok je Dilaver imao ponudu Glasgow Rangersa.

“I to je bila jako dobra ponuda. Čujem se s predsjednikom kluba, on je bio oduševljen odštetom i kaže da me čekaju da potpišem. A ja sam se čuo s Bjelicom koji mi je rekao da me želi u Dinamu. I ja dođem do kluba i kažem im: "batali taj Rangers, ako idem negdje - idem samo u Dinamo". Ovi u klubu se gledaju u čudu, misle da se zaje... a ja niti da trepnem. Rekao sam predsjedniku: “Uzeli ste mi titulu i sada bi da ja vama činim uslugu. Ne ostajem ovdje, ali ne idem niti u Glasgow. Riješite odštetu s Dinamom jer idem isključivo tamo”, priča Dilaver kroz smijeh. Dan danas ne zna kako je uspio uvjeriti ljude u klubu da mu udovolje, ali znamo kako Brudi zna biti prilično uvjerljiv. Nismo inzistirali na detaljima...

“Bolje nemoj. Bilo je svega, ali na koncu sam sjeo u avion i sletio u Zagreb. I tu je krenulo najljepše doba moje karijere”.

Pitamo ga da nam izdvoji neke trenutke. Zastao je na kratko, razmislio pa rekao:

“Ne mogu. Bilo ih je toliko da ne mogu odabrati one najbolje. Počet ću pričati o jednom, a ostalih pet će mi pasti na pamet”.

Ipak...

“Sjećaš se Rosenborga? Kada smo ušli u Ligi prvaka?”, pita nas.

“Tko bi zaboravio tu utakmicu. Gojak je zabio...”, odgovorili smo.

“E onaj povratak u avionu. Nevjerojatna količina emocija, pjesme, navijanja... Dan danas ne znam kako je taj avion sletio u Zagreb. Zbog takvih trenutaka se živi”.

Sjetio je još jedne utakmice...

“Protiv Slovaka u Maksimiru za proljeće u Europi. Ljudi u Zagrebu pedeset godina čekaju taj prolaz i onda se spusti takva magla da ništa ne vidiš. Čuješ kako su iza tebe, kako pjevaju i vesele se ali ih ne vidiš. Mi se grlimo, pjevamo a ne vidim pet metara ispred sebe. Znam da sam došao kući te večeri i pustio si utakmicu i ponovno sve proživljavao iako sam par sati ranije bio na klupi. I navijao i veselio se”, smije se Dilaver koji je nakon Dinama otišao u Tursku. Kaže da je bilo lijepo iskustvo. Da ga je dojmila atmosfera i uvjeti, ali da to nije bilo niti približno kako se osjećao u Maksimiru.

“Igrao sam redovito po dolasku, pa sam imao neku ozljedu. Na kraju sam skupio tridesetak nastupa. No, nostalgija je činila svoje i htio sam se vratiti. I vratio sam se...”.

Znamo i na čiji nagovor. Kao što znamo tko ga je još htio dovesti.

“Pa dobro, to nije tajna da me Hajduk želio dovesti. Imao sam otvoreni poziv, lijepo smo popričali i zaista su se ponijeli gospodski. Trebao im je netko tko će malo dovesti u red igrače koji su redovito pucali pod pritiskom rezultata. I zvali su me jer su procijenili da ja to mogu. Ipak, kada su to čuli moji iz Dinama, odmah su zvali”.

Tko te zvao?

“Aki me nazvao i rekao: “Brudi, trebaš nam”. Nakon toga su klubovi riješili papire i vratio sam se kući”.

Tu drugu epizodu obilježio je sukob s Čačićem.

“Pa nije to bio klasičan sukob. Imao sam jednu epizodu u kojoj sam stekao dojam da mi Čačić ne vjeruje. Boljela me noga, išao sam redovito na terapije a on me htio staviti na neku utakmicu od početka. I ja dođem do njega i kažem: “Šefe, ne mogu. Stvarno ne mogu”. I ne znam zašto je to bio problem jer svi koji me znaju svjesni su da uvijek idem do kraja za momčad. Nikada nisam birao utakmice, uvijek sam gas do kraja. Sve sam u životu, samo nisam neki indijanac koji će tankirati. No, nije mi vjerovao i maknuo je mene i Gojaka sa strane. Nije nas izbacio iz momčadi, ali trenirali smo odvojeno i osjetili da nas ne gotivi”.

Ipak, sila Boga ne moli pa je Čačić u jednom trenutku procijenio da mu je Dilaver potreban. Bilo je to tijekom uzvrata protiv Bodo Glimta kada je Dinamo hvatao zaostatak iz prve utakmice.

“Bio sam na klupi, drugi su se zagrijavali. I Perke se ozljedio pa je trebao netko od stopera da uđu u igru. Svi su odbili Čačića jer nisu bili spremni i zagrijani pa me pitao mogu li ja u igru. Samo sam se ustao, onako nezagrijan i rekao mu: “Šefe, ja znam da sam najbolji stoper”. Dobili smo 4-1 i otišli dalje”.

Satisfakcija je stigla nakon kvalifikacija.

“Rekao je pred svima u svlačionici: Da nije bilo Dilavera, ne bi ušli u Ligu prvaka”.

U Rijeku je otišao na poziv Sergeja Jakirovića. Malo je razmišljao a presudio je razgovor s Bjelicom koji mu je sugerirao da je to dobra sredina i dobar trener.

“Raskinuo sam s Dinamom i otišao tamo. I Rijeka će mi ostati u lijepom sjećanju. Došao sam u teškoj situaciji, ali borili smo se i na kraju isplivali. Moje je bilo da držim tu neku svoju razinu i pomažem mladim igračima. Kad krene loše, treba ti netko s iskustvom. Da drži čvrstinu... Lijepo je bilo”.

Danas je Dilaver trener. U lokalnom klubu dobio je generaciju pionira na koje prenosi svoje bogato životno iskustvo.

“Odlučio sam biti trener, ali želim proći sve iz temelja. Gledam neke s igračkim iskustvom kako odmah dobiju velike klubove, ne ostvare rezultat i potonu. Ja idem svojim putem. Možda je teži, možda će trajati duže ali sam siguran da će me dovesti ondje gdje želim biti”.

A gdje želi biti jednog dana, nije trebalo previše razmišljati.

“Pričao sam s Akijem da se jednog dana vratimo kao treneri u Dinamo. I nastavimo tamo gdje smo stali. Više kroz neku šalu, ali zašto ne. Do tog dana ćemo učiti, gledati, analizirati i graditi neku svoju priču”, zaključio je Emir Dilaver koji će u Zagreb prvom prilikom, čim se "njegovi" okupe za nastavak sezone.

"Znam da je sada u Zagrebu prekrasno i žao mi je što nisam tamo, ali obitelj je konačno dobila mjesto koje zaslužuje. Uživam u svakom trenutku sa svojima i zaista sam sretan što imam vremena. Želim svima u Hrvatskoj svako dobro za Božić i Novu godinu, neka je zdravlja a za ostalo ćemo se već nekako pobrinuti", poručio je Brudi za kraj.