"Ederbayor'' kao zaštitno lice izreke ''preko trnja do zvijezda''

Nogomet je često poligon za profiliranje kojekakvih životnih priča; onih sretnih, ali i onih tužnih. Oni kojima služi kao eskapizam od svakodnevnog jada i bijede često ne znaju da i oni koji im donose radost svojim nastupima imaju – ili su barem imali – jednako tako tužne i teške živote, daleko od blještavila reflektora velikih stadiona.

Iz jedne takve priče došao je i Eder, portugalski napadač i novopečeni heroj nacije koji je u 109. minuti finala na Saint Denisu pogodio Llorisovu mrežu i tako Portugalu donio dugo očekivani trijumf na velikom natjecanju. Međutim, da ste ususret Eura pitali prosječnog portugalskog navijača i ljubitelja nogometa tko će biti potencijalni heroj, Eder bi bio vjerojatno na samom dnu po popularnosti.

Njegova nezgrapna fizička pojava u kombinaciji s polovičnim uspjehom na travnjacima učinila je od Edera gotovo pa redikuloznu ličnost u Portugalu. Naviknuti na tehnički potkovane i motorične napadače poput Paulete ili Nuna Gomesa, Portugalci nikad nisu imali simpatija spram tamnopute verzije Petera Croucha koji je u 28 nastupa, koliko je Eder skupio do utakmice s Francuskom, za nacionalnu vrstu zabio tek – tri pogotka.

Toliko je animozitet javnosti u jednom trenutku otišao daleko, da su pred Euro navijači zahtijevali da se Edera izostavi s popisa. Da im alternative za takav profil igrača nisu bili Hugo Vieira, igrač Crvene Zvezde i Bruno Moreira, koji je nedavno otišao iz Pacos Ferreire u tajlandski Buriram United, vjerojatnost da Fernando Santos podlegne pritisku javnosti bila bi kudikamo veća. Ovako je Eder preživio taj pokušaj "puča" i završio na letu za Francusku.

Rođen u Gvineji Bisau, Edera je s tri godine majka dovela u Lisabon, gdje mu je već neko vrijeme boravio otac. Bolji život koji su tražili u portugalskoj prijestolnici nije nikada došao, što je rezultiralo nemogućnošću roditelja da se brinu za njega. S devet godina završio je u sirotištu Lar de Girassol kod Coimbre, u kojem je praktički živio sve do 2007.

Očekivano, život tamo bio je borba, a pogotovo za dječaka koji je imao istančanu želju da postane nogometaš. Luksuz je to koji često ne mogu priuštiti ni djeca imućnih roditelja, a kamoli klinac koji je došao iz afričke države i ostao pritom da se brine praktički sam za sebe. Doduše, imao je toliko sreće i upornosti u prezentiranju svoje želje za uspjehom da su mu ipak dopustili upisivanje u lokalnu nogometnu akademiju. Preko drugoligaša Tourizensea u kojem je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor s 18 godina, za plaću od 400 eura, Eder se otisnuo u Academiju iz Coimbre. Tamo je pak dobio nadimak „Ederbayor“, zbog sličnosti s poznatim togoanskim napadačem.

Uspio se profilirati dovoljno da zapne za oko Bragi, koja ga je u ljeto 2012. potpisala i u kojoj je imao možda i najsjajnije trenutke karijere. U 18 utakmica te sezone zabio je 13 golova, čak i Manchester Unitedu na Old Traffordu u sklopu Lige prvaka. „Ederbayor“ više nije bio sprdnja, već se nudio kao legitimna zamjena onom "pravom" Adebayoru. Villas Boas, tada u Tottenhamu, imao je iskustvo rada u Academici i već je otprije imao uvid u njegov razvoj.

Na pragu transfera iz snova u Englesku, život ga je ponovno vratio na početak. Poderao je prednje križnje ligamente početkom 2013., zbog čega je propustio praktički čitavu sezonu, uz sumnje da će mu se karijera ikada vratiti na pravi put. Povratak je bio dug i mukotrpan, ali se isplatio – u sezoni 2014/15. Eder je zabio za rekonvalescenta solidnih 13 golova u svim natjecanjima. Došlo je vrijeme i za transfer; doduše, vrijeme klauzule od 30 milijuna eura koju je Braga pripremila zbog interesa Arsenala, Liverpoola i društva je prošlo, ali u tom se trenutku Ederov san o igranju u Premiershipu materijalizirao preko odlaska u Swansea.

Tamo nikada nije dobio pravu prigodu, a razlozi nisu baš bili do kraja jasni. Konsenzus glasi kako ga je Gary Monk šikanirao jer je bio Laudrupov igrač, pa je ovaj odabrao svoja imena za rotaciju, dok neki govore kako je struku revoltiralo što je tražio previše angažmana suigrača da bi polučio dvojben rezultat. Nakon samo 269 minuta proživljenog sna u Engleskoj, odbačen je i poslan u Francusku kao promašen transfer. Eder je u javnim nastupima djelovao slomljen zbog takvog raspleta, ali je odlučio kako mu po običaju ne preostaje ništa osim da se – ponovno dokaže, kao i toliko puta do tad.

Možda ima nešto u toj poveznici Edera i Francuske. Nova postaja u životu bio je Lille; sa šest golova na proljeće pomogao je francuskom prvoligašu da pobjegne iz zone ispadanja sve do mjesta koje vodi u Europa ligu. "Ederbayoru" je životna parabola ponovno uzlazna, a o svemu je odlučio napisati i autobiografiju, koju je igrom slučaja počeo pisati već pred neko vrijeme u suradnji sa Susanom Torres, svojom "mentalnom trenerkom", koja mu je pomogla u svladavanju dvojbi i strahova. Knjiga bi kako stvari stoje trebala ugledati svjetlo dana na jesen.

Dok nema sumnje kako će završno poglavlje biti ispisano pogotkom kojim je sam Eder ispisao povijest, činjenica je da je to tek prvi dio priče, a da priča sama po sebi nema razloga imati jasan završetak.

Štoviše, s 28 godina, čini se da Edera čeka još jedan početak – samo ovog puta kudikamo ljepši. 

(Foto: Action Images)