El Clásico iz prve ruke: Nogometna romantika dobila je barkod

Barcelona je ispratila još jedan El Clásico. Real je odnio bodove, Barça prvi put ove sezone okusila ligaški poraz, a neutralni promatrači, među koje smo se ovaj put prokrijumčarili i sami, dobili su ono po što su došli. Nogomet zbog kojeg čovjek osjeti strast, atmosferu koja se rijetko gdje može sresti i padanje u nesvijest kad se otvori novčanik i podvuče crta. A u Barceloni to ide s nepodnošljivom lakoćom.

Grad živi svojim ritmom. Turisti teku ulicama kao rijeka koja nikada nije čula za sušno razdoblje, restorani rade kao da se upravo odigrava posljednja večera, a sunce miluje grad s toliko obzira da vam je neugodno pogledati vremensku prognozu za Zagreb. Sagrada Família gradi se već 144 godine. U gradu u kojem ni Bog još nije dobio ključeve dovršene nekretnine, običnim smrtnicima nije baš lako riješiti stambeno pitanje. I zato su na ulicama...

Gaudíjeva Casa Batlló, u međuvremenu, prima nove procesije posjetitelja. Pred njezinim pročeljem mobiteli i kamere su podignuti kao svijeće. Svaki turist želi svoj komadić vječnosti, po mogućnosti okomit, da stane na Instagram. A kada se u takav vikend ugura još i derbi Barcelone i Reala, nogometni hodočasnik nema mnogo dvojbi. Osim one može li si priuštiti vlastitu pobožnost.

Barcelona ima nekoliko imena. Domaći će je skratiti na Barna, povijest je poznaje kao Ciutat Comtal, grad grofova. Prema cijenama uoči derbija zaključili smo da se posljednji naziv ne odnosi samo na prošlost nego i na poželjnu imovinsku karticu turista.

Cassa Batllo

Desetak dana prije utakmice ulaznice su već stanovale na visokoj nozi. Pristojno mjesto u prvom prstenu, uz travnjak na jugozapadnom dijelu Camp Noua, nudilo se za otprilike tisuću eura. Gornje etaže i mjesta iza gola bila su nešto jeftinija, ali ondje ulaznica podrazumijeva i radnu obvezu: zastava, grlo i devedeset minuta aktivne službe. Mi smo tu fazu navijačkog staža odavno ostavili iza sebe. Pa ipak, kada sjednete i pogledate prema travnjaku, sva prethodna računovodstva postaju pomalo smiješna. Čovjek je spreman čitavu godinu objašnjavati kako je nogomet preskup, a onda potrošiti malo bogatstvo da bi osobno provjerio zašto.

I bude mu drago. Bude mi milo oko srca, pogotovo kada postane svjestan da ispunjava dječačku želju.

Na dan utakmice spustili smo se do Barcelonete, na kavu i promatranje svijeta koji prolazi pokraj mora. U kolonama turista povremeno bi se pojavila skupina u Realovim dresovima. Ništa se nije dogodilo. Nitko nije prevrnuo stol, konobar nije uskratio kavu, more nije ustuknulo. Više su se osvrtali drugi turisti, očekujući valjda da bijeli dres u Barceloni automatski aktivira protuzračnu obranu. Domaći su imali pametnijeg posla.

Slične smo prizore vidjeli i nakon utakmice, u kafićima oko stadiona. Deseci dresova Yamala i među njima pokoji Realov navijač, koji mirno ispija piće i uživa u pobjedi Mourinhove momčadi. Najveća mu je opasnost prijetila od računa.

Barcelona zna prodati nogomet. Još bolje zna prodati osjećaj da mu pripadate. Dres s Yamalovim imenom u trgovini stoji oko 190 eura. Gledajući ulice, reklo bi se da je riječ o obveznoj gradskoj uniformi. Yamal dolazi iz suprotnog smjera, Yamal čeka na semaforu, Yamal sjedi za susjednim stolom, vozi Uber...

Može se, dakako, proći i jeftinije. No originalni dres ovdje se ne prodaje samo kao komad sportske odjeće nego i kao mala članska prisega. Navijač želi vjerovati da je svojim novcem sudjelovao u idućem golu, trijumfu, trofeju ili novoj tribini. Barça je mnogo više od turističkog proizvoda. Naslanja se na katalonski jezik i identitet, na ponos koji se ne može sasvim prevesti na španjolski, na Sant Jordi, knjige i ruže, na La Mercè i grad koji izlazi na ulice slaviti sebe.

Ali postoji i druga Barcelona. Ona koja na iste ulice izlazi zato što si u njima više ne može priuštiti živjeti.

