Eduardo da Silva: "Bio sam jedan od 'nogometaša s Copacabane', Mamića nisam vidio od 2007., a Slaven Bilić imao je muda"

Prije i poslije utakmice protiv Brazila na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u Kataru, hrvatski Brazilac, ili brazilski Hrvat, Eduardo da Silva bio je jedna od najzastupljenijih osoba u hrvatskom medijskom prostoru. Svi su željeli znati što popularni Dudu misli o dvoboju između zemlje rođenja i zemlje u kojoj se nogometno afirmirao i u čijem je reprezentativnom dresu zabio sjajnih 29 golova, što ga čini četvrtim najboljim strijelcem u povijesti Vatrenih, iza Šukera koji je zabio 45 te Marija Mandžukića i Ivana Perišića koji su zabili 33.

Eduardo iz Rija za Germanijak: "Brazilci su poludjeli, zalijevali nas i pivom, ali onda im se srušio svijet. Sad idemo do kraja!"

Sada se, mjesec dana nakon Svjetskog prvenstva, Dudu ponovno javio, ovaj puta u više od tri sata dugom intervjuu za Podcast Incubator, na kojem inače možete pratiti i Extra Rundu na kojem Marko Petrak i Goran Babić Hambi prognoziraju ishode borilačkih mečeva, a pod, dakako, ponosnim pokroviteljstvom Germanije.

BIO SAM JEDAN OD 'NOGOMETAŠA S COPACABANE'

Što se samog Eduarda Da Silve tiče, bivši napadač hrvatske reprezentacije skrasio se u Brazilu, u Rio De Janeiru u kojem s obitelji živi posljednje tri godine. No, tvrdi, život ga možda vrati u Europu. Kćer će mu ubrzo upisati fakultet u Europi, a 11 godišnji Matheus Da Silva, 'Dudu junior', igra za slavni Flamengo, jedan je od najtalentiranijih igrača svoje generacije...

"Dijete je, treba ga pustiti da uživa. U karijeri će imati lijepih i tužnijih trenutaka. On je svake godine sve svjesniji što želi. Trenutno govori da će igrati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ima trenutno veliko samopouzdanje u sebi. Mogu reći i karakter kao Cristiano Ronaldo. Ima 'ego' u pozitivnom smislu. Želi biti najbolji. Što god radi, jednostavno ne prihvaća poraz. Ima takav mentalitet", govori Eduardo za svojeg sina Matheusa koji osim portugalskog, odlično priča hrvatski, ali i engleski jezik budući da pohađa američku školu.

Čista suprotnost ocu mu, koji je 1999. sa 16. godina stigao u Dinamu bez ikakvog znanja engleskog.

"Prije Dinama nikada nisam ozbiljno trenirao u nekom klubu. Bio sam jedan od onih likova koji su 'najbolji u kvartu', ali nisu nikada ozbiljnije trenirali. Za Brazilce se govori da na Copacabani možeš pronaći igrača za ozbiljan nogomet. E, pa, ja sam bio jedan od tih 'nogometaša s Copacabane", govori Eduardo koji je potom ispričao priču o svojim počecima u Dinamovom dresu.

LEANDRU SAM REKAO: "WOW", KUŽE JE STVORIO TEMELJE TROFEJNOG DINAMA

Eduardo je prvo trebao prijeći u Belgiju, a kada mu je menadžer rekao da ide u Hrvatsku bio je 'uplašen', mislio je da se na ovim prostorima i dalje odvija ra'. Na kraju je pristao na prijedlog svojeg menadžera i sa svojim prijatelje, dvije godine starijim juniorom Leandrom Vitorijom, doputovao u Zagreb.

"O Hrvatskoj sam znao jako malo toga, jer tada nije bilo interneta. Imali smo samo onaj veliki atlas na preklapanje. Znao sam da je reprezentacija osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu, čuo sam za Šukera. No u Zagreb sam stigao dan nakon utakmice Manchester Uniteda i Dinama, tadašnje Croatije, na Old Traffordu (15. rujna 1999., op.a.). Sjećam se da sam u avionu čitao novine i došao do rezultata Lige prvaka. Tamo sam vidio Manchester United - Croatia 0:0. Rekao sam Leandru 'wow, u kakav klub dolazimo'. Jer, Manchester United tada je bio aktualni prvak Europe...", rekao je Da Silva i nastavio:

"Trener Dinama tada je bio slavni Osvaldo Ardilles. No, ja sam bio priključen kadetima, a prijatelj Leandro, danas moj poslovni partner, juniorima. Pričalo se po medijima da sam živio u sobici ispod južne tribine. To zapravo nije baš tako bilo. Na početku sam prvih mjesec i pol dana živio u Hotelu Dubrovnik, kasnije u stanu u Dubravi, a tek nakon promjene imena i uprave sam oko dva tjedna proveo u sobi pod južnom tribinom. Nakon što je vraćeno ime Dinamo, vratio sam se u Brazil, no brzo su me pozvali natrag".

Klub je Da Silvu prvo posudio u Croatiju Sesvete, a potom i u Inter i Zaprešić u kojem ga je vodio sadašnji trener Dinama Ante Čačić.

