Došao je tiho, odlazi kao jedan od najvećih u povijesti!

“Trebalo bi nešto napisati o Liviju”, pustio je kolega poruku ujutro.

“Da, trebalo bi. Svakako bi trebalo. Ali, dok ga ne vidim u Istanbulu, neću riskirati”.

Jer, teško se Livaković oprostio od Dinama. Iako su ga u Feneru čekali cijelo ljeto, odbijali usput neka jaka golmanska imena i tako mu zapravo dali do znanja koliko ga žele, on je nekako stalno odgađao sjesti u taj avion.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Moramo dobro krenuti u sezonu, pričekat ću još malo”, rekao mi je početkom srpnja. Kada je Dinamo riješio Astanu, sreli smo se na Maksimiru.

“Ne znam još ništa, AEK je opasan. Želim to braniti”, rekao je a da ga nismo niti pitali.

I sada je htio braniti protiv Sparte. Već su krenuli razgovori u tom smjeru, ali u Istanbulu su spustili rampu. Dugo su čekali…

Zapravo, kada bolje razmislimo, Livaković bi najradije da subotom može braniti za Fener, dok bi nedjelje ostavljao Dinamu. Takav je. Moglo bi se shvatiti kao neodlučnost, ali onda ga zapravo ne znate. To je više ta emocija koju kapetan nosi prema Dinamu. Velika emocija, kao što je Livaković velik vratar. Svakako jedan od najvećih u povijesti Dinama. Za mene osobno - najveći!

Iako je tu ozbiljna konkurencija. Od Dražena Ladića, Zlatka Škorića i Franje Glasera pa do Dragutina Vrdjuke, Maksa Mihelčiča i Zvonimira Monsidera. Svakako su tu Stinčić i Vlak. Ako smo nekog smetnuli su uma, već će nas klupski kroničar Miroslav Tomašević upozoriti. Svaki od njih imao je svoju priču, svaki od navedenih je gradio povijest Dinama na svoj način. Ali, ovih Livijevih sedam godina. Tih 290 utakmica… Atalanta, Chelsea, Fener… Pa Benfica, Plzen, Krasnodar. Čuveni Tottenham u Maksimiru. Pa i taj AEK u konačnici. Nije prošao Dinamo, ali bio je igrač utakmice. Obje utakmice… Za oproštaj!

Nekako smo skupa došli u Maksimir. On u ljeto 2016., ja nekoliko mjeseci kasnije. Onako, na prvu - činio se da je u svom svijetu. Tipičan golman. Malo rezerviran prema drugima, ali to je bila samo maska. Došao je u društvo Šempera i Zagorca. Prvi je bio projekt kluba, silno talentirani mladić iz Sesveta i vrhunski vratar. Drugi, "genije iz Mirlović polja". Zagi bi valjda bio prvi izbor u svakom drugom klubu osim u Dinamu. Zato što je ispred sebe imao - Livija…

A bio mu je najveća podrška svih ovih godina. Veliki konkurentni na treningu koji su tjerali jedno drugoga da idu preko granica, ali još veći prijatelji van njega. I to je bila snaga tog Dinama koji je rušio sve pred sobom. Ta povezanost u svlačionici rušila je barijere, nizali rekorde, stavili “prokletstvo proljeća” ad acta. Bili su momčad na terenu i van njega. S Dominikom Livakovićem kao prvim vratarom. Jedinicom od koje se kreće i gdje su najčešće završavali svi pokušaji suparnika. I njihove nade. Neprelazan zid koji je bacao u očaj protivničke napadače. Frustrirao ih je svojim refleksima a navijače bacao u ekstazu. Kada su svi vidjeli loptu u mreži - izronila bi Livijeva ruka ili noga. Od nekud…

Na tom početku, bio je, dakle, treća opcija. Iako su svi slutili da će brzo preuzeti vlast. Stigao je iz Kranjčevićeve, imao je iskustvo, mladost i talent. Nisu ga pustili da odmah izgori. No, kako je vrijeme odmicalo tako je došao na štih. Prva je bila protiv Velog vrha u Kupu. Na klupi je bio Željko Sopić. Druga protiv Hajduka u derbiju (0-0), pa Sevilla na Maksimiru… O tome što je Livi značio na travnjaku, između vratnica, nije potrebno trošiti riječi. No, sa svakom dobrom partijom rastao je i njegov ugled i autoritet u svlačionici. Brzo je ušao u grupu lidera u kojoj se nije nametao galamom već autoritetom znanja i kvalitete. Bio je jedan od onih čija se riječ slušala i mišljenje uvažavalo. I možda jedini uz Ademija i Petka koji se s vremena na vrijeme znao uputiti prema uredima Uprave kluba sa zahtjevima svlačionice. Nikad nje stavljao svoj interes ispred onih svojih suigrača, a kada se popeo u klupske prostorije bio je jedan od rijetkih koji je vrata tih ureda otvarao - nogom. Da je, naravno to htio! I to će reći dovoljno o statusu koji je Dominik Livaković uživao u Maksimirskoj 128.

Posljednji put se uspeo tim stepenicama u srijedu poslijepodne. S unaprijed pripremljenim govorom i molbom da zaigra za Dinamo taj posljednji put protiv Sparte večeras. Imao je Livi tu ideju u glavi, iako su u Turskoj od utorka na smjene dežurali na aerodromu iščekujući ga kao ozebli sunce. No, Fenerbahçe je gubio strpljenje. I sam je znao da će to biti nemoguća misija. No, to je Dinamo. To je strast koju je osjećao svih ovih sedam godina. Ljubav koja nema kraj. I zato smo poprilično sigurni kako ovo nije zbogom već samo doviđenja. Dinamo i Livi kao sudbina.