Na Plaçi de Catalunya već su se udomaćili prosvjednici protiv preskupog stanovanja. Dok jedni traže slobodan stol, drugi traže način da zadrže vlastiti krevet. Jedno ime posebno se uvuklo u priču o španjolskoj stambenoj krizi: Maricarmen.

María del Carmen Abascal, 87-godišnja umirovljenica iz Madrida, u rujnu je deložirana iz stana u kojem je živjela više od sedam desetljeća. Prema izvještajima o njezinu slučaju, najamnina je s 500 trebala narasti na 1650 eura. Njezina mirovina iznosila je 1350.

Tu više nije trebalo ni računalo ni ministarstvo financija. Račun je bio nemoguć.

Iz doma je, uz policijsko osiguranje, iznesena na nosilima. Završila je u bolnici i dva tjedna poslije umrla. Uzrok smrti nije javno objavljen, no njezina sudbina već je postala simbol nečega što su tisuće ljudi prepoznale kao vlastitu budućnost. Maricarmen je živjela u Madridu. Strah od gubitka doma nije imao tako usku adresu.

U Barceloni se stambena kriza dodatno prelama preko masovnog turizma i kratkoročnog najma. Grad koji gostu obećava nezaboravan vikend svom stanovniku sve teže obećava običan ponedjeljak. Turizam nije jedini krivac, ali je teško objašnjavati njegove blagodati čovjeku koji mora napustiti kvart u kojem je odrastao.

A onda je u subotu navečer u tu već napetu kulisu stigla sasvim drukčija družina.

Na Plaçu de Catalunya došli smo tražeći paellu i sangriju. Našli smo mladiće u crnom.

U manjim skupinama stajali su oko trga, uglavnom godinama negdje na granici između djetinjstva i punoljetnosti. Kapuljače, prijeki pogledi prema policiji i turistima, nervozno premještanje s nogu na nogu. Prizor nije obećavao večer za turistički prospekt. Dok smo stigli do hotela i uključili televizor, središte grada već je gorjelo. Razbijeni izlozi, zapaljeni kontejneri, provale u trgovine. Na ekranima se vrtjela ona prepoznatljiva koreografija uličnog nasilja u kojoj se nakon prvoga razbijenog stakla obično zaboravi što je pisalo na transparentu.

Alen Lesicki/Germanijak

Okupljanje je sazvano anonimnim pozivima preko društvenih mreža, pod nazivom Instituts Indignats i po uzoru na francuski Lycéens Indignés. Nekoliko stotina mladih okupilo se pod porukama protiv sustava. Dio njih ubrzo je s poruka prešao na predmete koji su letjeli prema policiji. Nakon intervencije skupine su se raspršile okolnim ulicama. Slijedili su paljenje, barikade i pljačka.

Prvi službena bilanca govorila je o 128 uhićenih. Više od polovice bili su maloljetnici. Ozlijeđeni policajci, deseci požara i oštećenih poslovnih prostora zaokružili su večer u kojoj je teško bilo pronaći dobitnika.

Možda tek nekoga tko je kući odnio tuđu robu sve uvjeravajući se kako je upravo promijenio društveni poredak.

Važno je, međutim, ne ugurati sve pod istu zastavu. Vlasti su subotnje nasilje odvojile od organiziranih prosvjeda za pravo na stanovanje. Tko je konkretno pokrenuo okupljanje i s kakvom namjerom, još se istražuje. Tvrdnja da je pljačka bila cilj dolazila je iz redova vlasti; jasno formulirane zahtjeve i prepoznatljivog organizatora skup nije ponudio. Stambeni problem time nije postao manji. Samo ga je na televiziji nakratko prekrio dim.

Sljedećeg jutra prošli smo istim dijelom grada. Ostaci razbijanja bili su još vidljivi, ali Barcelona se već vraćala poslu. Stolovi su se slagali, ulice čistile, turisti provjeravali karte. Grad nije imao vremena dugo gledati vlastite modrice.

Čekao ga je El Clásico.

Prema Les Cortsu krenuli smo ostavljajući iza sebe razbijene izloge i neriješena pitanja. Pred nama je bio Camp Nou, stadion koji se trenutačno nalazi negdje između nogometnog hrama i ambicioznog građevinskog pothvata. Radovi traju od 2023. Gradi se nova treća razina tribina, priprema krov, uređuju sadržaji koji će navijaču omogućiti da potroši novac na načine kojih se dosad nije ni sjetio.

“Valjda će biti brži od Sagrade”, dobacio je vozač Ubera.

Unatoč radovima, ulazak na stadion tekao je gotovo nepristojno uredno. Šezdesetak tisuća ljudi, bez osobite gužve na prilazima, puni ugostiteljski objekti i policija koja je bila vidljiva, ali nije imala razloga postati glavna tema. Na sjedalici je svakoga čekao karton za koreografiju. Na nekoliko minuta i najpasivniji gledatelj morao je postati dio slike. Za razliku od ulaznice, taj doprinos nije zahtijevao kreditnu sposobnost.

Stigli smo upravo na zagrijavanje.

Prvi val oduševljenja dočekao je vratarsku trojicu: Joan García, Wojciech Szczęsny i Dominik Livaković zajedno su izašli na travnjak. Zatim su Szczęsny i Livaković zastali, puštajući Garcíju da prvi priđe vratima i primi pozdrav navijača. Lijep mali prizor iz vratarske hijerarhije. Jedan prima ovacije, druga dvojica pristojno čekaju da prođe njegovih pola minute monarhije. Onda počinje zajednički posao.

Poslije su stigli ostali. Yamal i Raphinha dobili su ovacije, drugi pljesak. I publika, kao i tržište, ima svoj cjenik.

Yamal je ovdje istodobno nogometaš i izlog budućnosti. Njegovo ime nalazite na tolikim leđima da bi popis kupaca mogao poslužiti kao solidan gradski imenik. Medijski navodi o godišnjoj zaradi između 15 i 20 milijuna eura uz bonuse zvuče astronomski, ali Barcelona očito vjeruje da je riječ o ulaganju, ne trošku.

Alen Lesicki/Germanijak

To ne znači da svaki prodani dres izravno odlazi u njegovu plaću. Nogometna trgovina ipak je složenija. Ali gledajući oko sebe, nije teško razumjeti zašto mu klub budućnost štiti klauzulom od milijardu eura. Nogometna romantika nije nestala. Samo je dobila barkod.

Visoko na tribinama smjestila se skupina Realovih navijača. Bijeli otok u moru domaćih boja, dovoljno malen da ga većinu vremena proguta stadionska buka.

Za gostujuće vedete pripremljen je koncert zvižduka. Poseban tretman dobili su Mbappé i José Mourinho, čovjek kojemu neprijateljska tribina nikada nije pokvarila apetit. Naprotiv, često mu posluži kao predjelo. I motiv. Mourinho je čekao svoj trenutak. Kada je došao, prinosio je ruke ušima i tražio još. Tribine su mu uredno ispunile želju. Bila je to njihova stara prepiska, samo bez papira i pristojnih pozdrava.

A kada je Real poveo 2-1, Portugalac više nije imao razloga glumiti gosta koji pazi da domaćinu ne uprlja tepih. Njegova je reakcija govorila je za sebe. Barcelona je na kraju ostala bez bodova i s prvim porazom u ligi. Real se vratio u utrku, Mourinho dobio večer po svom ukusu, a mi priču zbog koje se putovalo.

Izlazeći s Camp Noua, ponovno smo se našli među dresovima, policijom, mirisima hrane i ljudima koji su pokušavali objasniti gdje je utakmica otišla na pogrešnu stranu. Nekoliko bijelih dresova mirno je prošlo kroz tu raspravu.

Grad će sutra opet prodavati sunce, Gaudíja i Yamalovu desetku. Prosvjednici će tražiti pristupačan stan, građevinari nastaviti radove, a konobari iznositi nove račune. Sagrada će pričekati.

Alen Lesicki/Germanijak

Već sljedećeg jutra bili smo na El Pratu, pa preko Münchena stigli do Zagreba. Puni dojmova, s ostvarenim dječačkim snom i blagom nelagodom pred susret s kućnim ministrom financija. Onim koji za ovakve izlete nema stavku u proračunu, ali zato ima nekoliko neugodnih pitanja. Osobito kada čuje koliko je stajala ulaznica i da je nasljednica u jednom trenutku poželjela Yamalov dres. A dobro zna da smo na njezine želje financijski neodgovorni…

I, začudo, nakon svega još smo više željeli da dođe utorak. I najdražu maksimirsku ruinu, razvodnjeno pivo i kobasicu u pecivu tvrđem od pendreka španjolskog specijalca na Plaçi de Catalunya. Da malo gunđamo zbog Kovačevića i Bobana, malo zbog stadiona, pa najavimo kako nas više neće vidjeti. Sve do sljedeće utakmice.

Jer Barcelona može kupiti najbolje igrače na svijetu, natkriti tribine i prodati vam savršenu večer. Ali ne može vam prodati onu tvrdoglavu emociju zbog koje se uvijek vraćate na isto sjedalo stadiona koji nikada nije završen. Nekim našim romantičnim navikama ni mitski El Clásico nije do koljena.