Drvo? Ružno pače? Éderbayor? Htjeli su ga ostaviti doma, a dobili heroja koji je ispravio greške Paulete

Kada je Cristiano Ronaldo izašao u suzama, bilo je normalno pomisliti da je za Portugalce gotovo. Iako ih Ronaldo nije doveo do finala, iako su nam danima uporno objašnjavali da su momčad. Ali Ronaldo je previše veliki da se bilo kakva njegova situacija sagleda objektivno.

Kada je šok bio apsorbiran, a želudac opet na mjestu, logično pitanje je: Kako nastaviti bez najboljeg igrača, lidera, čovjeka koji je 'pola momčadi'?

U srcima portugalskih navijača je tada vjerojatno počela tinjati nada, u glavi razvijati film kako bi ovo mogla biti noć Ricarda Quaresme. Ili će Nani možda postati Ronaldo? Neki su nade polagali u raspomamljenog Rui Patricija da će obraniti sve, pa i penale. Ili u tornjeve Pepea i Fontea. Možda u ljevicu Raphaëla Guerreira? Vjerojatno su i sanjali o nekom bajkovitom potezu nove nogometne Pepeljuge Renata Sanchesa. Ili su vjerovali u nekog diskretnog heroja poput Joao Maria ili Adriena Silve. Tko zna što se sve sinoć motalo po glavi portugalskih navijača... Nadu ti nitko ne može oduzeti. I da je bilo 0:3 i igrač manje, i dalje bi se nečemu nadali u finalu.

Osim jednom.

Nitko (možda tek poneki luđak) nije razmišljao kako će junak najslavnije stranice u povijesti portugalskog nogometa biti Éderzito António Macedo Lopes. U narodu poznat kao omraženi Éder! Čupava momčina koja je prethodnih mjeseci više bio predmet javne sprdnje nego ozbiljne nogometne polemike. Rijetko koji Portugalac je do sinoć želio vidjeti Édera u dresu reprezentacije. Štoviše, kosa na glavi bi mu se digla klada bi se zavijorili Éderovi 'dredovi' u bordo dresu. Na ovom prostorima imamo pogrdan, žargonski ili kako već hoćete nadimak za takve igrače. Drvo. Svi znate po jedno „drvo“ koje vam je pojelo živce. Oni jalovi špicevi, fizički dominantni koji su sa prijemom lopte „na vi“. Nisu atraktivni za gledanje, a mnogo češće promašuju nego što pogađaju. Jednostavno, oni što iritiraju...

Sličnim nadimcima poput toga je prethodnih mjeseci u Portugalu čašćen i Éder. Novinari su se suzdržavali da ne napišu ono što običan čovjek misli.

Éder nikada nije bio ničiji idol. Kada igrač prođe kroz Porto, Benficu ili Sporting uvijek će biti idol za neke, pa makar bio i najgori u timu. Kada dođe iz Brage nema taj kredit, nema ljude koji će mu laskati i tapšati ga po ramenu, govoriti mu je da je najbolji i najljepši. On je išao težim putem do reprezentacije. Jedan je od devetorice  igrača koji nisu rođeni u Portugalu, a sinoć su bili u sastavu od 23 koji je upropastio francusku zabavu.

Éder je rođen u Africi. U nekadašnjoj portugalskoj koloniji Gvineji Bisao. Kao dijete je, poput mnogih klinaca iz te zemlje, krenuo k Portugalu i počeo se baviti nogometom u Coimbri. Igrao je po niželigaškim klubovima, prije nego što ga je kao 19-godišnjaka uzela Académica gdje je počeo s profesionalnim nogometom. Poslije četiri sezone ga je kupila Braga i to je već bila najava neke ozbiljnije karijere.

Igrao je s Bragom i u Ligi prvaka, pružao dobre partije, bio u tandemu s onim, isto tako čupavim, Alanom i tako je došao poziv u reprezentaciju.

Ipak, velikih očekivanja od njega nije bilo. Uostalom, Portugalcima je dosadilo da čekaju „devetku“. Naježe se kad im spomeneš taj broj. Nedostatak klasičnog centarfora je godinama rak rana reprezentacije čiji dres je nosio jedan od najboljih špiceva svih vremena, Eusebio. I one je došao iz afričke kolonije. Kao da dijete u Portugalu, kada se rodi, premažu nekim otrovom za „devetke“. Kada su izgubili Europsko prvenstvo od Grka na svom terenu, jedan od glavnih krivaca je bio nesretni Pedro Pauleta koji je igrao na svakoj utakmici turnira, a nije dao niti jedan gol! Pauletu su kasnije naslijedili Hélder Postiga i Hugo Almeida, ali su uvijek bili najslabija karika portugalske momčadi i prednost protivnika. Da je Portugal imao predatora u šesnaestercu poput ostalih velikih reprezentacija, vjerojatno bi i ranije osvojio neko veliko natjecanje. Vrlo moguće da ne bi bilo španjolske imperije koja im je dva puta nanijela bolne poraze. Sve su imali osim „devetke“. Vjerojatno zato i ima nadimak Éderbayor. Po fizičkoj sličnosti i bezopasnosti nekada odličnog napadača Arsenala koji se pretvorio u 'jebivjetra' i velikog ljubitelja visoke plaće.