"Zimske pripreme u tadašnjem Inkeru pod paskom Ante Čačića, bile su mi najteže u životu. Bili smo negdje u planinama, snijeg do koljena, ubio nas je. No, to proljeće smo letjeli terenom. Osvojili smo 2.HNL, a ja sam zabio 10-ak golova u toj polusezoni, zabijao sam skoro svaku utakmicu. Na kraju iste vratio sam se u Dinamo".

Da Silva se potom afirmirao u prvoj momčadi Plavih, a eksploziju je doživio u sezoni 2005./06. kada je momčad preuzeo pokojni Josip Kuže.

"On je od mene stvorio igrača kakav sam kasnije postao, bio je sjajan trener, Dinamova igra bila je njegova zasluga. Mogao bih čak reći da je on stvorio temelje trofejnog Dinama, koji je u sljedećih 15-ak godina dominirao domaćim nogometom...".

Najbolja Da Silvina sezona u Dinamovom dresu bila je posljednja (2006./07.) u kojoj je Da Silva zabio rekordna 34 pogotka u HNL-u, a briljirao je i u dresu reprezentacije za koju je zabio 10 u kvalifikacijama za Euro 2008.

"Da, to mi je i dalje najbolja sezona u karijeri. Ako se zbroje golovi u HNL-u, Kupu, europskim natjecanjima i za reprezentaciju, te sezone sam zabio preko 50 golova, što je tada bila rijetkost u Europi. Žao mi je jedino što nismo napravili bolji rezultat u europskim natjecanjima. No, te sezone naletjeli smo na Arsenal u kvalifikacijama za Ligu prvaka, na na Auxerre u Kupu UEFA. Tada je bilo puno teže plasirati se u europska natjecanja nego danas".

SLAVEN BILIĆ IMAO JE MUDA, U ARSENALU SU MI NUDILI HENRYJEV BROJ

Nakon toga Da Silva je ostvario transfer u Arsenal za, ukupno 13.5 milijuna eura. No, tom transferu kumovale su i sjajne igre u reprezentativnom dresu.

"Nakon neuspjeha na Svjetskom prvenstvu 2006., klupu je napustio pokojni Zlatko Kranjčar, a stigao je mladi Slaven Bilić koji nas je prije toga vodio u U21 reprezentaciji. Bilić je imao 'muda' gurati Modrića, Ćorluku i mene u prvih 11. Prije toga, HNL igrači nisu igrali u početnoj postavi reprezentacije, samo igrači koji su igrali u inozemstvu. No, Bilić je bio dovoljno hrabar i gurnuo nas je u vatru. Igrali smo jako dobro, a meni se otvorilo. Zabio sam Engleskoj, hattrick Izraelu..."

Na ljeto 2007. stigao je poziv Arsenea Wengera i prelazak u London.

"Tada sam cijelu priču pratio preko medija, moram reći da ne znam jesam li imao drugih ponuda. Kada sam stigao u Arsenal ponudili su mi broj 9 ili broj 14 kojeg je do te sezone nosio Thierry Henry, koji je tada prešao u Barcelonu. Kada sam dolazio, govorili su o meni da sam zamjena za Henryja. Rekao sam im, pričekate malo. Dajte da prvo zaigram, Da se pokažem na terenu. Jednostavno nisam mogao uzeti Henryjev gol, nego sam izabrao devetku koju je prije mene u Arsenalu nosio i Davor Šuker..."

NE BRINI SE, SVE ĆE BITI U REDU

U Arsenalu je prvu priliku dobio u utakmicama Kupa i Lige prvaka, a s vremenom se ustalio i u prvoj momčadi na utakmicama u Premier ligi. Ukupno je u prvoj sezoni odigrao 31 utakmicu za Topnike, zabio je 12 pogodaka uz devet asistencija. Sve je izgledalo idilično, bližilo se Europsko prvenstvo, a onda se dogodio taj kobni 23. veljače 2008. i dvoboj protiv Birminghama. Martin Taylor je u trećoj minuti utakmice pogibeljno je startao na Da Silvu i slomio mu nogu.

"Išao je prljavo da me ozljedi. Vjerojatno nije htio slomiti mi nogu, ali išao je na mene s namjerno. No, to je nogomet. Kada sam ležao na terenu, kada sam vidio kako mi noga izgleda, jako sam se uplašio, nisam znao kako će me iznijeti s terena. Samo mi je to bilo u glavi. Mobilizirali su mi potom nogu, odveli u hitnu i uspavali me. Kada sam se probudio bio sam operiran. Doktor je odmah došao do mene i rekao mi: 'Ne brini se, opet ćeš igrati na najvišoj razini'. To me je umirilo, dalo mi sigurnost, da će sve biti u redu".

Da Silva se treninzima vratio nakon pola godine, a na teren se vratio nakon godinu dana od ozljede...

