I. LukačDinamo je izgubio karakter i kemiju
Vrijeme Čitanja: 4min | ned. 01.11.26. | 12:00
Rezultat je dugo izvlačio lošu igru, a sada je sve puklo i otkrilo dodatne probleme u Dinamu
Moris Valinčić sjurio se pred sam kraj utakmice s Rudešom po desnoj strani. Na trenutak, na sekundu je to izgledalo obećavajuće. Ipak, na tom putu zaboravio je podići glavu i zabio se u Bralića. Ne gledati u pod osnova je koja se uči od najranije dobi, ali Modri bek na nju je zaboravio. Međutim, nije se Valinčić u tom trenutku pridigao i krenuo u obranu nego je poput bebe kada joj uzmete igračku lupio rukama od travnjak i tražio od suca da mu se lopta vrati.
Taj prizor najbolje dočarava očaj Dinama. I nije to bio jedini put u subotu navečer. Modri su protiv Rudeša oborili rekord u širenju rukama. Ne samo na sudačke odluke nego i međusobno. Svaki kontakt, svaka izgubljena lopta rezultirala je kolutanjem očiju, širenjem ruku i vrlo vjerojatno bezbrojnim psovkama koje nisu izašle na površinu. Analizirati igru nakon ovog poraza nema smisla pogotovo jer su neki igrači više puta zamahnuli rukama nego se potrudili vratiti u obranu ili ispraviti netočno dodavanje.
Onda je Mario Kovačević na press konferenciji izjavio kako u momčadi nedostaje kemije. Iako je stalno pričao da dobro rade (što baš i ne vidimo) sad se vidi da nije bilo puno istine i kada je govorio da je atmosfera dobra. Jasno, teško može biti dobra kada je igra mučna, a sada i rezultat, ali svlačionica se ne smije izgubiti. Kovačević je očito izgubio, a nastavak je to problema u Dinamu u kojem nitko više ne zna tko ima kakvu ulogu. Vrhunac očaja i frustracije pokazao je Almena kojem je pet minuta na terenu bilo dovoljno da pokaže svu frustraciju i nemoć onim lakotom kakav se rijetko viša i u tajlandskom boksu. Vrlo vjerojatno jedini njegov potez koji će se pamtiti u dresu Dinama.
Prošle godine kada je Dinamo poražen u Puli i kriza je bila na vrhuncu u svlačionici su obavljeni razgovori koji su doveli do onoga Dinama koji je na proljeće došao do titule. Poslije Gorice razgovora u svlačionici nije ni bilo. Igrači su odmah otišli u bus, a lokacija stadiona u Gorici omogućila je navijačima da im s ceste dobace "Sramite se" i slično. Vjerojatno im je tada kroz glavu i najbolje prošlo kakav su poraz upisali.
Alen Peternac izjavio je kako je tražio od Uprave igrače s karakterom. Čini se da Uprava Dinama tražila igrače čiji karakter u kriznim situacijama više liči na nervoznog i histeričnog Georgea Costanzu nego na igrače koji će ići glavom gdje drugi kopačkom ne bi i iz inata doći do pobjede. Karakter i gard kod Dinama se ne vidi izuzev kod Mišića i Belje. Tu je i Zajc koji je nakon što je napustio teren često bio na nogama i davao savjete igračima, ali taj gard ne znači puno kada je na terenu ponovno bio ispodprosječan. Slična je stvar i s Oršićem. On je tip igrača koji svoju ulogu vođe pokazuje na terenu, ali njegove minute su sve manje. Dinamo je izgubio karakter pobjednika. Izgubio je inat "e sad ćemo vas dobiti". Kada toga nestane dobijete frustraciju gubitnika koji maše rukama, skače na svaku odluku i ide u raspravu sa sucem.
Fran Brodić nedavno nam je u intervjuu rekao kako za vrijeme njegovog perioda u Dinamu kemija bila nevjerojatna i da to nikada prije ni poslije nije doživio. Naglasio je kako je to prije svega zasluga tadašnjeg trenera Sergeja Jakirovića. Kovačević to očito nije uspio. Sam je priznao da nema prave energije, nema prave kemije. Zašto? On najbolje zna, ali činjenica da je nema i još to tako olako reći na press konferenciji je zabrinjavajuća.
To je uloga trenera da od 26 igrača stvori momčad u kojoj će svatko imati svoju ulogu s mogućnošću da napreduje ili ako gubi mjesto da mu je potpuno jasno zašto gubi. Kod Dinama takav logičiki slijed ne postoji. Najbolji primjer je Fran Topić. Otpisan pred kraj prijelaznoga roka gdje je i sam Kovačević najavio njegov transfer, a onda kada Dinamo gubi 3-1 od Osijeka i bori se za život Kovačević odlučuje ubaciti otpisanog Topića. Tu je već bilo jasno da Kovačević polako gubi konce. Bez kemije onda nema ni karaktera ni potrebe da se skače i gine za svaku loptu.
U Dinamu ovako više ne ide. Može se trener i smijeniti, može i ostati, ali neke stvari sami igrači moraju popraviti. Loša forma zasluga je i trenera i njih sami, ali volja je nešto što sami trebaju promijeniti. Mišić je skoro i jedini koji je istrčao svaki put obranu i napravio taj povratni trk kako bi pomogao obrani. Zajc je moguće istegnuo tetivu na bicepsu koliko je puta mahao. Stojkovića vrat boli od silnog ljuljanja glavom, a o pozicioniranju Dinamovih bekova već je apsurdno pričati. Možemo reći i da je gol na dušu Kotarskoga, je, ali toliko je toga obranio da mu je teško uzeti to za zlo.
Otkaz Mariju Kovačeviću možda neće riješiti sva pitanja i probleme, ali će barem ponuditi mogućnost da se nešto riješi. Inače, Dinamo će izgledati kao Valinčićev trk po desnom beku. Brzo i obećavajuće, ali beskorisno jer bez dignute glave lupit će u jednog Bralića. Sinoć je taj Bralić bio Rudeš, prije Hajduk, NEC, Osijek... Dugo je rezultat spašavao ovu mučnu igru Dinama, ali sada kada i on pati promjene su jedina očekivana reakcija.