Nikakvih naznaka da će nešto promijeniti nije bilo ni pred ovo prvenstvo. Postiga i Almeida nisu više bili dostojni reprezentativnog dresa jer bi to bilo vrijeđanje inteligencije, a Éder je (p)ostao jedini izbor. To više nije bilo ni „s konja na magarca“, nego sa magarca na nešto još gore... Uostalom, šta očekivati od napadača koji je na prvi gol u reprezentaciji čekao tri godine, odnosno 15 utakmica, odnosno 598 minuta na terenu, odnosno „milijun šansi“. Bilo da je počinjao utakmicu ili ulazio sa klupe, Éder nije predstavljao nikakvu prevagu i nije bio čovjek koji bi Ronaldove, Nanijeve ili Quaresmine asistencije konačno pretvorio u golove. Ukratko, nije bio opasan.

Navijači i javnost su gubili strpljenje, a još kada je Éder doživio debakl u Swanseaju nitko više nije želio čuti za njega. U Swansea je prošlog ljeta došao kao veliko pojačanje, ali u 13 utakmica nijednom nije zatresao mrežu i Labudovi su ga pozajmili Lilleu poslije samo šest mjeseci. Jedva su čekali da mu vide leđa. A ogroman dio Portugalaca je to rado dočekao s malicioznošću i potvrdom da je sve loše što su ikada rekli o Éderu, bilo potpuno točno. Surovo, ali tako je. Čovjek nikada nije napravio nikakav incident, nikada nikoga nije uvrijedio, uvijek se ponašao kao profesionalac... I nitko ga nije volio.

Zamisliti Édera na EP u reprezentaciji Portugala, bilo je baš ludo prije šest mjeseci. Ali izbornik Fernando Santos je imao svoju logiku i bio jedan od onih koji je tvrdoglavo vjerovao. Tim prije što u Éderu nije vidio tu toliko čekanu „devetku“ na koju će pasti sav pritisak, već je gledao širu sliku. Santos se opredijelio za igru bez klasičnog centarfora, s Ronaldom, Nanijem ili Quaresmom. Édera je označio kao džokera koji bi ulascima sa klupe mjenjao koncepciju i pomagao kada ne ide. Kao sinoć kad su njegovim ulaskom prešli na 4-3-3 formaciju. Santos je to tako video, ali portugalska javnost nije. Navijači nisu željeli Édera u reprezentaciji.

Podsjetićemo vas na anketu u portugalskom tisku uoči objavljivanja popisa za EP. Navijači su u anketi dali više glasova i Hugu Vieiri iz Crvene zvezde. Uz sav respekt prema Hugu i sezoni u Zvezdi, to više govori o animozitetu prema Éderu nego o vjeri u nekoga tko igra u tamo nekoj Srbiji. Na tom navijačkom spisku od 23 igrača koje bi navijači željeli vidjeti u Francuskoj bilo je mjesta za Vieiru, ne za Édera. I u brojnim drugim anketama su neki drugi napadači dobivali glasove, a Éder ne. Ma bilo bi mjesta za bilo koga, samo da Édera ne gledaju u reprezentaciji.

Na sreću Fernanda Santosa, i samog napadača i od sinoć cijelog portugalskog naroda, Éder je pogodio prelaskom na pozajmicu u Lille šest mjeseci uoči početka prvenstva. Razigrao se u Francuskoj, trener Antonetti ga je pumpao samopouzdanjem, počeo je da pogađa poslije fijaska u Swanseaju i tako se pripremio za smotru europskog fudbala u Francuskoj na kojoj će zabiti kolac u srce tim istim Francuzima.

Koliko je Santos vjerovao u njega, najbolje govori i prijateljska utakmica s Norveškom uoči EP. U drugom poluvremenu, iznenađeni Éder je dobio kapetansku traku. Na društvenim mrežama je prštalo od šala i prozivki da će ubrzo smak svijeta kada je došlo do toga da Éder dobije tu čast. I njemu je posle meča bilo neprijatno objašnjavati kako je dobio traku, pa je izrecitirao tko je sve izašao i da je to splet okolnosti što mu je pripala čast. Jednostavno, njemu je javni sud zabranio da uživa u svakoj privilegiji koju sa sobom nosi reprezentacija.

Valja se prisjetiti i jednog detalja s početka prvenstva. Santos je na konferenciju za medije 11. lipnja poslao Édera iako se očekivalo neko veće ime da novinari imaju o čemu pisati. I prvo pitanje je bilo kako se osjeća kao „ružno pače“ portugalske reprezentacije. Iz ove perspektive to djeluje nepristojno, a tada je to bilo legitimno jer Éder trpi sve.

„Pokušavam se distancirati, ne razmišljati o komentarima i kritikama. Neću nikoga ušutkivati, ne pada mi na pamet. Pokušat ću napornim radom zaslužiti povjerenje. Jedino me zanima uspjeh momčadi“, rekao je tada Éder braneći se od rafalne paljbe medija koji su pokušavali isprovocirati neki zapaljiv odgovor kojim bi ga još više ogadili navijačima.

Rekao je: Uspjeh momčadi. Dakle, nije spominjao svoje golove. Nije ništa obećavao. Upravo ga je trener Antonetti iz Lillea opisao kao igrača koji ima mnogo kvaliteta, ali i jedan nesvojstven za „devetku“. Antonetti je rekao da Éder nije sebičan i da je čak previše darežljiv prema suigračima kada je u šansi.

'Čupavi' je čekao svoju šansu i rastao s momčadi koja nikoga nije oduševila na ovom EP. Sva ta ogorčenost u narodu zbog portugalske defanzive, promišljenog pristupa, čekanja i taktike možda proizlazi i iz podsvijesti da Portugalci igraju lijep nogomet. Uvijek su igrali lijepo. Bili su moćni s Figom i Rui Costom 2004. ali su završili na koljenima pošto su upali u grčku zamku. Ovoga puta su odlučili da oni budu ti koji će čekati...

I kao što su Portugalci čekali protivnike cijelo prvenstvo i kažnjavali ih ispraćeni ogromnom dozom sreće, tako je i Éder čekao da odigra svoju ulogu sa klupe. Čekao je sve do trenutka kada je voda došla do grla. Mnogima nije bila jasna odluka Santosa da ubaci Édera umjesto Sanchesa jer je bio orijentiran na potpunu defanzivu. Ali portugalski izbornik je tijekom ovog prvenstva bio u pravu za svaku izmjenu koju je napravio. Pogledajte izmjene koje je pravio, minute u kojima je to radio, karakteristike rivala protiv kojih je igra, konačan epilog i sve će vam biti jasno. Najbolju je sačuvao za kraj.

Éder po ulasku nije napravio neke bitne stvari. Bio je tu kao martinela, da odvuče pažnju sa Nanija ili Quaresme, eventualno da skoči na nekom prekidu... A onda je u njemu prokuhala neka sirova afrička snaga kao kod nesretnog roba koji skine okove. Primio je loptu na 35 metara, dva puta se Koscielny odbio od njega kao malo dijete. I opet je djelovao nezgrapno, bezopasno i kao da nije znao šta će sa loptom. Vjerojatno prvi put u životu je odlučio biti sebičan. Potegao je desnom nogom i raspalio u donji ugao. Hugo Lloris nije to očekivao. I ne treba ga kriviti. Niko to nije očekivao od Édera!

Posle adrenalinskog skoka i urlika radosti, svaki Portugalac je u tom trenutku osjetio grižnju savjesti, poželio da se nekako izbrišu sve one uvrede, kritike i komentari koje je po raznim portalima napisao o Éderu. Pomislio je na sve one etikete koje je nalijepio na njegova leđa, cijeli Portugal je u toj 109. minuti uskliknula, a vjerojatno je u 110. poželio da kaže jedno kolektivno „OPROSTI“.

A on?

Nije trenutke slavlja iskoristio za pet minuta osvete. Prvo se zahvalio momčadi, pa otkrio kako mu je Ronaldo rekao da će dati gol i jednostavno poručio da je sretan. Na ovu sreću više nitko ne može da mu pljune. On je uspio ono što nisu Eusebio, Futre, Rui Costa, Figo, Nuno Gomes, Cristiano Ronaldo...

Od sinoć, pa za vječnost će u nogometnim almanasima stajati ime: Éder. Nije to ni njegov imenjak iz Zicove generacije Brazila, ni ovaj Argentinac s talijanskim pasošem iz Intera. Éder broj jedan je od sada 'čupavi' lik što je potegao 'praćku' u 109. minutu. I što je zaslužio jednu veliku ispriku. Otišao je na nogometni Olimp. Kada za 20, 30, 50 godina bude izašao neki album sa sličicama, neka brošura, vodič ili nešto slično za najavu europskih prvenstava, stajaće tamo da je Éder riješio ovo u Francuskoj. Kao što se razne generacije pitaju tko su bili Ponedelnik, Marselinho, Panenka, Wilfort, Bierhoff ili Charisteas tako će se neko jednog dana pitati tko je bio Éder.

I opet kada vas neko bude pitao “a kakav je igrač bio taj Éder“, mnogi će odgovoriti „ma, drvo“... 

Nije on ništa bolji igrač od sinoć. Nije preko noći postao jedan od najboljih europskih napadača. Ali nešto se vratilo, neki geometar je presudio da Éderzito António Macedo Lopes – zaslužio!

Piše: Aleksandar Gligorić/MozzartSport

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!