"Na početku mi je falilo samopouzdanja, imao sam i problema s popratnim ozljedama. Trebalo mi je godinu i pol da mi sve prođe. Zapravo sam tek od sezone 2009./10. bio 'dobar', na staroj razini. Tu sezonu sam odigrao dobro, imao sam puno asistencija. Mislim da nisam izgubio na eksplozivnosti, koja je bila moja najveća prednost. No, nekako me je javnost drukčije gledala. I prije ozljede gubio sam duele, imao kriva dodavanja. No, sada je bilo 'evo, više nije isti'.

I DALJE NE ZNAM ZAŠTO ME KOVAČ NIJE UVEO PROTIV BRAZILA

Njegovu karijeru obilježile su dvije istaknute persone hrvatskog nogometa. Riječ je, dakako, o Zdravku Mamiću i Niki Kovaču.

"Nakon ozljede vratio sam se u reprezentaciju. Pod Igorom Štimcem sam igrao dosta, a onda je dobio otkaz iako je imao jako dobre rezultate. Klupu je preuzeo Niko Kovač, preko Islanda i dodatnih kvalifikacija izborio Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Kasnije je rekao da će na Svjetskom prvenstvu igrati samo oni najspremniji. Tu sam se uplašio da me neće poslati u Brazil jer sam tu zimu igrao rijetko u Šahtaru. Na zimskom prijelaznom roku tražila me je Fiorentina. Htio sam otići, no uprava Šahtara nije me puštala. Dali su mi svojevrsnu garanciju da ću dovoljno igrati i izboriti Svjetsko prvenstvo".

Tako je i bilo, u sezoni 2013./14. Da Silva je zabio 21 pogodak, a posebno efikasan bio je u drugom dijelu sezone...

"Dobio sam poziv na Svjetsko prvenstvo, igrao sam dobro, a kako Marijo Mandžukić zbog crvenog kartona protiv Islanda nije smio nastupiti na otvaranju protiv Brazila, bio sam siguran da ću dobiti priliku. Ne zato jer sam mislio da sam na temelju starih zasluga zaslužio zaigrati protiv Brazila i to u Brazilu. To proljeće sam stvarno bio u formi, a ponavljam Mandžukića nije bilo. Igrali su Nikica Jelavić i Ivica Olić u prvoj postavi. Najgore od svega je bilo što kod rezultata 2:1 za Brazil, kada smo gubili, Kovač nije iskoristio sve zamjene. Volio bih znati koji je bio razlog te odluke. I danas ga još ne znam?"

MAMIĆA SAM UPOZNAO DVIJE GODINE NAKON DOLASKA U ZAGREB

Medijske stupce je tih godina popunjavao i sudski proces između Zdravka Mamića i Da Silve...

"Prvi kontakt sa Zdravkom Mamićem imao sam 2001. godine, dvije godine nakon što sam došao u Dinamo. On je tada imao agenciju za igrače, i zastupao me od 2001. do 2007. Zadnji kontakt s njim imao sam neposredno nakon što sam prešao u London kada je došao prodati Veedrana Ćorluku u Manchester City. Sjeli smo se, razišli smo se i više se nismo vidjeli. Kasnije smo komunicirali samo putem suda".

Kako komentira trenutnu situaciju u Dinamu?

"Dinamo pratim rezultatski, ne pratim politiku i te unutarnje bobre. Stoga posljednje događaje ne bih ni komentirao, ne zanimaju me. Generalno mislim da Dinamo ima veliki potencijal, jedan je od najboljih kluibova za razvoj igrača na svijetu. Dinamo osvaja prvenstva, igra europska natjecanja, a svake godine napravi barem jedan veliki inozemni transfer. I u Brazilu znaju za Dinamo, velikim dijelom i zbog reprezentacije koja je uvijek imala većinu igrača koji su ponikli u Dinamu".

Je li mogao završiti karijeru u Dinamu?

"Žao mi je što nisam. Ne samo završiti karijeru, nego recimo da sam se vratio 2014., nakon Svjetskog prvenstva kada sam imao još tri-četiri dobre sezone pred sobom. No, svi znaju zašto se nisam vratio. Meni su Dinamo i reprezentacija sve dali, bez njih ne bih bio ovo što sam danas. No, kada sam došao pogledati utakmice kluba prije reprezentativnog okupljanja, vidio sam da više nisam dobrodošao. Recimo, iako sam u Arsenalu ostvario mali trag, i igrao kratko, na Emiratesu postoji moja slika. Svoje najbolje nogometne godine imao sam u Dinamu, no čuo sam da na Maksimiru ne postoji moje slike. To ne mogu sa sigurnošću potvrditi, nego sam prenosim ono što sam čuo".

Da Silva je u podcastu pričao o još brojnim temama, o tome da je kao navijač Vasco Da Game prešao u gradskog rivala Flamengo za kojeg je navijača njegova mama. Spomenuo je Pelea, koji je za Brazilce bolji igrač od Messija i C. Ronalda, o tome kako mu je s hrvatskim veleposlanikom u Brazilu bilo pratiti utakmicu četvrtfinala, o karakteru samih Brazilaca, ali i gdje vidi svoju budućnost...

Cijeli podcast možete pogledati u nastavku: